Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1782/09 (D. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1782/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1782/09, rješavajući apelaciju Daliborke Došen, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daliborke Došen podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 645 od 25. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Daliborka Došen (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 645 od 25. marta 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-12/05 od 30. januara 2006. godine odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Rješenje o otkazu ugovora o radu broj 01-127/04 od 29. juna 2004. godine, te da obaveže tuženog «Žitopromet» a. d. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanticu vrati na rad u skladu sa njenom stručnom spremom i mogućnostima tuženog, te da apelantici naknadi izgubljenu zaradu po osnovu neisplaćenih plata od 1. jula 2004. godine do zaključenja glavne rasprave u mjesečnom iznosu od po 140,00 KM sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi trošak spora u iznosu od 1.056,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je utvrdio da je nesporno među parničnim stankama da je apelantica bila dugogodišnji radnik tuženog na poslovima proizvođača hljeba i peciva i da joj je Rješenjem direktora tuženog broj 01-127/04 od 29. juna 2004. godine otkazan ugovor o radu 1. jula 2004. godine. U obrazloženju rješenja o otkazu ugovora o radu je navedeno da se apelantici ugovor o radu otkazuje zbog smanjenog obima proizvodnje, uslovljenog ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima i nemogućnošću da se apelantica rasporedi na drugo radno mjesto. Također je, kako je utvrdio Osnovni sud, nesporno da apelantica nije ulagala prigovor na osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu Upravnom odboru tužene. Navedeno je da su osporenim rješenjem apelantici utvrđeni otkazni rok, pravo na otpremninu i zaostale lične dohotke. Spornim se među parničnim strankama ukazuje, kako je naveo Osnovni sud, da li je navedena odluka kojom je apelantici otkazan ugovor o radu donesena u skladu sa zakonom, te time i osnovanost zahtjeva za vraćanje apelantice na rad i isplatu izgubljene zarade. Kako je naveo Osnovni sud, u radnom sporu o zakonitosti sud ne odlučuje o samom pravu, obavezi i odgovornosti radnika, nego o tome da li je odluka poslodavca o pravu, obavezi ili odgovornosti radnika u skladu sa propisima ili ne. Naime, odredbom člana 113. Zakona o radu, propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radnika, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, a stavom 2. navedenog člana je propisano da se otkaz ugovora o radu u ovom slučaju može dati ako se radniku ne može osigurati drugi odgovarajući posao. Dalje je navedeno da su odredbom čl. 124. i 125. Zakona o radu propisane obaveze poslodavca koji ima namjeru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga otkaže ugovor o radu većem broju radnika, iz kojih proizlazi da je poslodavac bio dužan da sačini program zbrinjavanja viška radnika, te da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije namjeravanog otkaza ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika ili sindikalnu organizaciju o razlozima za prestanak potrebe za radom radnika određenih kvalifikacija, kao i mjerama kojima bi se moglo izbjeći otpuštanje određenog broja radnika. U konkretnom slučaju, iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Upravni odbor tuženog na sjednici 29. marta 2004. godine dao saglasnost za novu sistematizaciju radnih mjesta koja će se primjenjivati od 1. jula 2004. godine. Navedenom sistematizacijom je predviđeno smanjenje broja radnika sa 154 na 104. Na istoj sjednici Upravni odbor tuženog je donio odluku o uslovima za utvrđivanje viška radnika i pravima radnika u slučaju otkaza, kojom su utvrđeni postupak i kriteriji za utvrđivanje viška radnika, kao i otkazni rokovi i pravo na otpremninu za radnike koji budu proglašeni tehnološkim i organizacionim viškom. Apelanticine navode da tuženi nije pri donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu postupio u skladu sa odredbom čl. 124. i 125. Zakona o radu, odnosno da nije sačinio program zbrinjavanja viška radnika, te da nije zatražio mišljenje Sindikata, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi u potpunosti proveo postupak otkaza ugovora o radu u skladu sa zakonskim propisima. Također, apelanticine navode da je tužena nakon otkazivanja ugovora o radu apelantici zaposlila određeni broj radnika, a da prije toga nije ponudila zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu, Osnovni sud je ocijenio paušalnim jer apelantica nije dostavila ni jedan dokaz u tom pogledu. Kako je utvrdio Osnovni sud, iz potvrde broj 03-144/04 od 8. jula 2003. godine koju je izdao tuženi, proizlazi da je u periodu od 1. jula 2004. do 8. jula 2005. godine primljeno pet radnika, ali primljeni radnici nemaju istu stručnu kvalifikaciju koju ima apelantica. Navedeno je da se radi o radnicima sa nižom stručnom spremom od spreme koju ima apelantica, a koji su primljeni na radno mjesto transportnog radnika, pakera brašna, zatim dva radnika sa višom stručnom spremom od apelanticine spreme i to: diplomirani inženjer prehrambene tehnologije i pravnik, tako da je Osnovni sud utvrdio da su neosnovani njeni navodi da je tuženi na taj način postupio protivno odredbi člana 126. Zakona o radu. Apelanticini navodi da joj tuženi nije ponudio raspored na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima su neosnovani jer ako takvog mjesta nema po sistematizaciji, a među strankama nema spora o tome da su sva radna mjesta pekara popunjena, onda se ne može, u smislu odredbe člana 113. stav 2. Zakona o radu, govoriti o nezakonitosti otkaza o radu apelantici. S obzirom na to da u sporu o zakonitosti u kome sud, kao što je već naprijed rečeno, nema punu jurisdikciju, to se ne može upuštati u cjelishodnost osporene odluke, jer diskreciono je pravo poslodavca da u slučaju ukidanja radnog mjesta ili utvrđivanja viška radnika na određenom radnom mjestu, prema utvrđenim kriterijima za određivanje viška radnika, izvrši raspored određenih radnika, a prema dotadašnjim rezultatima rada radnika, zalaganju na radu i ostalim kriterijima i u skladu sa organizacijom posla. Kako je apelantici odbijen zahtjev za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, Osnovni sud je zaključio da nema osnova ni preostali dio tužbenog zahtijeva za sporedno potraživanje, koji se odnosi na vraćanje na rad i isplatu izgubljene zarade.
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 240 od 26. marta 2007. godine apelanticina žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke kojim je odbijen njen zahtjev za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za vraćanje na posao na način da je poništeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu, te je tuženi obavezan da apelanticu vrati na posao i rasporedi u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima. Istom presudom je ukinut dio odluke kojim je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime izgubljene zarade za period od 1. jula 2004. godine do presuđenja plati po 140,00 KM mjesečno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove postupka, kao i u dijelu odluke kojim je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.056,00 KM i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kako je Okružni sud utvrdio, među parničnim strankama nesporno je da je kod tuženog zbog smanjenog obima proizvodnje uslovljenog ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima došlo do usvajanja nove sistematizacije radnih mjesta i da je tome prethodila odluka direktora tuženog kojom je donesen program rješavanja viška zaposlenih i utvrđena njihova kvalifikaciona struktura. Navedeno je da je među strankama sporno da li je odluka o otkazu ugovora o radu apelantici zakonita. U radnom sporu o zakonitosti odluke poslodavca, prema mišljenju Okružnog suda, ne odlučuje se o samom pravu, obavezi ili odgovornosti radnika, već o tome da li je odluka poslodavca o pravu, obavezi ili odgovornosti radnika u skladu sa propisima ili ne, pri čemu sud ispituje, kako formalnu, tako i materijalnu zakonitost. Kako je naveo Okružni sud, tuženi je u toku postupka osporavanje apelanticinog tužbenog zahtjeva temeljio na činjenici da je pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu sačinio Program rješavanja viška zaposlenih, te u svemu poštovao odredbe članova 124. i 125. Zakona o radu, konsultovao sindikat, donio odluku o uslovima za utvrđivanje viška radnika i kriterije za utvrđivanje viška radnika. Tuženi je, također, istakao da je utvrđivanje viška radnika proizašlo usljed teškoća poslovanju tuženog, te da je iz tih razloga proizašao višak 54 radnika kojim je otkazan ugovor o radu. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da radno mjesto na kome je apelantica radila nije ukinuto, da je tuženi Programom rješavanja viška zaposlenih utvrdio broj i kvalifikacionu strukturu radnika kojima treba da prestane radni odnos u odnosu na tuženog kao cjelinu, ali ne u odnosu na konkretna radna mjesta, Okružni sud je utvrdio da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonita. Naime, prema mišljenju Okružnog suda, kriteriji za određivanje radnika za čijim radom je prestala potreba odnose se samo na radna mjesta na kojima ima viška zaposlenih, a ne na radna mjesta svih radnika. Kako je naveo Okružni sud, iako je tuženi u konkretnom slučaju sačinio Program rješavanja viška zaposlenih i preduzeo ranije navedene mjere, proizlazi da tuženi nije utvrdio na kojim radnim mjestima, u radnim jedinicama i ostalim organizacionim dijelovima ima viška zaposlenih i koje kvalifikacione strukture. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, tuženi je bio dužan da višak radnika utvrdi za pojedina radna mjesta, te da u takvoj situaciji primijeni kriterije za utvrđivanje viška koje je donio i koji moraju biti mjerljivi kako bi se znalo koliko je radnika na pojedinim radnim mjestima i pojedinim radnim jedinicama kod tuženog višak, te koji su to radnici. Budući da je tuženi utvrdio samo ukupan broj i kvalifikaciju radnika na nivou društva, a koji su višak, te nakon toga od zadržanih radnika izvršio raspored na radna mjesta utvrđena aktom o sistematizaciji, proizlazi da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonita. Iz navedenih razloga, Okružni sud je, uvažavanjem apelanticine žalbe, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu od 29. juna 2004. godine i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za vraćanje na posao tako što je poništio osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu i tuženog obavezao da apelanticu vrati na posao, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPPRS). Nasuprot navedenom, osporena presuda, prema mišljenju Okružnog suda, u dijelu odluke u pogledu zahtjeva za isplatu izgubljene zarade za period prestanka radnog odnosa pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog iznosa neisplaćene plate do isplate, zahvaćena je povredom iz člana 227. stav 1. tačka 2. ZPPRS. Kako prvostepeni sud nije pozvao apelanticu da u ovom dijelu uredi svoj zahtjev, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je takvim postupanjem onemogućio strankama da raspravljaju o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog čega je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPPRS apelanticina žalba uvažena i prvostepena presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kako je Okružni sud zaključio, prvostepeni sud će pozvati apelanticu da svoj zahtjev uredi u dijelu kojim traži naknadu izgubljene zarade, zatim će omogućiti strankama da iznesu sve činjenice i izvedu dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve, a nakon toga, pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostepeni sud će o ovom dijelu zahtjeva donijeti pravilnu i zakonitu odluku.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 645 od 25. marta 2009. godine, koju je apelantica primila 13. aprila 2009. godine, revizija tuženog je uvažena u dijelu kojim je presudom Okružnog suda uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena na način da se žalba odbija i u tom dijelu ta prvostepena presuda potvrđuje (o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva). Istom presudom je revizija odbačena protiv dijela osporene presude kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Kako je utvrdio Vrhovni sud, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na apelanticin odbijajući zahtjev da se poništi rješenje kojim joj je otkazan ugovor o radu i da se tuženi obaveže da je vrati na rad, pogrešno primijenio materijalno pravo (član 229. tačka 4. ZPPRS).
