Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1831/09 (L. M., M. M. i R. M.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1831/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1831/09, rješavajući apelaciju Ljiljane Milić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Milić, Marka Milića i Radomirke Milić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Gž- 1505/04 od 14. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Milić, Marko Milić i Radomirka Milić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada podnijeli su 9. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 1505/04 od 14. aprila 2009. godine.
2. Apelanti, su 25. maja 1999. godine Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti svog bliskog srodnika, koji je 13. juna 1992. godine, u toku oružanih borbi između jedinica tužene i neprijeteljskih snaga, poginuo kao pripadnik rezervnog sastava policije SJB Mrkonjić Grad, Policijske jedinice koja je bila podčinjena vojnim jedinicama.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-161/99 od 16. jula 2004. godine obavezao tuženu da apelantima na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika i troškova sahrane, isplati iznose utvrđene u izreci presude sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.884,00 KM.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao je da je tokom postupka utvrđena nesporna činjenica da je pokojni Miroslav Milić bio pripadnik rezervnog sastava policije SJB Mrkonjić Grad i da je poginuo u toku oružanih borbi 13. juna 1992. godine. S tim u vezi sud je zaključio da je tužena po osnovu objektivne odgovornosti, kao organizator vojske dužna da nadoknadi štetu nastalu u vezi sa opasnom djelatnošću, primjenom odredbi čl. 154, 173 i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da su apelanti bliski srodnici poginulog, odnosno supruga, sin i majka to im primjenom člana 200. ZOO pripada i naknada nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, obzirom na okolnosti pogibije i srodstvo sa poginulim, kao i naknada materijalne štete u skladu sa odredbama člana 193. ZOO koji se odnose na troškove sahrane. Osnovni sud je prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tužene ocijenio neosnovanim, navodeći da je obzirom na zastoj zastarjevanja zbog ratnih okolnosti, rok za podnošenje tužbe počeo teči 19. juna 1996. godine kada je donesena Odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. S tim u vezi sud je istakao da je računajući od navedenog datuma poslednji rok za podnošenje tužbe, u konkretnom slučaju, bio 19. juni 1999. godine. Kako su apelanti podnijeli tužbu 25. maja 1999. godine, sud je zaključio da prigovor zastare nije osnovan. Nadalje, sud nije prihvatio ni prigovor pasivne legitimacije koju je istakla tužena, budući da je nesporno da su i pripadnici policije bili podčinjeni vojnoj komandi u oružanim dejstvima. Na osnovu člana 201. ZOO sud je apelantima kao članovima uže porodice dosudio za pretrpljene duševne bolove iznos od po 8.000,00 KM (drugoapelantu i trećeapelantici), a (prvoapelantici) kao supruzi pogonulog 7.000,00 KM po istom osnovu, kao i iznos od 2150,00 KM na ime troškova sahrane. Sud je također, obrazložio da je na osnovu člana 201. ZOO dosudio članovima uže porodice pravičnu naknadu za njihove duševne bolove jer je između njih postojala trajnija zajednica života.
5. Okružni sud je odlučujući u žalbenom postupku povodom žalbe tužene, a po službenoj dužnosti donio Rješenje broj GŽ-1505/04 od 14. aprila 2009. godine, kojom je ukinuo presudu Osnovnog suda i tužbu odbacio. Okružni sud je obrazložio da iz stanja spisa vidljivo da je 29. novembra 2005. godine u vrijeme stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava) «Službeni Glasnik Republike Srpske» broj 103/05) predmetni postupak u kojem se odlučuje o zahtjevu za naknadu štete nastale u periodu navedenih ratnih dejstava, bio u fazi žalbenog postupka, iz kojeg razloga je drugostepeni sud u skladu sa članom 4. i 5. citiranog zakona cjelokupan spis dostavio Pravobranilaštvu Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), radi rješavanja ovog spora vansudskim poravnanjem. Sud je dalje naveo da je uvidom u vansudsko poravnanje od 22. maja 2008. godine broj Un-4051/06 utvrdio da su apelanti i tužena bili obostrano saglasni da se predmetna šteta riješi sporazumno u smislu navedenog zakona i Uputstva o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) kao i Zakona o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjeg duga Republike Srpske sa izmjenama i dopunama. Sud je također, naveo da je odredbama člana 122. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da «ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službeno lice nastojaće u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju potpuno ili po pojedinim pitanjima, a stavom 4. propisano je da poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donesenog u postupku (izvršna isprava). Sud je dalje naveo da su apelanti prihvatili nadležnost upravnog organa za rješavanje njihovog zahtjeva prema pravilima citiranih zakona, pa budući da sud prema odredbama člana 16. Zakona o parničnom postupku, (u daljnjem tekstu: ZPP) u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, te kako je u postupku utvrdio da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugi organ, ukinuo je prvostepenu presudu i odbacio tužbu. Sud je obrazložio da iz stanja spisa proizilazi da su se apelanti saglasli da im se zahtjev riješi u postupku za priznavanje prava za naknadu štete koji provodi Pravobranilaštvo putem vansudskog poravnanja, pa kako se taj postupak okončao prema pravilima ZUP-a, u kojem je zaključeno vansudsko poravnanje koje ima snagu izvršne isprave, to su apelanti takvom odlukom isključili sudsku nadležnost, iz kojih razloga je povodom žalbe tužene prvostepenu presudu ukinuo i temeljem odredbi člana 16. stav 2. ZPP tužbu apelanata, odbacio.
6. Apelanti su u apelaciji istakli da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju Apelanti, navodeći hronologiju predmetnog postupka ističu da je osporena odluka Okružnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i odredaba ZPP. Nadalje, navode da su zaključili vansudsko poravnanje jer Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava ne upućuje na drugu mogućnost ostvarivanja ovog prava. Smatraju, da bez obzira na sporazum o upravnom rješavanju o glavnoj stvari Okružni sud prvostepenu presudu trebao održati na snazi makar u pogledu troškova parnice, ako i postoje razlozi za odbacivanje tužbe na kojima je Okružni sud zasnovao svoju odluku.
7. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku kojom je po službenoj dužnosti ukinuo prvostepenu presudu i tužbu apelanata odbacio, zasnovao na relevantnim odredbama člana 16. stav 2. ZPP kojima je propisano «kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu». Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučenjem drugostepenog suda koji je povodom žalbe tužene po službenoj dužnosti ukinuo prvostepenu presudu i tužbu apelanata odbacio, nalazeći da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju odlučio o zahtjevu o kome je već zaključeno vansudsko poravnanje koje ima snagu izvršne isprave, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, na jasan i precizan način obrazložio da je nesporno da su apelanti prihvatili nadležnost upravnog organa za rješavanje njihovog zahtjeva da se predmetna šteta riješi sporazumno, te zaključili vansudsko poravnanje broj Un-4051/06 od 22. maja 2008. godine, te da su takvom odlukom isključili sudsku nadležnost. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović