Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/09 (O. G.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1877/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1877/09, rješavajući apelaciju Omera Golića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Golića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001225 od 30. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Golić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Rifet Golić, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-

001225 od 30. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-216/04 od 14. juna 2006. godine utvrđeno je da je bez pravne valjanosti usmeni ugovor o kupoprodaji zemljišta zaključen 7. januara 1979. godine između apelanta kao prodavca i Sifeta Golića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) kao kupca a kojim je apelant prodao parcelu označenu kao k.č. broj 644/2, zvana Lučila, livada upisana u k.o. Treštenica (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Stavom II dispozitiva presude djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je tuženi-protivtužitelj obavezan da apelantu na ime naknade sticanja vlasništva na dijelu predmetne nekretnine u površini od 752 m2 isplati iznos od 3.104,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III dispozitiva presude naloženo je tuženom-protivtužitelju da apelantu preda u posjed dio predmetnog zemljišta (površina 318 m2) a prema skici snimanja geometra Jakupa Kopića od 28. juna 2001. godine. Stavom IV dispozitiva presude odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 3.104,00 KM kao neosnovan. Stavom V dispozitiva presude djelomično je usvojen protivtužbeni zahtjev pa je utvrđeno da je tuženi-protivtužitelj stekao pravo vlasništva na dijelu predmetne nekretnine (površine 752 m2), što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tuženi-protivtužitelj na osnovu presude uknjiži kao vlasnik. Stavom VI dispozitiva odbijen je kao neosnovan višak protivtužbenog zahtjeva kojim je tuženi-protivtužitelj tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u površini više od 752 m2 do 1.070 m2. Stavom VII dispozitiva presude odbijen je dio protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi-protivtužitelj na osnovu pismenog ugovora o kupoprodaji zaključenog sa apelantom 30. septembra 1980. godine postao vlasnik dijela predmetne nekretnine bliže navedene u dispozitivu presude. Stavom VIII odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant tuženom-protivtužitelju usmenim ugovorom od 7. januara 1979. godine prodao predmetnu nekretninu, površine 1.148 m2, za kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 tadašnjih dinara, da je tuženi-protivtužitelj odmah ušao u posjed predmetne nekretnine, te počeo graditi stambeni objekt. Također je utvrđeno da su, zbog apelantovog nezadovoljstva ugovorenom kupoprodajnom cijenom, apelant i tuženi-protivtužitelj 30. marta 1980. godine zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji istog zemljišta ali za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 tadašnjih dinara. Općinski sud je dalje utvrdio da je 23. juna 1980. godine, u prisustvu geometra i stranaka (apelanta i tuženog-protivtužitelja), sačinjena skica iz koje se vide oblik i površina predmetne parcele koji kasnije nisu mijenjani, skicu su stranke potpisale a na osnovu Rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 18. novembra 1987. godine, na predmetnoj nekretnini upisan je kao posjednik tuženi-protivtužitelj sa dijelom 1/1.

4. Općinski sud je, također, utvrdio, a što nije ni sporno među strankama, da je apelant 10. jula 1980. godine podnio tužbu protiv tuženog-protivtužitelja za utvrđenje da je bez pravne valjanosti usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine i da je taj postupak okončan rješenjem o povlačenju tužbe od 18. januara 2002. godine (pravosnažno 28. juna 2002. godine). Općinski sud je dalje konstatovao da je apelant 10. septembra 2002. godine podnio predmetnu tužbu i to za utvrđenje ništavosti istog ugovora, te je zaključio da usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnog zemljišta nije pravno valjan a tuženi-protivtužitelj nije bio savjestan da bi imao valjan pravni osnov za sticanje svojine na cjelokupnoj površini predmetne parcele održajem jer od podizanja tužbe od apelanta (10. jul 1980. godine) tuženi-protivtužitelj više nije bio savjestan. Općinski sud je naveo da je tuženi-protivtužitelj građenjem stekao pravo vlasništva samo na dijelu predmetne parcele u površini od 752 m2, koja je neophodna za redovnu upotrebu izgrađenog objekta, te je zaključio da apelantu pripada pravo naknade za ovaj dio nekretnine u iznosu od 3.104,00 KM, kako je to utvrdio vještak građevinske struke. Na kraju je Općinski sud istakao da je rok zastarjelosti potraživanja prekinut ranije podnesenom tužbom pa to što je tužba povučena nije od uticaja s obzirom na to da je ponovo podnesena 10. septembra 2002. godine a sve u smislu odrede čl. 388. i 392. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br.2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj-protivtuženi, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-06-001225 od 30. marta 2009. godine žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I, II, III, V, VI i VIII dispozitiva presude tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti a djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja, pa je utvrđeno da je tuženi-protivtužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu predmetnog zemljišta u površini od 1.070 m2 a što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tuženi-protivtužitelj na osnovu presude uknjiži kao vlasnik. Apelant je obavezan da tuženom-protivtužitelju nadoknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 948,33 KM, kao i troškove postupka po žalbi u iznosu od 322,92 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog-protivtužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu VII dispozitiva presude a u stavu IV dispozitiva prvostepena presuda ostala je neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio savjesnost tuženog-protivtužitelja i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja a sve u vezi sa tužbom koju je apelant podnio 10. jula 1980. godine i koja je povučena pravosnažnim rješenjem od 28. juna 2002. godine, te da je iz tih razloga i pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravilan je zaključak prvostepenog suda, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da usmeni ugovor o kupoprodaji od 7. januara 1979. godine i pismeni ugovor od 30. marta 1980. godine ne mogu proizvesti pravno djejstvo jer nisu zaključeni u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, pa ti ugovori nisu ni mogli biti osnov za sticanje stvarnih prava na nekretninama. Međutim, suprotno zaključku prvostepenog suda, ranije podnesena apelantova tužba od 10. jula 1980. godine, koja je povučena, ima se smatrati kao da nije ni podnesena shodno odredbi člana 59. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu. ZPP) a što je i u skladu sa odredbom člana 193. stav 3. ranije važećeg ZPP («Službeni list SFRJ» broj 4/76) koji je bio na snazi u vrijem donošenja rješenja o povlačenju tužbe. Ranije podnesenom tužbom nije došlo do prekida zastarjelosti jer se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 389. stav 1. ZOO kojom je propisano da se neće smatrati da je nastupio prekid zastarjelosti podizanjem tužbe ako povjerilac odustane od tužbe ili radnji koje je preduzeo (u konkretnom slučaju došlo je do povlačenja tužbe zbog apelantove pasivnosti).

7. Kantonalni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud nesavjesnost tuženog-protivtužitelja pogrešno ocijenio od podnošenja tužbe od 10. jula 1980 godine s obzirom na to da se i u odnosu na savjesnost pravni učinak tužbe mora ocjenjivati kroz važeće odredbe ZPP pa povučena tužba kao da nije ni podnesena. Dakle, u konkretnoj situaciji tuženi-protivtužitelj jer bio savjestan sve do podnošenja tužbe u ovom postupku, tj. do 10. septembra 2002. godine, s obzirom na to da se na prekid, odnosno zastoj dosjelosti primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju zastarijevanja u smislu člana 35. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOVPO) a što je u skladu i sa članom 30. stav 3. ranije važećeg ZOVPO («Službeni list SFRJ» broj 6/80). Imajući u vidu da je tuženi-protivtužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine u 1979. godini a da je tužba podnesena 10. septembra 2002. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi-protivtužitelj dosjelošću, odnosno održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u ukupnoj površini od 1.070 m2 a na osnovu člana 32. stav 1. ZOVPO (član 28. ranije važećeg zakona) sve da na njoj nije ni gradio objekt, jer se savjesnost tuženog-protivtužitelja pretpostavlja. Apelant, kako je dalje istakao Kantonalni sud, tokom postupka nije ni dokazivao, a niti je tvrdio da je tuženi-protivtužitelj bio nesavjestan i prije dostavljene tužbe, osim što se pozivao na ranije podnesenu tužbu, a po proteku roka za sticanje prava dosjelošću na nesavjesnost sticatelja se više ne može pozivati. Također, kako je dalje naveo Kantonalni sud, među strankama nije bilo sporno da je predmetna nekretnina na osnovu Rješenja Komisije za izlaganje nekretnina od 18. novembra 1987. godine upisana na ime tuženog-protivtužitelja pa se može zaključiti da se apelant saglasio sa izvršenim upisom.

8. S obzirom na to da je tuženi-protivtužitelj na predmetnoj nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću, to je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji i pored činjenice da je taj ugovor u suprotnosti sa važećim propisima i da nije pravno valjan jer su apelantov tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja u direktnoj vezi i međusobno se isključuju. Kantonalni sud je, također, istakao da za sticanje stvarnih prava na nekretninama dosjelošću ZOVPO nije predviđeno da osoba koja je izgubila pravo protekom vremena na određenoj nekretnini od sticaoca može tražiti naknadu pa stoga ni apelant po tom osnovu ne može steći pravo na naknadu za predmetnu nekretninu sve i da tuženi-protivtužitelj nije isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo hronologiju postupka pred sudovima, te istakao da ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine koji je zaključio sa tuženim-protivtužiteljem 7. januara 1979. godine nije zaključen u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, te je ništav i ne proizvodi pravno djejstvo. Istakao je da je predmetni ugovor zaključio u alkoholiziranom stanju i da mu je tuženi-protivtužitelj isplatio 14% vrijednosti dogovorenog iznosa. Apelant smatra da je vođenjem postupka po tužbi koju je podnio 10. jula 1980. godine prekinuo zastarni rok u skladu sa članom 388. ZOO, te ističe da je u momentu podnošenja tužbe tuženi-protivtužitelj postao nesavjestan posjednik predmetne nekretnine. Budući da se spor oko predmetne nekretnine vodi još od 1979. godine, apelant smatra «da sud nije mogao utvrditi da postoji kontinuitet savjesnosti od momenta zaključenja kupoprodajnog ugovora, budući da savjesnost predstavlja jedan od dva kumulativna elementa za sticanje prava vlasništva, te je pogrešno po navedenom osnovu tuženi-protivtužitelj proglašen vlasnikom predmetne nekretnine». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i zašto je djelomično usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja, te utvrdio da je tuženi-protivtužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u osporenoj odluci, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužitelja, primijenio odredbu člana 32. stav 1. ZOVPO kojom je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Redovni sud je obrazložio da je tuženi-protivtužitelj nesporno stupio u posjed predmetne nekretnine 1979. godine, te je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu člana 32. stav 1. ZOVPO (član 28. ranije važećeg ZOVPO) s obzirom na to da je apelant tužbu protiv tuženog-protivtužitelja podnio 10. septembra 2002. godine. Redovni sud je, također, obrazložio da ranije podnesena tužba (10. juli 1980, godine) a koja je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda povučena, ima se smatrati kao da i nije podnesena (član 59. stav 2. ZPP) i podnošenjem te tužbe nije došlo do prekida zastarjelosti u smislu člana 389. stav 1. ZOO. Redovni sud je obrazložio da je tuženi-protivtužitelj bio savjestan sve do podnošenja tužbe u ovom postupku (10. septembra 2002. godine) s obzirom na to da se na prekid, odnosno zastoj dosjelosti primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju zastarijevanja u smislu člana 35. stav 3. ZOVPO. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović