Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1822/09 (M. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1822/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1822/09, rješavajući apelaciju Muhameda Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Mujagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000115 od 5. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1907/05 od 11.
septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 831/03 od 6. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 10. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 08-000115 od 15. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1907/05 od 11. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-831/03 od 6. maja 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je zakonski nasljednik iza umrle sestre M. M., koja je bila nosilac stanarskog prava na garsonijeri u ul. Bistrik broj 8/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Njegova sestra je 1999. godine pokrenula postupak za otkup stana. Stan je prethodno adaptirala uz pomoć njegovih novčanih sredstava, ali taj postupak nije okončan, budući da je zgrada u kojoj se stan nalazi pod restitucijom. U adaptaciju stana i dogradnje utrošeno je 40.000,00 KM. U decembru 2002. godine tužena je zapečatila predmetni stan čija je vrijednost adaptacijom stana i proširenjem uvećana, pa je apelant tužbenim zahtjevom zatražio da mu tužena isplati iznos od 40.000,00 KM uz kamate i troškove postupka. Tužena je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije i osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
3. Općinski sud je Presudom broj P-831/03 od 6. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 40.000,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nije mogao na pouzdan način utvrditi da je apelant isključivi investitor u adaptaciji i nadogradnji predmetne garsonijere koju je za svog života koristila njegova sestra M. M., zbog čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije prihvaćen kao osnovan. Naime, kako je dalje navedeno, apelant nesporno nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnoj garsonijeri niti je u postupku dokazao da je on jedini zakonski nasljednik svoje sestre M. M. ili da je isključivi investitor radova. Također, kako je dalje navedeno, iz predočenih dokaza ne proizlazi da je tužena svojim skrivljenim radnjama prouzrokovala umanjenje apelantove imovine. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje ni preduvjeti iz odredbe člana 220. Zakona o obligacionoim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) koji regulira poslovodstvo bez naloga, budući da se obavljanju tuđeg posla može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje, te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Također, prema mišljenju Općinskog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan ni prema članu 210. ZOO-a jer nema dokaza da se tužena neosnovano obogatila navedenim ulaganjima, pogotovo ako se ima u vidu da su radovi izvedeni bez odobrenja vlasnika stana, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.
4. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1907/05 od 11. septembra 2007. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud smatra da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, budući da u toku prvostepenog postupka apelant nije dokazao da je u adaptaciju i dogradnju predmetnog stana ulagao svoja sredstava niti je dokazao svoju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000115 od 5. marta 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio, te potvrdio pravilnost činjeničnih utvrđenja i primjene materijalnog prava prvostepene i drugostepene presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je naveo hronologiju događaja vezanu za adaptaciju stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova sestra, svom doprinosu i pomoći u vrijeme adaptacije stana i obavezi da brine o sestri koja je bila invalid. Istakao je da su sva tri suda koja su odlučivala o njegovom tužbenom zahtjevu donijeli pogrešne odluke, jer njegovoj sestri, osim njega, niko nije pružao finansijsku ili drugu pomoć, a nakon njene smrti odbijen mu je zahtjev da mu se vrate vlastita uložena sredstva za adaptaciju. U suštini, apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se, u suštini, žali da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi, odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, naročito u pogledu nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe radi naknade štete. Redovni sudovi su jasno naveli nespornu činjenicu da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na stanu u kojem je vršena adaptacija, već je to bila njegova sestra. Dalje, apelant u postupku nije dokazao da je jedini zakonski nasljednik svoje sestre niti da je isključivi investitor radova. Osim toga, provedeni dokazi nisu upućivali ni na primjenu instituta poslovodstva bez naloga ili neosnovanog obogaćenja, zbog čega je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Ustavni sud napominje da je aktivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već, upravo suprotno, sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva iz tužbe. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović