Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/09 (V. H., M. H., V. T. i M. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ugovor o poklonu
  • Ostavina
  • Ništavost
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1784/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1784/09, rješavajući apelaciju Vahida Hajdarhodžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahida Hajdarhodžića, Mustafe Hajdarhodžića, Vahida Teparića i Mubere Hafizović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001789 od 13. novembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001252 od 30. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-

3382/04 od 15. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahid Hajdarhodžić, Mustafa Hajdarhodžić, Vahid Teparić i Mubera Hafizović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle podnijeli su, 6. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001789 od 13. novembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001252 od 30. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3382/04 od 15. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-3382/04 od 15. maja 2006 u stavu I odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da u zaostavštinu iza umrlog Sulje Hajdarhodžića (oca apelanata) ne ulazi ¾ dijela imovine koju sačinjava: stara prizemna kuća i ljetna kuhinja na parceli k.č. 3291, a kako je to prikazano na skici vještaka geometra od 4. septembra 2001. godine koja je sastavni dio presude, kao i ¾ nekretnina označenih kao k.č 3291 i 2560/10 upisanih u pl. 726 k.o. Tuzla i po novom premjeru odnosno k.č. br. 2560/2 i k.č. 2560/10 upisane u zk. ul 8889 k.o. Tuzla po starom premjeru, ukupne površine od 1158 m2, te da se utvrdi da navedena imovina predstavlja posebnu imovinu apelanata i da su Ćerima Hajdarhodžić (u daljnjem tekstu: prvotužena), Azra Ruščuklić (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Edina Hajdarhodžić (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dužni trpiti da se na osnovu presude izvrši upis navedenog prava u korist apelanata, kao i pravo na diobu i izdvajanje utvrđenog suvlasničkog dijela. U stavu II presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 18. marta 1993. godine između oca apelanata i prvotužene ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem R-II-33/93 od 22. marta 1993. godine, te da ne može proizvesti pravno dejstvo. U stavu III izreke prvostepene presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav testament koji je otac apelanata kao ostavilac sačinio i svojeručno potpisao 19. marta 1993. godine. U tački IV dispozitiva presude je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o poklonu zaključen 29. decembra 1989. godine između oca apelanata kao poklonodavca i drugo i trećetuženih kao poklonoprimca, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem OV-314/90 od 24. jula 1990. godine, a kojim je poklonodavac poklonio svojoj kćerki (drugotuženoj) i sinu (trećetuženom) po ½ parcele k.č. br. 2560/10 zv. Oranica „Drežnik“ upisana u zk. ul. br. 8889 k.o. Tuzla, a koja se u naravi odnosi na k.č. br. 3292 zv. Suljetovići-voćnjaci II klase ukupne površine 754 m2, upisana u pl. br. 726 k.o. Tuzla I, a preko nužnog nasljednog dijela apelanta, što predstavlja 1/16 od ¼ dijela ostavinske mase ostavioca, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama u zk. ul. 8889 k.o. Tuzla i pl. 726 k.o. Tuzla izvrši brisanje upisanog prava. Apelanti su obavezani da na ime troškova parničnog postupka tuženim naknade iznos od 1.342,80 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja.

3. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-06-001252 od 30. avgusta 2007. godine odbio žalbe apelanata i prvostepenu presudu u stavu I, II i III potvrdio dok je žalbe drugo i treće tuženih uvažio i prvostepena presuda u stavu IV preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da je djelimično ništav ugovor o poklonu zaključen 29. decembra 1989. godine između oca apelanta poklonodavca i drugo i treće tuženih kao poklonoprimca, koji je ovjren kod Općinskog suda u Tuzli pod brojem Ov-314/90 od 24. jula 1990. godine a kojim je poklonodavac poklonio svojoj kćerki (drugotuženoj) i sinu (trećetuženom) po ½ parcele označene kao k.č. br. 2560/10 zv. Oranica „Drežnik“ upisana u zk. ul. Br. 8889 K.O. Tuzla, a koja se u naravi odnosi na k.č. br. 3292 zv. Suljetovići-voćnjaci II klase ukupne povr. 754 m2 upisana u pl. br. 726 k.o. Tuzla I, a preko nužnog nasljednog dijela apelanata, što predstavlja 1/16 od ¼ dijela ostavinske mase ostavioca što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama u zk. ul. 8889 k.o. Tuzla i pl. 726 K.O. Tuzla izvrši brisanje upisanog prava. Apelanti su obavezani da solidarno drugo i trećetuženom na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 5.303,38 KM.

4. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-001789 od 13. novembra 2008. godine odbio. Odbijen je zahtjev drugo i trećetuženih za naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova za koje je vezan Vrhovni sud nedvosmisleno slijedi da imovina ostavioca (oca apelanata) koja je predmet spora nije stečena za vrijeme trajanja njegovog braka sa majkom apelanata od 1938 do 1946. godine. Istaknuto je da je prvostepeni sud na osnovu pismene dokumentacije, izjava parničnih stranaka, saslušanja svjedoka, nalaza oba vještaka geometra, a pogotovo vještaka Š.K., utvrdio da je majka apelanata umrla 10. marta 1946. godine a otac apelanata je u zemljišnoj knjizi u zk. ul 8889 K.O. Tuzla prvi put upisan kao vlasnik sporne dvije parcele starog premjera k.č. 2560/2 i 2560/10 K.O. Tuzla 1974. godine, a na osnovu rješenja SO Tuzla od 14. juna 1974. godine. Obje parcele su u navedeni zk. ul. prenijete iz zk. ul. Iskaz III (Rudarska knjiga), a stara kuća i ljetna kuhinja koje su predmet ovog spora počete su sa gradnjom 1952. godine kad je otac apelanata već bio u braku sa prvotuženom. Na osnovu navedenog po mišljenju Vrhovnog suda neosnovane su revizione tvrdnje apelanta jer iz provedeni dokaza slijedi suprotno.

6. Istaknuto je da iz provedenih dokaza također slijedi da je majka apelanata bila upisana kao suvlasnik na nakeretninama iz drugog zk. ul.-broj 966 K.O. Tuzla i da su te nekretnine eksproprisane 1951. godine nakon smrti majke apelanata kao i da je za te nekretnine bivšim vlasnicima isplaćena naknada u novcu (apelanti su u reviziji tvrdili da je isplaćen iznos od tada 17.134 tadašnja dinara) Navedeno je da u postupku pred redovnim sudovima nije utvrđivano koji dio ove naknade se odnosi na suvlasnički dio pokojne majke apelanata od 7/48, te da je prvostepeni sud utvrdio što je drugostepeni sud prihvatio da je otac apelanata dio tog novca iskoristio za izdržavanje tada malodobnih apelanata, a dio i u gradnju stare kuće ali da time apelanti kao nasljednici svoje majke na sagrađenoj kući i ljetnoj kuhinji nisu stekli stvarno-pravni već samo obligaciono-pravni zahtjev kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud na strani 11 svoje presude a što je u suštini prihvatio drugostepeni sud na strani 3. presude.

7. Vrhovni sud je naveo da je prema našoj sudkoj praksi ostavilac isključivi vlasnik nekretnina upisanih kao njegovo vlasništvo u zemljišnoj knjizi i kad je te nekretnine kupio nakon smrti supruge za sredstva dobivena otuđenjem njene imovovine (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH broj 2/87-63). Apelanti su zbog toga na ime svojih dijelova u dobivenoj naknadi eventualno mogli tražiti samo isplatu u novcu po osnovu naknade štete ili pak sticanja bez osnove ali da oni to u predmetnoj parnici ne traže.

8. Prema tome Vrhovni sud je našao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primjenili materijalno pravo (član 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te član 264. stav 2. ranijeg Porodičnog zakona) kad su utvrdili da sporna imovina nije bračna tekovina njihovog pokojnog oca i majke već da je stečena odlukom nadležnog organa (zemljište), te sticanjem-gradnjom u bračnoj zajednici sa prvotuženom (stara kuća i ljetna kuhinja).

9. Zbog takvog utvrđenja po mišljenju Vrhovnog suda nije osnovan ni preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata jer je ostavilac-otac apelanata, pošto je sporna imovina bila njegovo vlasništvo (dijelom i vlasništvo prvotužene), sa prvotuženom mogao zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem R-II-33/93 od 22. marta 1993. godine. Navedenim ugovorom otac apelanata je samo potvrdio svoju volju izraženu i u pismenom testamentu od 19. marta 1993. godine. Zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju navedeni testament je postao i bespredmetan jer je otac apelanta u oba pravna akta raspolagao istom imovinom-parcelom starog premjera kč. 2560/2 odnosno novog premjera kč. 3291.

10. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su dali opširne razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud zašto ugovor o doživotnom izdržavanju nije ništav obzirom da je sačinjen pred smrt oca apelanata. Istaknuto je da je takav ugovor aleatornog karaktera, te da za njega ne važi načelo ekvivaletnosti i on bi bio ništav odnosno nezakonit i nemoralan po odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 120. Zakona o nasljeđivanju samo da su apelanti uspjeli dokazati da je prvotužena kao davalac izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora znala za blisku smrt oca apelanata. Međutim apelanti to u postupku nisu dokazali. Istaknuto je da je takav stav zauzela i naša sudska praksa u odluci Vrhovnog suda BiH objavljenoj u Biltenu sudske prakse broj 3/87-68).

11. Vrhovni sud je naveo da nije osnovana ni revizija apelanata u pogledu odbijanja njihovog tužbenog zahtjeva za djelimično vraćanje poklona zbog povrede nužnih dijelova apelanata po ugovoru o poklonu zaključenog 29. decembra 1989. godine između oca apelanata kao poklonodavca i drugo i treće tuženih kao poklonoprimaca na parceli novog premjera kč. 3292 odnosno starog premjera k.č. 2560/10. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud primjenio materijalno pravo-odredbu člana 44. Zakona o nasljeđivanju koju je u ovom predmetu trebalo primjeniti kao lex specialis kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Navedena odredba propisuje zastarni rok za isticanje zahtjeva za smanjenje raspolaganja po ugovoru o poklonu zbog povrede nužnog dijela a koji rok iznosi tri godine od smrti ostavioca. Istaknuto je da je otac apelanata umro 6. aprila 1993. godine a apelanti su vraćanje poklona zbog povrede svojih nužnih dijelova tražili tek u ostavinskom postupku iza njegove smrti na ročištu od 8. januara 1998. godine.

12. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede jednakopravnosti apelanata pred sudom. Ističu da je jasno da je ugovor o izdržavanju ništav prema članu 103. ZOO jer je suprotan ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, te je jasno da je sačinjen ne radi obezbjeđenja izdržavanja nego u cilju prevare odnosno sticanja protupravne imovinske koristi maćehi apelanata na njihovu štetu. Ističu da je davalac izdržavanja odnosno maćeha apelanata očekivala skoru smrt primaoca izdržavanja (apelantovog oca) jer je to mogla pretpostaviti obzirom da je živio sa primaocem izdržavanja i u potpunosti znao za izrazito teško zdravstveno stanje primaoca izdržavanja posebno zbog ratnih uslova. Navodi da su redovni sudovi iako su im na navedeno apelanti ukazivali zanemarili okolnost da je ugovor o izdržavanju iznuđen stanjem nužde u kojoj se nalazio primalac izdržavanja a u cilju sticanja nesrazmjerne koristi davaocu izdržavanja. Nadalje navode da su redovni sudovi zanemarili činjenicu, na koju su apelanti ukazivali da je ostavilac imovine testamentom obuhvatio i dio imovine koja je po zakonu trebala biti izdvojena iz ostavinske mase, te je samom tom činjenicom nezakonit. Smatraju da su apelanti u postupku dokazali da su dostojni nasljeđivanja, a da s druge strane tuženi nisu dokazali nedostojnost apelanata na pravo na nasljeđivanje. Ističu da je apelantima odlukama redovnih sudova uskraćeno zakonsko pravo na nasljeđe imovine svojih bioloških roditelja.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Razmatrajući navode apelanata koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također Ustavni sud ne može zaključiti da apelanti u bilo kojem dijelu postupka nisu imali jednak položaj kao i tužena strana. Nadalje Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/09 (V. H., M. H., V. T. i M. H.) | Sudska praksa | Aktio