Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-180/09 (H. B. i R. B.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-180/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 180/09, rješavajući apelaciju Hamida Bezdroba i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamida Bezdroba i Reufika Bezdroba podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2897/05 od 26. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2288/04 – «A» od 4. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamid Bezdrob i Reufik Bezdrob (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2897/05 od 26. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2288/04 – «A» od 4. maja 2005. godine.

2. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe Mevle Čolpa (u daljnjem tekstu: tužiteljica), donio Presudu broj P-2288/04 – «A» od 4. maja 2005. godine kojom je poništen ugovor o poklonu nekretnine koja se nalazi u Sarajevu, u naravi kuća, kućište i dvorište, bliže označena u navedenoj presudi (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), sklopljen između apelanata 12. januara 2004. godine u Općinskom sudu, ovjeren pod brojem Ov-140/04, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da uspostavi ranije vlasničko stanje. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljicina prednica doprinijela sticanju nekretnine bliže označene u navedenoj presudi sa 1/3 dijela predmetne nekretnine. Tužiteljici je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da apelanti priznaju da su dužni priznati tužiteljici pravo vlasništva ¼ spornih nekretnina kao zakonskoj nasljednici prvog nasljednog reda, te trpjeti da se ona na označenom suvlasničkom dijelu nekretnina upiše kao zemljišnoknjižni vlasnik.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je na temelju izvedenih materijalnih dokaza prezentiranih tokom postupka i neposredno saslušanih svjedoka na glavnoj raspravi, bliže označenih u navedenoj presudi, utvrdio da je tužiteljicina prednica sa apelantom Hamidom Bezdrobom u braku provela period od 15. januara 1983. godine do 19. decembra 2003. godine, i da je brak prestao smrću tužiteljicine prednice.

4. Općinski sud je, dalje, ukazao da je utvrdio da je doprinos apelanta Hamida Bezdroba, koji je u bračnoj zajednici s tužiteljicinom prednicom ostvarivao značajne prihode na ime penzije i osiguranja, 2/3 dijela predmetne nekretnine, a da je doprinos tužiteljicine prednice u sticanju, i to kroz njenu pomoć apelantu Hamidu Bezdrobu, rad u domaćinstvu, upravljanje i održavanje imovine sa 1/3 dijela predmetne nekretnine. Općinski sud je ovo utvrdio postupajući u skladu sa odredbom člana 267. Porodičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon), kojom je propisano da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, pri tome ocjenjujući ne samo zarade svakog bračnog druga već i pomoć jednog drugome, rad u domaćinstvu i porodici, kao i svaki drugi vid rada i saradnje u upravljanju i održavanju i povećavanju zajedničke imovine.

5. Općinski sud je ukazao da, s obzirom na to da je apelant Hamid Bezdrob, raspolažući, odnosno poklanjajući kuću svom sinu, apelantu Reufiku Bezdrobu, postupio suprotno prinudnom propisu, odredbi člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, odnosno da je zajedničku imovinu koju su tužiteljicina prednica i apelant Hamid Bezdrob stekli tokom braka poklonio svom sinu, što osporavani ugovor čini apsolutno ništavim na osnovu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 29/78, 39/85 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega ga je sud i poništio, te naložio, kao restituciju ništavog ugovora, uspostavu prethodnog vlasničkog stanja u zemljišnim knjigama. Dalje, vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je naveo da je ostavinski postupak iza tužiteljicine prednice dovršen donošenjem rješenja o neraspravljanju, a ne prekidom i upućivanjem tužiteljice da u parničnom postupku dokazuje šta čini ostavinsku masu, pa je zaključeno da tužiteljica nema pravni interes da u predmetnom postupku (u kojem se odlučuje u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku) istovremeno i raspoređuje zaostavštinu iza tužiteljicine prednice, te je navedeno da tužiteljica nakon pravomoćnosti predmetne presude ima pravo pokrenuti postupak uz donošenje dopunskog rješenja u ostavinskom postupku u kojem će biti utvrđen njen nasljedni dio.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2897/05 od 26. novembra 2008. godine odbijena je žalba koju su apelanti podnijeli protiv Presude Općinskog suda broj P-2288/04 – «A» od 4. maja 2005. godine.

7. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je prvostepena presuda donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa odredbama Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 264. stav 2. Porodičnog zakona propisano da se zajedničkom imovinom bračnih drugova smatra imovina stečena tokom trajanja braka, kao i prihodi iz te imovine. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant Hamid Bezdrob sredstva koja je unosio u bračnu zajednicu osiguravao radom, a kasnije kroz penziju i naknadu koju je dobivao zbog povrede na radu, a da je prednica tužiteljice kao domaćica obavljala sve kućne poslove, vodila domaćinstvo i brinula se o apelantu Hamidu Bezdrobu, te tako doprinosila u sticanju zajedničke imovine.

8. Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti žalbene navode apelanta Hamida Bezdroba da su nekretnine kupljene njegovom uštedom ostvarenom prije nego što je sklopio brak s tužiteljicinom prednicom, s obzirom na to da nije pružio dokaze kojima bi potkrijepio te navode.

9. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 265. Porodičnog zakona kojom je propisano da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno i da niti jedan od bračnih drugova ne može samostalno raspolagati tom imovinom, niti je opteretiti poslom među živima. Na temelju navedene odredbe, Kantonalni sud je utvrdio da apelant Hamid Bezdrob nije mogao samostalno raspolagati sa zajedničkom imovinom stečenom u toku braka, a pogotovo ne sa dijelom od 1/3 koji predstavlja dio tužiteljicine prednice.

10. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ugovor o poklonu zaključen između apelanata ništav u skladu sa odredbom člana 103. ZOO-a, zbog čega žalbenim navodima apelanata nije moglo biti udovoljeno.

11. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, ukazali na to da je prvostepeni sud nepravilno utvrdio činjenično stanje jer je postupao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva prilikom donošenja prvostepene presude zato što je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom tažila da joj se prizna ¼ vlasništva na predmetnoj nekretnini kao zakonskom nasljedniku prvog reda, dok je sud donio odluku kojom je utvrdio da je doprinos tužiteljicine prednice u sticanju 1/3 dijela predmetne nekretnine. Apelanti su ukazali i da tužiteljica nije navela pravni osnov svog tužbenog zahtjeva, ali da su sudovi u obrazloženja naveli osnov pozivajući se na odredbu člana 103. ZOO-a koji se odnosi na ništavost ugovora. Dalje, apelanti su naveli da smatraju da nije moguće utvrđivati doprinos tužiteljicine prednice u sticanju imovine jer sudovi tokom postupka nisu ocijenili dokaze koje su prezentirali apelanti, a kojima je, kako tvrde, nesporno dokazano da je apelant Hamid Bezdrob od svojih ličnih sredstava kupio predmetnu nekretninu. Dalje, u odnosu na povredu prava na imovinu, apelanti su ukazali da su sudovi utvrdili doprinos tužiteljicine prednice u sticanju zajedničke imovine bez ijednog valjanog dokaza, odnosno da je pogrešno utvrđeno da je tužiteljicina prednica imala bilo kakav doprinos u sticanju imovine, posebno zbog toga što apelant Hamid Bezdrob tvrdi da je predmetnu nekretninu kupio svojom ličnom ušteđevinom koju je stekao prije zaključenja braka s tužiteljicinom prednicom.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama člana 264. stav 2. i člana 267. Porodičnog zakona, te odredbi člana 103. ZOO-a. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da je apelant Hamid Bezdrob postupio suprotno prinudnom propisu, odnosno da je ugovor kojim je zajedničku imovinu koju su tužiteljicina prednica i apelant Hamid Bezdrob stekli tokom braka bez pravnog osnova poklonio svom sinu, apelantu Reufiku Bezdrobu, što ugovor o poklonu predmetne nekretnine čini apsolutno ništavim. Stoga se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je sud postupao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva budući da je nesporno da se tužbeni zahtjev odnosio, kako na poništenje ugovora o poklonu i utvrđivanje doprinosa tužiteljicine prednice u sticanju zajedničke imovine (u kojem je dijelu tužbeni zahtjev usvojen), tako i na utvrđivanje tužiteljicinog nasljednog dijela od ¼ spornih nekretnina (tužiteljicin zahtjev odbijen) zbog nedostatka pravnog interesa.

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović