Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/09 (E. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1800/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1800/09, rješavajući apelaciju Edine Jurbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64708 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Juzbašić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

09-000 098 od 27. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-605/03 od 13. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edina Juzbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Švedske koju zastupa Goran Bubić advokat iz Banja Luke, podnijela je 9. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 098 od 27. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-605/03 od 13. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-605/03 od 13. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže «Malpreh» A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da isplati iznos od 6.310,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. maja 1991. godine te da se obaveže Danica Stojisavljević (u daljnjem tekstu: drugotužena) da isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate. Apelantica je obavezana nadoknaditi drugotuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 5.651,10 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je apelantica bila radnik prvotuženog, da je prvotuženi stimulisao prestanak radnog odnosa svojih radnika radi smanjenja broja zaposlenih tako što je radnicima koji se saglase sa prestankom radnog odnosa pod određenim uslovima izdavao u dugoročni zakup poslovne prostorije radi obavljanja privredne djelatnosti. Apelantica je, kako dalje navodi Osnovni sud, sa prvotuženim zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora 9. maja 1991. godine na deset godina kojim je u zakup uzela poslovni prostor površine 14,5 m2 u sklopu prodajnog objekta prvotužene. Apelantica je u posjedu poslovnog prostora bila od juna 1991. godine do 13. maja 1993. godine kada je zbog ratnih dešavanja odselila iz Banja Luke a prostor je predala u posjed tuženim. Ugovorom o zakupu stranke su dogovorile da apelantica plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 243,00 dinara za 1 m2 poslovnog prostora a predviđeno je i korigovanje cijene zakupnine u zavisnosti od promjene kursa dinara prema DM. Kao posebna odredba ugovora, kako je dalje utvrdio Osnovni sud, predviđeno je da apelantica u roku od osam dana plati 84.240,00 dinara što predstavlja 20% od ukupne desetogodišnje zakupnine kao predujam s tim da prvotuženi kao zakupodavac ovaj predujam utroši za radove na adaptaciji prostora a da apelantica počne plaćati zakupninu nakon godine dana od uvođenja u posjed s tim da mjesečne iznose zakupnine umanji za razmjeran dio plaćenog avansa. Među strankama nije sporno da je apelantica platila 20% od desetogodišnje zakupnine što iznosi 84.240,00 dinara i da je prvotuženi ovaj predujam na ime zakupnine uložio u adaptaciju poslovnog prostora a da je vrijednost izvršenih radova i veća od uplaćenog predujam za 16.869,20 dinara o čemu je apelantica i obaviještena (poslata joj je knjižna obavijest broj 6).

4. Odlučujući o potraživanju u odnosu na prvotuženog Osnovni sud je istakao da je ugovor o zakupu poslovnog prostora prestao da se ispunjava u maju 1993. godine jer je apelantica napustila Banja Luku zbog vanrednih okolnosti. U konkretnom slučaju, vanredne-objektivne okolnosti su bile takve da ih ni jedna ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti niti ih je mogla izbjeći ili otkloniti pa u smislu člana 137. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) obaveza prestaje a da zbog toga ugovorne strane ne snose odgovornost. Međutim, u konkretnoj situaciji, kako je dalje istakao Osnovni sud, mora se odgovoriti na pitanje da li je vrijeme kroz koje je apelantica koristila poslovni prostor adekvatno plaćenim avansom koji je iskorišten za ulaganje u poslovni prostor ili je taj avans po vrijednosti veći i za koliko te da li je tako ostvaren višak vrijednosti uvećao imovinu prvotuženog. Vještak finasijske struke, kako je dalje pojasnio Osnovni sud, se izjasnio da bi iznosu od 84.240,00 dinara koji je uplaćen na ime avansa odgovarao iznos od 6.310,11 KM prema tržišnom kursu banaka. Međutim stranke su ugovorile valutni paritet zakupnine 9:1 što bi iznosilo 9.360,00 KM jer su željele sačuvati zakupninu na nivou 243 dinara za 1m2 što odgovara 27,00 KM. Kako je apelantica koristila poslovni prostor od juna 1991. godine do maja 1993. godine dakle najmanje dvije godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantica za ovaj period bila u obavezi platiti zakupninu u iznosu od 9.365,50 KM te je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO i da se prvotuženi nije neosnovano obogatio na račun apelantice.

5. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice u odnosu na drugotuženu Osnovni sud je cijenio navode saslušanih stranaka i iskaze svjedoka te iz nespornih okolnosti o razlozima odlaska apelantice iz Banja Luke zaključio da je apelantica ostavila u nuždi (nužna ostava) električnu peć za peciva drugotuženoj sa kojom je bila u prijateljskim odnosima te da joj je drugotužena u znak zahvalnosti dala 500 DM jer joj je apelantica omogućila da nastavi korištenje poslovnog prostora i ostavila inventar potreban za obavljanje djelatnosti. Osnovni sud je na osnovu člana 210. ZOO odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu jer između apelantice i drugotužene ne postoji materijalno pravni odnos iz kojeg bi proizašlo novčano potraživanje apelantice prema drugotuženoj.

6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavila apelantica, Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-09-000 098 od 27. februara 2009. godine, žalbu apelantice djelomično uvažio presudu Osnovnog suda broj P-605/03 od 13. oktobra 2008. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je apelanticu obavezao da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.236,60 KM umjesto dosuđenog iznosa od 5.651,10 KM dok je u preostlom dijelu žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda u ostalom dijelu, kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu potvrđena.

7. U obrazlože4nju presude Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ispunjenje obaveze u dvostranom ugovoru na strani apelantice postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna strana imajući u vidu ratno stanje kao vanredne okolnost u kojem slučaju se gasi obaveza i druge strane a ako je nešto ispunjeno od svoje obaveze može se zahtijevati vračanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova pozivom na odredbu člana 137. ZOO. Okružni sud smatra pravilnim zaključak da nisu ispunjeni uslovi iz člana 201. ZOO i da se prvotuženi nije neosnovano obogatio na račun apelantice. Samim ugovorom o zakupu je obavezana apelantica na plaćanje predujma a obaveza prvotuženog je bila da iz iznosa predujma izvrši adaptaciju i da ga preda apelantici na upotrebu a koju obavezu je prvotuženi i ispunio što proizilazi iz zapisnika o primopredaji poslovnog prostora na koje stranke nisu imale primjedbi.

8. Okružni sud je naveo da je i u odnosu na drugotuženu prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev. Žalba apelantice ne dovodi u sumnju činjenično utvrđenje da je apelantica ostavila inventar u poslovnom prostoru na korištenje drugotuženoj koja joj je za tu uslugu dala 500 DEM. Međutim, ne radi se o nužnoj ostavi već o izmoljenoj posluzi (precarium). Apelantica je imala pravo i mogućnost samo da traži povrat električne peći jer nije ugovoreno plaćanje naknade za korištenje u redovnim mjesečnim iznosima niti rok vračanja stvari, tako da je apelantica imala mogućnost da u svako doba traži povrat stvari. Međutim kako je nesporno da drugotužena nije u posjedu električne peći apelantici je pripadalo pravo na naknadu štete u smislu odredbe člana 154. i 155. ZOO odnosno pravni osnov tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu nije neosnovano bogaćenje nego naknada štete. Okružni sud dalje navodi da je punomoćnik drugotužene na glavnoj raspravi izjavio prigovor zastarjelosti potraživanja o kojem prvostepeni sud nije odlučio. Imajući u vidu da je apelantica napustila Banja Luku 13. maja 1993. godine (koja činjenica nije sporna među strankama) a da je tužbu podnijela 24. marta 2003. godine to je nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete. Ako se početci subjektivnog roka od tri godine i objektivnog od pet godina za zastarjelost potraživanja računaju od 19. juna 1996. godine, kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost oba roka su istekla prije 24. marta 2003. godine kao dana kada je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih. Okružni sud je zaključio da bez obzira što prvostepeni sud nije odlučio o zastari nema pogrešne primjene materijalnog prava jer je u odnosu na drugotuženu tužbeni zahtjev odbijen.

9. U odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud uračunao iznos koji navodno apelantica duguje prvotuženom a što nije mogao uraditi bez istaknute protivtužbe ili kompenzacionog prigovora, Okružni sud je istakao da zaista prvotuženi nije istakao protivtužbe ili kompenzacioni prigovor. Međutim ako vanprocesna građanska kompenzacija postoji a to je situacija kada su se potraživanja stranaka srela o ovome sud vodi računa bez obzira na to od koje je stranke za ovu relevantnu okolnost saznao. U situaciji kada tuženi nije istakao prigovor kompenzacije onda može samo poricati osnovanost tvrdnje apelantice o postojanju potraživanja i predložiti da se zahtjev apelantice odbije. U tom slučaju kako je dalje pojasnio sud, prvostepeni sud donosi presudu deklerativnog karaktera sa jednom tačkom dispozitiva jer se odgovara samo na zahtjev tužbe te se ukazuje neosnovanim žalbeni navod da prvostepeni sud bez zahtjeva nije mogao vršiti uračunavanje potraživanja prema apelantici.

10. Okružni sud također smatra neosnovanim navode žalbe da se radi o mješovitom ugovoru koji pored zakupnog odnosa ima i elemente sporazumnog prekida radnog odnosa kao i elemente ugovor o zajedničkom ulaganju. Ugovor koji su zaključili apelantica i prvotuženi ima sve elemente ugovora o zakupu u formalno pravnom smislu a cijeneći i sadržaj ugovora i u materijalno pravnom smislu. Činjenica da je apelantica dala unaprijed u vidu predujma 20% desetogodišnje zakupnine da bi prvotuženi osposobio poslovni prostor korištenjem uplaćenog predujma a nakon toga smanjio iznose zakupnine je uobičajeni način zaključivanja ugovora o zajedničkom ulaganju. Prvostepeni sud je sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i doveo ih u međusobnu vezu te iznio u obrazloženju jasan stav te su paušalni navodi žalbe da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 I 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da dokazi nisu cijenjeni cjelovito i u uzajamnoj povezanosti već samo na njenu štetu a izvršeno je i prebijanje potraživanja bez protivtužbe ili kompenzacionog prigovora. Sudovi su, kako dalje navodi apelantica, potpuno zanemarili činjenicu da je nakon gubitka posjeda na poslovnom prostoru prvotuženi ekonomski eksploatirao sporni prostor zaključujući ugovor o zakupu sa drugotuženom. Također apelantica smatra da su činjenični zaključci sudova u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza odnosno proizvoljni su jer je nakon zaključenja ugovora 9. maja 1991. godine prostor ostao u posjedu prvotuženog sve do 30. decembra 1991. godine zbog sanacija od strane PP «King» Banja Luka. Apelantica je istakla da je prestala sa radom u ljeto 1992. godine da je 12. maja 1993. godine formalno podnijela zahtjev za prestanak rada radnje-poslovnog prostora ali da na te okolnosti nije izvodila dokaze jer ovo pitanje nije istaknuto kao sporno u kontekstu odgovora na tužbu. Dakle iz provedenih dokaza se nije moglo utvrditi da je poslovni prostor od strane apelantice korišten od juna 1991. godine pa do maja 1993. godine niti su mogli pouzdano utvrditi visinu zakupnine. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva apelantica je istakla da je opremom raspolagano voljom drugotužene na njenu štetu iako drugotužena nije stekla pravo svojine nad opremom zbog čega je na ime prodane opreme koja se očigledno ne nalazi u prostoru, tražila isplatu iznosa od 6.000,00 KM.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tuženim, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/09 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio