Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/09 (H. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1795/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1795/09, rješavajući apelaciju, Hajrudina Jeleč na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Jeleča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-07-001381 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-144 od 3. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06-000-452 od 12.

januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Jeleč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koje zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001381 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-144 od 3. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000-452 od 12. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000-452 od 12. januara 2007. godine obavezan je apelant da Zoranu Paviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade za izvršeno adaptiranje i rekonstrukciju ugostiteljskog objekta (vlasništvo apelanta) plati iznos od 15.665,31 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.840,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tužitelj zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor) u smislu člana 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon) 20. augusta 1993. godine, na rok od pet godina i da su zaključile Aneks ugovora o zakupu 25. aprila 1994. godine. Sud je dalje naveo da su odredbama čl. 14. do 25. Zakona precizno regulirana prava i obaveze zakupodavca i zakupca, pojašnjavajući da je odredbama člana 14. Zakona predviđeno da je zakupodavac dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u ispravnom stanju u kojem se ona može upotrijebljavati u svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati ako drugačije nije određeno ugovorom. Sud je ocijenio nespornim da u ugovor nisu unesene odredbe kojima se pobliže uređuju pitanja adaptacije, odnosno rekonstrukcije predmetnog poslovnog prostora, te ulaganja tj. troškovi adaptacije poslovnog prostora. Također, je ocijenio nespornim i činjenicu, a što je navedeno i u zapisniku sa glavne rasprave od 2. novembra 2004. godine da je između apelanta i tužitelja postojao usmeni dogovor u vezi adaptacije, odnosno rekonstrukcije poslovnog prostora i prema navodima apelanta on i tužitelj su se usmeno dogovorili da zakupnina iznosi 1.000,00 KM mjesečno, da tužitelj apelantu isplaćuje iznos od 700,00 DEM, a razlika da se uračunava na ime renoviranja poslovnog prostora. Sud je poklonio vjeru nalazu vještaka građevinske struke M.M. koji je utvrdio da vrijednost izvršenih radova na ugostiteljskom objektu iznosi 15.665,31 KM, pa budući da tužitelj nije mogao vratiti poslovnu prostoriju u stanje u kojem ju je primio zbog izvršene adaptacije, i da je poslovna prostorija vraćena u bitno poboljšanom stanju, obavezao je apelanta da tužitelju za izvršenu adaptaciju i rekonstrukciju plati iznos od 15.665,31 KM. Sud je, ocijenio da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta, u smislu odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, sud je istakao da je o kamatama odlučio primjenom odredbi člana 277. ZOO.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-144 od 3. maja 2007. godine, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te nije učinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica, a što proizilazi iz izjave samog apelanta da tužitelj nije mogao vratiti prostoriju u stanje u kojem je istu primio zbog izvršene adaptacije, te da je ista vraćena u poboljšanom stanju, a što je i potvrđeno od strane apelanta, kao i nalazom i mišljenjem vještaka. Nadalje, je naveo da apelant i danas predmetni poslovni prostor koristi u neizmijenjenom stanju u kakvom mu je i predao tužitelj. Sud je također naveo da apelant nije dokazao da je tužitelj plaćao na ime zakupnine umjesto iznosa 1.000,00 DEM mjesečno, iznos od 700,00 DEM, a da se razlika od 300,00 DEM uračunavala u troškove adaptacije. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade za izvršenu adaptaciju i rekonstrukciju ugostiteljskog objekta isplati iznos od 15.665,31 KM, pravilna, da sadrži valjane razloge koji su u cjelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Kantonalni sud je također, ocijenio da je prigovor zastare koji je apelant istakao neosnovan, budući da nije protekao zastarni rok od pet godina od dana nastanka obaveze pa do podnošenja tužbe, navodeći da je prvostepeni sud i zakonsku zateznu kamatu pravilno dosudio primjenom odredbi člana 277. ZOO.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001381 od 27. januara 2009. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je istakao da je činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, međutim, kako se revizijski sud ne može upuštati u ocjenu pravilnosti činjeničnog utvrđenja, to je u razrješenju spornog odnosa ocijenio da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je apelantov prigovor zastarjelosti zahtjeva tužitelja, također, ocijenio neosnovanim, pojašnjavajući da se zastara zahtjeva tužitelja treba cijeniti prema pravilima zastare iz stjecanja bez osnova. Također, je naveo da ZOO ne predviđa posebne rokove pa u pogledu zastare važe opći propisi citiranog zakona o zastari potraživanja, dakle rok od pet godina predviđen odredbama člana 371. ZOO, kako je to pravilno ocijenio drugostepeni sud. Međutim, za razliku od drugostepenog suda koji je ovaj rok zastare računao od nastanka obaveze po zaključenom aneksu ugovora Vrhovni sud je zaključio, da se ovaj rok ima računati tek od momenta predaje predmetnog poslovnog prostora apelantu. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da, tužitelj koji je držao predmetni poslovni prostor nije ni mogao navedeni zahtjev prema apelantu istaći sve dotle dok ga nije predao apelantu u posjed. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 248. Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) reviziju apelanta odbio ocijenjujući da navodi revizije nisu osnovani, zatim da ne postoje ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, pogrešno i proizvoljno primjenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi potpuno zanemarili da je između ugovorenih strana postojao i usmeni dogovor oko visine mjesečne zakupnine od 1.000,00 DM, da mu je tužitelj na ime zakupnine plaćao 700,00 DM mjesečno, a da se razlika od 300,00 DM uračunavala za renoviranje zakupljenog poslovnog prostora. Apelant, također, navodi da je svoje obaveze iz navedenog ugovora o zakupu tužitelju već jednom izmirio pa bi ponovnim plaćanjem tih istih obaveza, kako je to utvrđeno osporenim odlukama, došlo do kršenja ustavnih prava na njegovu štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na navode apelanata o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom ustavnom pravu apelanata. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/09 (H. J.) | Sudska praksa | Aktio