Kako je zaključio Vrhovni sud, radi se o smanjenju broja izvršilaca na tom radnom mjestu sa 8 na 4 radnika iz razloga predviđenog odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud, i s tim u vezi, nemogućnošću tuženog da apelantici osigura drugi odgovarajući posao. Navedeno je da je prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantici tuženi u potpunosti postupio prema odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja na kojem je zasnovana prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari, pa se u takvoj situaciji ne može osnovano tvrditi da je taj otkaz nezakonit. Činjenica je da je tuženi naknadno zaposlio pet radnika, od kojih dva na neodređeno vrijeme, jednog diplomiranog inženjera prehrambene tehnologije i jednog pravnika, i tri NK radnika na određeno vrijeme. Iz toga slijedi da se ne radi o zapošljavanju radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje ima i apelantica, pa, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ni bilo osnova za primjenu odredaba člana 126. Zakona o radu. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je utvrdio da je u preinačenom dijelu osporene presude Okružnog suda materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa je zbog toga revizija tuženog u tom dijelu uvažena na način određen u tački 1. izreke ove presude, na osnovu odredaba člana 250. stav 1. ZPPRS. Vrhovni sud je zaključio da je ukidajući dio te presude ustvari rješenje iz člana 227. stav 1. ZPPRS, pa kako se njime postupak pravosnažno ne završava, revizija protiv takve odluke pravno nije moguća s obzirom na odredbe člana 254. stav 1. toga zakona. U takvoj situaciji, Vrhovni sud je reviziju u tom dijelu odbacio kao nedozvoljenu na osnovu odredaba člana 254. stav 4. ZPPRS shodnom primjenom odredaba člana 247. ZPPRS (tačka 2. izreke), uz napomenu da Vrhovni sud nije utvrdio da je tužba neuredna u dijelu koji se odnosi na apelanticinu izgubljenu zaradu.
6. Apelantica je navela da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud u svom obrazloženju utvrdio da je stav drugostepenog suda pogrešan i da je prvostepeni sud pravilno sagledao činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise prilikom donošenja svoje presude, iz čega proizlazi da je tuženi u potpunosti postupilo u skladu sa odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu, što je netačno. Apelantica smatra da je tuženi nezakonitim otuđenjem poslovnih prostora smanjio potrebu za brojem zaposlenih, ne vodeći računa prilikom navedenih prodaja o zaštiti prava radnika, koji su bili zaposleni u tim poslovnim prostorima, što je i uticalo na pravni status radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom. Znači da se tuženi odnosno njegov poslovodni i rukovodni kadar, prema njenom mišljenju, poslužio određenim vidom mahinacija i zloupotreba, kako bi se nezakonitim otuđenjima poslovnih prostora isključivo pribavila korist za pojedince, a na štetu radnika. Apelantica navodi da je, kao i ostali radnici, u poodmakloj radnoj i životnoj dobi, čime je dovedena u nezavidan položaj i da je postala socijalni slučaj i tragičar jedne krajnje nehumane privatizacije koja je dovela do toga da jedan od najboljih predratnih kolektiva ostane bez većeg dijela svoje predratne imovine i da faktički dođe u situaciju jednog od najvećih privrednih gubitnika na području opštine Prijedor. Apelantica smatra da je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na one koji su ostali na poslovima koje je ona obavljala, jer nikada nisu predočeni kriteriji po kojima su vrednovani radnici, tačnije na osnovu čega su jedni proglašavani viškom, a drugi nisu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je uvažio reviziju tuženog, dajući iscrpne razloge za zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, budući da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantici otkazan ugovor o radu zbog smanjenja broja izvršilaca iz razloga predviđenog odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, pri čemu je tuženi prije donošenja rješenja potpunosti postupio prema odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović