Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/09 (A.T.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1841/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1841/09, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Km 006860 09 Km 4 od 28. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Km 006860 08 Km od 16. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Km 006860 09 Km 4 od 28. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Km 006860 08 Km od 16. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Km 006860 08 Km od 16. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Km 006860 09 Km 4 od 28. aprila 2009. godine, malodobni apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) na štetu D.I. i krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH na štetu G.S., pa ga je sud primjenom odredbi čl. 100, 101. i 102. KZFBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. decembra 2008. godine. Na osnovu čl. 390. i 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu. ZKP), apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka a oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Oduzeti pištolj Cz M 57 sa jednim metkom u cijevi, pet čahura i četiri zrna se dostavlja nadležnoj PU na uništenje.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je, poštujući načelo kontradiktornosti, izveo veliki broj dokaza, saslušao veliki broj svjedoka, proveo niz vještačenja, te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi na nesumnjiv način utvrdio da je apelant 8. decembra 2008. godine počinio krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH i krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Općinski sud je istakao da je imao u vidu nespornu činjenicu da je oštećeni D.I. pretukao apelanta 12. novembra 2008. godine, da je nakon toga između apelanta i oštećenog D.I. postojao odnos koji se sastojao u tome da je D.I. prijetio apelantu, da je to stanje trajalo duže, te je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o ubistvu iz člana 166. KZFBiH, već da se radi o ubistvu na mah iz člana 167. KZFBiH. Naime, sam oštećeni D.I. je svojim ponašanjem, koje je trajalo od 12. novembra 2008. godine pa do samog počinjenog krivičnog djela, stalno provocirao apelanta a što se može izjednačiti sa teškim vrijeđanjem a pogotovo imajući u vidu da je oštećeni djelovao na apelantovo tijelo, te je sud zaključio da postoji direktna uzročna veza između ponašanja oštećenog D.I. i počinioca krivičnog djela. Općinski sud je dalje naveo da je i samo ponašanje oštećenog D.I. u vrijeme izvršenja., koga je oštećeni D.I. udario pesnicom u glavu a sve je to dovelo do toga da apelant reaguje na način koji je u tom momentu smatrao ispravnim. Kod ubistva na mah, kako je dalje naveo Općinski sud, stanje jake razdraženosti je suštinsko obilježje ove inkriminacije. Međutim, iako se odluka donosi na brzinu, bez velikog razmišljanja, radnja počinioca krivičnog djela je, ipak, direktno usmjerena samo na zabranjenu posljedicu. U konkretnom slučaju ne radi se o prekoračenju nužne odbrane, već o ubistvu na mah gdje je stanje jake razdraženosti bilo velikog intenziteta i uticalo je na svijest i volju apelanta a što je potvrđeno i nalazom vještaka psihologa, te da se u konkretnom slučaju radilo o bitno smanjenoj uračunljivosti koja i predstavlja obilježje krivičnog djela ubistva na mah. Da je kod apelanta postojala volja da počini krivično djelo govori i sama činjenica da je apelant nabavio pištolj sa namjerom da ga upotrijebi (po njegovim riječima, samo da se zaštiti), što sud ne smatra opravdanim.

4. U odnosu na oštećenog G.S., Općinski sud je, ocjenjujući dokaze i iskaz samog apelanta, utvrdio da nema psihičke veze između apelanta i oštećenog G.S. jer se nisu nalazili ni u kakvom sukobu, niti je oštećeni G.S. bio u bilo kakvom odnosu sa apelantom, pa se u konkretnom slučaju radi o pokušaju ubistva iz člana 166. KZFBiH u vezi sa članom 28. KZFBiH. Općinski sud je istakao da, ocjenjujući medicinsku dokumentaciju i činjenicu da je apelant pucao u vitalni dio tijela (glavu oštećenog G.S.), upućuje na to da je u oštećenog G.S. pucao sa namjerom da mu se oduzme život a ne sa namjerom da ga prestraši, ili odvrati od napada. Općinski sud je na kraju istakao da je apelantu izrekao jednu kaznu zatvora za oba navedena krivična djela, ocjenjujući da su se za oba djela stekli uslovi za izricanje kazne maloljetničkog zatvora.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca koji se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje s obzirom na to da žalba i ne navodi koje to činjenice prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio, već samo komentariše utvrđeno činjenično stanje onako kako ih žalba vidi da bi se umanjila ili izbjegla krivična odgovornost. Sama žalba, kako je dalje istakao Kantonalni sud, komentariše apelantovo psihičko stanje u vrijeme izvršenja krivičnog djela imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihologa, dr. Ane Drinić, iz kojeg se vidi da je kod apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela došlo do kulminacije straha i bijesa, te da nije imao dovoljno samokontrole uslijed pojačanog djelovanja adrenalina, te je došlo do sužavanja svijesti i reagovanja na jedini mogući način. Iz nalaza tragova vatrenog oružja, kako je dalje pojasnio sud, proizlazi da su na metku izvađenom iz pištolja, vlasništvo oštećenog D.I., utvrđeni tragovi od pokušaja ispaljivanja, da do ispaljivanja nije došlo i da na licu mjesta nije pronađena nijedna čahura koja pripada tom pištolju, ali da je na licu mjesta pronađeno pet čahura ispaljenih iz pištolja koji je oduzet od apelanta a što sve ukazuje da su neosnovani žalbeni navodi da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud, također, navodi da su neosnovani navodi žalbe da pravna kvalifikacija krivičnog djela ne odgovara činjeničnom stanju i da se u konkretnom slučaju radi o nužnoj odbrani s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelant prilazio mjestu obračuna između S.T. i oštećenog D.I. i iz pojasa izvadio pištolj ispalivši više hitaca koji su pogodili oštećenog D.I., nanijevši mu smrtonosne povrede u predjelu prednje strane grudnog koša od kojih je na licu mjesta podlegao a kojom prilikom su nanesene teške tjelesne povrede G.S., nakon čega se apelant udaljio sa lica mjesta u nepoznatom pravcu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje od prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao svoje mišljenje o nužnoj odbrani sa valjanim razlozima i da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Također, smatra da sudovi nisu izvršili analizu dokaza odbrane. Apelant je istakao da su «sve nevolje počela jer je oštećeni D.I. htio da za njega dila drogu, a što je on odbio», što su potvrdili svjedoci odbrane-komšije i poznanici, pa je «bojeći se za svoj život, nabavio pištolj u slučaju da ga D.I. napadne». Apelant smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi nužne odbrane (istovremenost napada i odbrane), istakavši da se u konkretnom slučaju branio od napadača – oštećenog D.I., koji je pokazao upornost u napadu, koji je zaustavio taksi-vozilo tako što mu je prepriječio put, repetirao pištolj u glavu S.T. i izvršio opaljenje ali je metak ostao u cijevi. Apelant je naveo da je taj napad ozbiljan i protivpravan jer je došlo do potezanja i pucanja iz pištolja a on ga ničim nije skrivio a «odbrana koju je on preduzeo je bila neophodna za odbijanje napada jer je napadač poznati diler». Apelant je naveo da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao veliki broj svjedoka, proveo vještačenje vještaka sudske medicine, vještaka psihologa, izvršio uvid u nalaz ispitivanja rukavca za barutni test, u nalaz ispitivanja tragova vatrenog oružja, te uvid u ostalu obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme bliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. KZFBiH i krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Za navedeno utvrđenje, kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu ubistva na mah i krivičnog djela ubistva u pokušaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka psihologa, dr. Ane Drinić u pogledu apelantove uračunljivosti, te nalaz i mišljenje vještaka, dr. Zdenka Cihlatraža u pogledu utvrđenih povreda oštećenih, te dovodeći ih u vezu sa iskazom oštećenog G.S., svjedoka Š.Š., P.D., B.A., T.D., svjedoka-taksiste E.Š. i svjedoka S.T. (apelantov rođak) koji su bili prisutni na mjestu događaja, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaze i mišljenja navedenih vještaka, te zašto je poklonio vjeru iskazu navedenih svjedoka. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao subjektivne i date radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta i zašto nije prihvatio navode odbrane da su u konkretnom slučaju ostvareni osnovni elementi nužne odbrane, navodeći da takve tvrdnje nemaju uporišta ni u jednom izvedenom dokazu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje da pravna kvalifikacija krivičnog djela odgovara utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

13. Apelant se, također, žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da se apelant paušalno pozvao na ova prava, odnosno da ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/09 (A.T.) | Sudska praksa | Aktio