Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/09 (M. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1785/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1785/09, rješavajući apelaciju Mirka Mirkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mirkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

Rev-07-000-943 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-197/05 od 26. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P.1134/04 od 23. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 943 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-197/05 od 26. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 1134/04 od 23. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P: 1134/04 od 23. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-197/05 od 26. juna 2007. godine, obavezan je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Sarajevo-Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati naknadu štete u vidu dospjelih zateznih kamata obračunatih na penzijski osnov počev od 1. maja 2000. godine do 30. aprila 2004. godine u ukupnom iznosu od 5.272,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. juna 2004. godine pa do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 797,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 2005. godine pa do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.335,01 KM, preko dosuđenog iznosa je odbijen.

3. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem tuženog od 16. marta 2004. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 18. marta 2000. godine u iznosu od 348,48 KM. Navedenim rješenjem je utvrđen mjesečni iznos penzije počev od 18. marta 2000. godine, dakle, od dana kada mu je priznato pravo na starosnu penziju pa do 1. oktobra 2002. godine, te je određen iznos penzije počev od 1. januara 2003. godine u iznosu od 425,29 KM i od 1. januara 2004. godine iznos od 414,24 KM. U izreci navedenog rješenja je istaknuto da se ovako regulisana penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava tuženog namijenjenih za isplatu penzija. Među strankama je nesporno da je apelantu isplaćen iznos od 11.672,40 KM a na apelantov zahtjev tuženi je 24. maja 2004. godine dostavio podatke o isplaćenim penzijama u spornom periodu, kao i podatke o tome u kom periodu penzije nisu isplaćivane, koji iznos apelantu pripada, koliko je isplaćeno u umanjenom iznosu za određeni procent od iznosa određene penzije. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, nije sporno da je rješenjem tuženog od 16. marta 2004. godine apelantu određen iznos mjesečne penzije, da je utvrđeni iznos procentualno umanjen i tako umanjen iznos ispaćen (11.672,44 KM), kao i da penzije za jul, august i septembar 2000. godine nisu isplaćivane svim korisnicima penzija u Republici Srpskoj, pa ni apelantu.

4. Ocjenjujući provedene dokaze, prvostepeni sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tako što je obavezao tuženog da apelantu po osnovu naknade štete u vidu dospjelih zateznih kamata obračunatih na penzijski osnov počev od 1. maja 2000. godine do 30. aprila 2004. godine dosudi iznos od 5,272,81 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu dospjelih a neisplaćenih dijelova mjesečnih penzija za period od 1. oktobra 2000. godine do 30. aprila 2004. godine (čija je visina, po nalazu vještaka finansijske struke, utvrđena u iznosu od 6.555,54 KM) apelant je odbijen, budući da se penzije usklađuju mjesečno prema stanju sredstava tuženog u skladu sa članom 130. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 32/00 i 40/00, u daljnjem tekstu: Zakon o PIORS). Također je Osnovni sud zaključio da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu neisplaćenih penzija za juli, august i septembar 2000. godine s obzirom na to da za taj period nikome nisu isplaćivanje penzije pa tako ni apelantu (prema nalazu vještaka finasijske struke, taj iznos je 1.225,64 KM). Osnovni sud je istakao da su penzije za ovaj period obuhvaćene Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 63/04, 47/06 i 68/07, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu) a kojim je regulisan način izmirenja ovih obaveza.

5. Okružni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u prvostepenoj presudi, navodeći da je apelantu pravo na starosnu penziju priznato od 18. marta 2000. godine, da je nesporna činjenica da penzije nisu isplaćivane za vremenski period od jula do septembra 2000. godine, pa je pravilan stav prvostepenog suda da su penzije za navedeni period obuhvaćene Zakonom o unutrašnjem dugu, budući da je članom 4. stav 1. tačka 2. navedenog zakona propisano da se pod opštim obavezama podrazumijevaju sve obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine pa i obaveze tuženog po osnovu Zakona o PIO za neisplaćene penzije. Također je Okružni sud istakao da je članom

1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO RS, kojim se mijenja i dopunjuje član 130. Zakona o PIORS ,propisan način isplate penzije pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se prema navedenom članu Zakona penzije usklađuju i obračunavaju svim penzionerima sa istim procentom isplate određenim za taj mjesec a koji zavisi od visine raspoloživih sredstava tuženog.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Okružnog suda broj Gž-197/05 od 26. juna 2007. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 943 od 11. marta 2009. godine reviziju odbio.

7. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za isplatu penzija za juli, august i septembar 2000. godine. Članom 4. stav 1. tačka 2. Zakona o unutrašnjem dugu pod opštim obavezama, između ostalog, podrazumijevaju se i obaveze tuženog po osnovu Zakona o PIORS za neisplaćene penzije u ukupnom iznosu od 103,8 miliona KM. Ovaj zakon, kako je dalje istakao sud, jeste materijalnopravni propis koji je isključivo namijenjen realizaciji utvrđenja i izmirenja unutrašnjeg duga tako da se na tužbene zahtjeve koji se odnose na potraživanja iz ovog osnova primjenjuje ovaj zakon kao lex specialis. Donošenjem navedenog zakona, kako je dalje istakao Vrhovni sud, Republika Srpska nije imala cilj da izbjegne obaveze tuženog, već je preuzimanjem dijela duga upravo suprotno preduzela potrebne mjere kako bi omogućila isplate neisplaćenih zaostalih penzija za navedena tri mjeseca 2000. godine. Vrhovni sud smatra pogrešnim apelantovo pravno shvatanje da zbog toga što mu je priznato pravo na penziju tek rješenjem tuženog od 16. aprila 2004. godine da se na sporni odnos ne može primijeniti član 4. stav 1. tačka 2. Zakona o unutrašnjem dugu s obzirom na to da se apelantovo potraživanje odnosi na isplatu penzije za jul, august i septembar 2000. godine a koje su dospjele prije 31. decembra 2002. godine.

8. Vrhovni sud, također, smatra pravilnim odluke nižestepenih sudova kada su odbili apelantov zahtjev za isplatu dospjelih a neisplaćenih dijelova penzija u periodu od 1. oktobra 2000. godine do 30. aprila 2004. godine. Članom 130. Zakona o PIORS, koji je izmijenjen i dopunjen članom 1. Odluke o donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, propisan je način obračuna i isplate penzija s tim što je u stavu 1. određeno da se penzije usklađuju mjesečno a prema stanju sredstava tuženog namijenjenih za isplatu penzija. Kako se prema navedenoj zakonskoj odredbi usklađivanje svih penzija vrši mjesečno prema stanju raspoloživih sredstava tuženog namijenjenih za isplatu penzija, a tačno je da su ti podaci za svaki mjesec javno objavljivani, nije bilo nužno izvoditi dokaze na okolnost tačnosti mjesečnog usklađivanja apelantove penzije sa raspoloživim sredstvima tuženog. Pošto je apelantov zahtjev za isplatu glavnog duga u pogledu dospjelih a neisplaćenih penzija, kao i dijelova penzija u spornom periodu odbijen kao neosnovan, ne pripada mu pravo na zakonske zatezne kamate na tražene iznose glavnog duga.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da obaveze tuženog prema njemu a koje se odnose na isplatu penzija za juli, august i septembar 2000. godine «nisu mogle da uđu u onih 103 miliona KM za neisplaćene penzije» a kako je propisano članom 4. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom dugu. Apelant je, također, istakao da su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis kada su odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu dospjelih a neisplaćenih dijelova penzija u periodu od 1. oktobra 2000. godine do 30. aprila 2004. godine. Naime, apelant je istakao da se ne zna da li je primijenjen član 130. Zakona o PIORS, a smatra da su podaci o raspoloživim sredstvima u Fondu samo jedan od elemenata obračuna penzije, odnosno smatra da se «ne može samo na osnovu činjenice da se objavljuju podaci o visini raspoloživih sredstava zauzeti stav o navodnoj tačnosti usklađivanja penzija (u ovom slučaju njegove penzije)«. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporene odluke ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno odredbe Zakona o PIORS, kojima je propisano da se isplata penzija vrši prema raspoloživom stanju sredstava tuženog namijenjenih za isplatu penzija a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova koji su dali detaljne i precizne razloge kada su odbili apelantov zahtjev za isplatu penzija za juli, august i septembar 2000. godine. Redovni sudovi su obrazložili da se članom 4. stav 1 tačka 2. Zakona o unutrašnjem dugu pod opštim obavezama podrazumijevaju sve obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, pa i obaveze tuženog po osnovu Zakona o PIORS za neisplaćene penzije za navedena tri mjeseca 2000. godine u ukupnom iznosu od 103,8 miliona KM a koji zakon se kao lex specialis primjenjuje na konkretnu pravnu situaciju. Redovni sudovi su, također, obrazložili da Republika Srpska nije imala cilj da izbjegne obaveze tuženog, već je preuzimanjem dijela duga upravo suprotno preduzela potrebne mjere kako bi omogućila isplate neisplaćenih zaostalih penzija za navedena tri mjeseca 2000. godine. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti br. AP 224/08 od 15. juna 2010. godine i AP 1707/06 od 26. juna 2007. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/09 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio