Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/09 (V. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1794/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1794/09, rješavajući apelaciju Vlade Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Matića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 345 od 26. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1640/03 od 15. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-379/96 od 25. decembra 2002.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 345 od 26. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1640/03 od 15. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-379/96 od 25. decembra 2002. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv tuženih FK „Borac“ Banja Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Husnije Fazlića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete i neosnovanog bogaćenja. U istorijatu tužbe navodi da je 1991. godine sa drugotuženim zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora-lokala (u daljnjem tekstu: predmetni lokal). Navedenim ugovorom je utvrđeno da se predmetni lokal izdaje na period od četiri godine za iznos od 280.000 tadašnjih dinara, što je u to vrijeme iznosilo 40.000 DM. Do zaključivanja ugovora o zakupu je došlo, kako navodi, zato što je prvotuženi obezbijedio lokaciju za pravljenje poslovnog prostora, predmetnog lokala, za drugotuženog kao aktivistu prvotuženog, a da je za dovođenje lokala u sistem „grube gradnje“ bilo potrebno da se uplati iznos od tadašnjih 280.000 dinara. Pošto drugotuženi nije imao na raspolaganju navedena sredstva, taj iznos mu je posudio apelant da bi nakon toga sam izvršio ulaganje u enterijer i kupovinu pokretnih stvari koje čine sastavni dio lokala. Nakon zaključivanja ugovora o zakupu sa drugotuženim, apelant navodi da je predmetni lokal koristio godinu dana i, prema njegovom iskazu, za taj period je izvršio kompenzaciju zakupnine drugotuženom u protivrijednosti u iznosu od 10.000 DM. S obzirom na to da 1992. godine kao Hrvat nije mogao dobiti dozvolu za produženje rada predmetnog lokala, lokal je dao u podzakup i na osnovu zakupnine je od zapupodavca Mirka Ninkovića dobio iznos od 7.500,00 KM. Dalje, navodi da je u toku 1992. godine pozvan od prvotuženog, kao vlasnika lokala, sa kojim je dogovorio da mu apelant preda u posjed predmetni lokal, te je od prvotuženog dobio na ime izvršenog ulaganja u predmetni lokal iznos od 15.000 DM s tim što mu je prvotuženi izdao priznanicu kojom je navedeno „da se sa navedenim iznosom apelant smatra u cijelosti obeštećenim“, a iz sačinjene službene zabilješke, koju je, takođe, zaključio sa prvotuženim, proizlazi da će se međusobni odnosi između apelanta i prvotuženog regulisati posebnim ugovorom. Pošto nikad nije došlo do realizacije navedenog ugovora i regulisanja međusobnih odnosa apelanta i prvotuženog, apelant smatra da nije dovoljno obeštećen s obzirom na njegova ulaganja u navedeni lokal, pa je predmetnom tužbom predložio da mu prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate iznos od 56.919,53 KM na ime izgubljene zakupnine sa zateznom kamatom za period od 1992. godine do 2000. godine, a sam prvotuženi sljedeće iznose: na ime enterijera 14.039,20 KM, na ime deset stolova i deset barskih stolica 2.388,00 KM, na ime kafe-aparata i mlina za kafu 5.244,00 KM i vantilatora 999,00 KM, što ukupno za pokretne stvari iznosi 8.631,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-379/96 od 25. decembra 2002. godine prvotuženi je obavezan da apelantu iz osnova neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 21.539,00 KM, a iz osnova naknade za pokretne stvari iznos od 8.631,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. decembra 2002. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na obavezu drugotuženog da mu solidarno sa prvotuženim isplati iznos od 56.919,53 KM, kao i višak tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog preko dosuđenog iznosa.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem ekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci presude iz sljedećih razloga. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je prvotuženi 9. juna 1987. godine na sjednici Predsjedništva kluba donio Odluku broj 01-382/87 o obezbjeđenju lokacije za bavljenje samostalnom djelatnošću u centru grada za potrebe drugotuženog, koji je tada bio šef Stručnog štaba prvotuženog. Tačkom 3. navedene odluke prvotuženi je preuzeo samo obavezu obezbjeđenja lokacije (zemljišta) s tim da će sve troškove oko uređenja zemljišta i izgradnje predmetnog lokala snositi isključivo drugotuženi. Rješenjem Skupštine opštine Banja Luka broj 04- 475-432/88 od 21. septembra 1988. godine prvotuženom je dodijeljeno na trajno korištenje gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje poslovnog prostora, površine 25,01 m2, na dijelu k.č. broj 15/40 iz zk. uloška broj 6047 k.o. Banja Luka. Osnovni sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da prvotuženi nije ulagao u gradnju i opremanje lokala iako se u javnim knjigama registra nekretnina vodio kao nosilac prava korištenja radi gradnje. Dalje je utvrđeno da je apelant drugotuženom pozajmio iznos od 280.000 tadašnjih dinara (u protuvrijednosti: 40.000 DM) radi izgradnje lokala, nakon čega su apelant i drugotuženi 15. novembra 1990. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog lokala, čije su trajanje aneksom na osnovni ugovor od 15. juna 1991. godine produžili do 15. juna 1995. godine, te kojim su parnične stranke ugovorile vraćanje pozajmljenog iznosa kroz zakupninu. U momentu zaključenja ugovora o zakupu predmetni lokal je bio završen po sistemu „grube gradnje“, te je među parničnim strankama nesporno da je apelant izvršio kompletno opremanje predmetnog lokala, enterijera, nabavku opreme za korištenje lokala u ugostiteljske usluge i dr. Osnovni sud je, na temelju nalaza vještaka građevinske struke, utvrdio da je apelant u predmetni lokal uložio 14.039,20 KM i na ime nabavke opreme za rad lokala 8.631,00 KM. Za vrijeme za koje je lokal držao u zakupu apelant je iz osnova zakupnine drugotuženom vratio iznos od 10.000 DM. Zbog nastalih ratnih dešavanja, apelant je kao Hrvat imao problema i prijetnji zbog korištenja predmetnog lokala, tako da je 18. maja 1992. godine sa Mirkom Ninkovićem zaključio ugovor o zakupu (tačnije podzakupu) predmetnog lokala, te od imenovanog na ime zakupnine dobio je iznos od 7.500 DM. Opštinski sekretarijat za privredu je u međuvremenu Rješenjem broj 03-354- 2063/92 od 1. decembra 1992. godine utvrdio prestanak rada predmetnog lokala i brisanje iz registra zaključno sa 25. novembrom 1992. godine, a apelant je 30. novembra 1992. godine formalno predao lokal prvotuženom, mada je prvotuženi tek 1995. godine, nakon provedenog upravnog postupka i deložacije Mirka Ninkovića, ušao u posjed lokala. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant predmetni lokal držao u zakupu oko godinu dana, kada ga je dao u podzakup na period od šest mjeseci Mirku Ninkoviću, te da je, zbog daljnje nemogućnosti korištenja predmetnog lokala zbog ratnih zbivanja, apelant predmetni lokal ponudio prvotuženom, koji je ponudu prihvatio i 1992. godine apelantu isplatio iznos od 15.000 DM. Osnovni sud je, takođe, zaključio da je prvotuženi predmetni lokal, nakon što ga je uspio vratiti u posjed (nakon okončanog upravnog postupka i deložacije Mirka Ninkovića), prodao trećem licu, zbog čega apelant smatra da je time kod prvotuženog došlo do sticanja bez osnova na temelju člana

210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, ovaj sud je donio odluku kao u izreci presude, imajući u vidu i činjenicu da je prvotuženi predmetni lokal prodao trećem licu, bez ikakvih ulaganja u njega, čime se neosnovano obogatio, zbog čega je apelant ovakvim ponašanjem prvotuženog pretrpio štetu. Sud je dosudio apelantu iznos od 21.539,00 KM na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke. Osim toga, utvrđeno je da je prvotuženi, prilikom preuzimanja predmetnog lokala od apelanta, od njega preuzeo i nepokretne i pokretne stvari, stolove, barske stolice, kafe-aparat, mlin za kafu i dr., tako da je ovaj sud utvrdio da je prvotuženi dužan apelantu naknaditi i vrijednost ovih stvari u iznosu kako je to precizirano izrekom prvostepene presude. Na ovako dosuđene iznose sud je apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka kao što je utvrđeno izrekom ove presude. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na obavezu drugotuženog da mu solidarno sa prvotuženim isplati iznos od 56.919,53 KM na ime izgubljene zakupnine sa kamatom za period od 1992. godine do 2000. godine, kada je i izvršeno vještačenje, odbijen je kao neosnovan, kao i višak tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog preko dosuđenog iznosa. Ovo iz razloga što je Osnovni sud utvrdio da drugotuženi svojim postupanjem nije onemogućio apelanta da predmetni lokal koristi za zakup, ili eventualno za podzakup, pa je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu drugotuženi solidarno sa prvotuženim isplati iznos od 56.019,53 KM.

5. Okružni sud je Presudom broj Gž-1640/03 od 15. juna 2006. godine apelantovu žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj P-379/06 od 25. decembra 20002. godine potvrdio u odbijajućem dijelu, dok je žalbu prvotuženog uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P-379/96 od 25. decembra 2002. godine preinačio u dosuđujućem dijelu, i to tako što je apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog odbio kao neosnovan. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbe i odgovora na žalbu.

6. Okružni sud je, na temelju stanja spisa prvostepeneog suda, utvrdio da je žalba prvotuženog osnovana, jer je utvrđeno da je prvotuženom dodijeljeno na trajno korištenje zemljiše radi izgradnje predmetnog lokala, da je prvotuženi to svoje pravo prenio na drugotuženog, da je nakon toga drugotuženi, tačnije početkom novembra 1991. godine, sa apelantom zaključio ugovor o zakupu predmetnog lokala na period od pet godina, da je apelant na ime zakupnine unaprijed platio drugotuženom iznos od 280.000 tadašnjih dinara (u protuvrijednosti 40.000 DM) i da je apelant predmetni lokal držao u zakupu oko godinu dana, kada ga je ponudio prvotuženom, koji mu je 1992. godine za njega platio iznos od 15.000 DM. Dakle, kod činjenice da su apelant i drugotužni zaključili ugovor o zakupu predmetnog lokala 5. novembra 1990. godine na period od pet godina, te da ni prvotuženi ni drugotuženi nisu ni u čemu onemogućili apelanta da predmetni lokal drži u zakupu, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tužene kojim traži da se oni obavežu isplatiti mu solidarno izgubljenu zakupninu sa zakonskom zateznom kamatom. Dakle, prvotuženi je, nakon što mu je apelant ponudio predmetni lokal, istu ponudu prihvatio i na ime tadašnje vrijednosti lokala apelantu isplatio iznos od 15.000 DM, o čemu su se parnične stranke saglasile konstatujući to priznanicom na kojoj je naglašeno „da ovom isplatom prvotuženi nama više obaveza prema apelantu“. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, u cijelosti neosnovan apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog kojim je tražio da se prvotuženi obaveže da mu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 22.670,20 KM, a na ime enterijera iznos od 14.039,20 KM, na ime pokretnih stvari iznos od 8.631,00 KM. Osim toga, Okružni sud zapaža da iz službene zabilješke koju su potpisali apelant i prvotuženi 30. novembra 1992. godine, dakle u momentu kada je apelant prvotuženom predao predmetni lokal i kada mu je isplatio iznos od 15.000 DM, proizlazi da su se potpisnici saglasili da svoje međusobne obaveze naknadno regulišu posebnim ugovorom koji nije nikad zaključen. Po ocjeni ovog suda, ova konstatacija podrazumijeva volju potpisnika sporazuma da sve ono što su dogovorili uobliče u poseban ugovor. Prema tome, Okružni sud je, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno tokom trajanja prvostepenog postupka, zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je na temelju člana 229. ZPP, a u vezi sa članom 456. istog zakona prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu, i to tako što je apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog odbio kao neosnovan, te primjenom člana 368. navedenog zakona i u vezi sa članom 456. istog zakona potvrdio odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev u odnosu na obje tužene strane kao solidarne dužnike.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000-345 od 26. marta 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1640/03 odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude ovog suda ukazano je da je prvostepeni sud iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da je prvotuženi isključivo svojim radnjama onemogućio apelanta da drži predmetni lokal u zakupu do isteka ugovora o zakupu. Međutim, drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne i pravni zaključak o odgovornosti prvotuženog zbog čega je ovaj sud usvojio žalbu prvotuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da je prvotuženi isplatom apelantu 15.000 DM, a na osnovu postignutog dogovora sa njim, apelantu nadoknadio sva njegova ulaganja u predmetni lokal, a da ga prije toga nijednom svojom radnjom nije onemogućavao da ostvaruje svoja prava po osnovu ugovora o zakupu koji je apelant zaključio sa drugotuženim, zbog čega Vrhovni sud smatra drugostepenu presudu pravilnom. Vrhovni sud smatra da je apelant zbog ratnih dešavanja (kao Hrvat) imao problema i prijetnji zbog čega je bio prisiljen da 18. maja 1992. godine zaključi ugovor o podzakupu sa Mirkom Ninkovićem, te je na ime zakupnine od njega dobio iznos od 7.500 DM, nakon čega je Opštinski sekretarijat za privredu Rješenjem broj 03-354- 2063/92 od 1. decembra 1992. godine utvrdio prestanak rada predmetnog lokala i njegovo brisanje iz registra sa 25. novembrom 1992. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant iz navedenog razloga 30. novembra 1992. godine formalno predao lokal prvotuženom, za što mu je ovaj isplatio 15.000 DM, mada je prvotuženi tek 1995. godine, nakon okončanog upravnog postupka, izvršio deložaciju zakupoprimca Mirka Ninkovića i ušao u posjed predmetnog lokala. Dakle, Vrhovni sud smatra da između apelanta i prvotuženog nije sporno da je pri predaji predmetnog lokala prvotuženi apelantu na ime ulaganja u izgradnju predmetnog lokala isplatio 15.000 DM, nakon čega je prvotuženi predmetni lokal prodao trećem licu, te da zbog tog razloga apelant smatra da je time kod prvotuženog došlo do sticanja bez osnova (član 210. ZOO), jer u gradnju i opremanje ovog lokala prvotuženi nije ulagao novčana sredstva, što je i tačno. Međutim, Vrhovni sud smatra da to što je apelant prestao držati predmetni lokal u zakupu jeste posljedica ratnih dešavanja, a što je i razlog da apelant predmetni lokal proda prvotuženom. Vrhovni sud je, takođe, zaključio da ni drugotuženi svojim radnjama nije onemogućio apelanta da drži predmetni lokal u zakupu, pa je zaključio da ni drugotuženi ne može biti obavezan da mu vrati dio duga koji nije kompenziran kroz zakupninu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da apelant u suštini ima aktivnu legitimaciju samo prema prvotuženom za sva građevinska ulaganja u opremanje lokala koja je ostvario nakon zaključenja ugovora o zakupu sa drugotuženim. Vrhovni sud je uvidom u priznanicu od 23. novembra 1992. godine utvrdio da je prvotuženi isplatio apelantu 15.000 DM kao naknadu za uloženu izgradnju lokala, te da ispunjenjem ove obaveze prvotuženi nema više nikakvih obaveza prema apelantu. Po ocjeni Vrhovnog suda, zbog ovih razloga, nema mjesta za primjenu člana 139. stav 1. ZOO, pa je kod ovakvog činjeničnog stanja ocijenio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je prvotuženi navedenom isplatom od 15.000 DM platio apelantu njegova ulaganja u predmetni lokal po stupanju u njegov posjed, te da su time regulisane njihove međusobne obaveze.

9. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava način na koji su osporene presude donesene, odnosno žali se na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ističe da je prvostepeni sud djelimično prihvatio njegove navode u tužbi, u dijelu neosnovanog bogaćenja prvotuženog, te na ime uloženih sredstava za enterijer i za pokretne i nepokretne stvari u predmetnom lokalu. Međutim, apelant smatra da je drugostepeni sud, na temelju pogrešne analize činjeničnog stanja, na proizvoljan način primijenio materijalno pravo, te odbio njegov tužbeni zahtjev. Takođe, stav Vrhovnog suda da nije bio u pravnom odnosu sa prvotuženim smatra pogrešnim, jer smatra da iz činjeničnog stanja jasno proizlazi da prvotuženi nije uložio niti marku u predmetni lokal, a da je isti objekat, kako navodi, „dobio kao na dlanu“ a zatim ga prodao, čime mu je nanio štetu. Dalje, apelant se žali da se sudovi uopšte nisu osvrnuli na odnos između njega i drugotuženog. Na kraju ističe da kod nesporne činjenice da je predmetni objekat sam izgradio i opremio svojim sredstvima, a da je na ime tih ulaganja prevarom od prvotuženog dobio 15.000 DM, da je više nego očito da su se tuženi neosnovano obogatili, a da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su proizvoljno tumačili odredbe ZOO. S tim u vezi, navodi i da je novac koji je uložio u ovaj lokal njegova imovina, pa smatra da mu je odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/09 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio