Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/09 (S. G.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1905/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1905/09, rješavajući apelaciju Stanoja Gligorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanoja Gligorića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 006209 08 Gž od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 006209 04 P od 23. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanoje Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Čvoro, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 006209 08 Gž od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 006209 04 P od 23. maja 2008. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 29. septembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 006209 04 P od 23. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 006209 08 Gž od 11. marta 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao prije 6. decembra 2000. godine svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Vitezu, Ulica Kulina bana T-

9, površine 63 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je Općina Vitez (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da apelant stekne sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima imaju nosioci stanarskih prava koja su ta prava stekli prije 6. decembra 2000. godine. Obavezan je apelant da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 720,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužena vlasnik predmetnog stana, da je Osnovna škola «Ranko Šipka» iz Viteza predmetni stan dodijelila apelantu na korištenje 1. jula 1970. godine, kao i da je u predmetnom stanu živio sa suprugom i djecom do izbijanja rata, tj. do 24. aprila 1992. godine. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant vodio upravni postupak i upravni spor povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana od 12. septembra 1998. godine i 26. februara 1999. godine i da su njegovi zahtjevi pravosnažno odbijeni. U toku tog postupka, kako je dalje naveo Općinski sud, organi uprave i redovni sudovi su utvrdili kao prethodno pitanje da je apelant bio sunosilac stanarskog prava i na stanu u Sarajevu, Trg Sarajevske olimpijade broj 6/VI, koji je na korištenje dobila njegova supruga Ljiljana Gligorijević, koja je zahtjev za povrat tog stana podnijela 17. augusta 1998. godine i 23. februara 1999. godine. Dakle, proizlazi da su apelant i njegova tadašnja supruga podnijeli zahtjev za povrat dva stana iako su bili u braku (bračna zajednica je razvedena pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P.4369/04 od 27. juna 2005. godine) i da je zahtjev apelantove supruge pozitivno riješen tako što je dozvoljen povrat stana u Sarajevu. Općinski sud je dalje istakao da je apelant dao suglasnost supruzi za otkup stana u Sarajevu, te je zaključio da se apelant u svojstvu sunosioca stanarskog prava opredijelio za stan u Sarajevu.

4. Općinski sud je citirao odredbu člana 12. Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) kojim je propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, kao i da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana, te istakao da, prema odredbi člana 19. istog zakona, nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice i ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

5. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu dokaza koje su stranke u toku postupka predložile i izvele, te pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, pored stana u Sarajevu, nositelj stanarskog prava i na predmetnom stanu. Naime, prvostepeni sud je pravilno ocijenio apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana i zahtjev njegove supruge za povrat stana u Sarajevu iz kojih je vidljivo da su bračni drugovi podnijeli zahtjeve za povrat dva stana iako su u to vrijeme bili u braku a kao članove domaćinstva su naveli pet istih članova domaćinstva, te identične tadašnje adrese. Kantonalni sud je, također, smatrao pravilnom ocjenu prvostepenog suda vezanu za činjenicu koju je apelant sam naveo u svom iskazu, da je dao suglasnost na otkup stana u Sarajevu da se ne bi utvrđivao nosilac stanarskog prava između bračnih drugova, pa s obzirom na zakonsku odredbu da niko ne može biti istovremeno nosilac stanarskog prava na više od jednog stana, zaključio da se apelant u svojstvu sunosioca stanarskog prava prilikom otkupa stana opredijelio za stan u Sarajevu. Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepena presuda trebala da ima samo deklaratorno djejstvo, budući da ne posjeduje ugovor o korištenju predmetnog stana jer ga je izgubio 1992. godine, kada je napustio Vitez. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud, iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelant traži utvrđenje postojanja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, tj. konstituisanje svojih prava koja proizlaze iz Zakona o stambenim odnosima, a ne traži utvrđenje postojanja ugovora o korištenju stana.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. f), i k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i, u vezi s tim, Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešnom tumačenju odredbi Zakona o stambenim odnosima. Apelant je naveo da je u predmetnom stanu živio sa suprugom i djecom sve do 1990. godine, kada je supruga napustila predmetni stan i zajedno sa djecom prešla u stan u Sarajevo, koji je dobila na korištenje od svog poslodavca. Apelant je istakao da je nastavio svoj samostalni život u predmetnom stanu i da nikada nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom nakon njenog prelaska da živi i radi u Sarajevu. Iako je dao saglasnost bivšoj supruzi da otkupi stan u Sarajevu, kako ističe apelant, nije se opredijelio za povrat stana u Sarajevu a saglasnost je dao «da se ne bi vodio postupak određivanja nosioca stanarskog prava, čime je skraćen i pojednostavljen postupak otkupa stana bivše supruge». Apelant je istakao da je bio prinuđen tražiti sudskim putem «utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnog stanu» jer je ugovor o korištenju stanarskog prava na predmetnom stanu u toku rata izgorio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su obrazložili iz kojih razloga je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao prije 6. decembra 2000. godine status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da se utvrdi da je tuženi dužan trpjeti da apelant stekne sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima imaju nosioci stanarskih prava koja su ta prava stekli prije 6. decembra 2000. godine. Redovni sudovi su obrazložili da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i njegova supruga kao bračni drugovi (brak razveden Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-4369/04 od 27. juna 2005. godine) podnijeli zahtjev za povrat i predmetnog stana i stana u Sarajevu na kojem je nosilac stanarskog prava bila apelantova supruga. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant kao sunosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu dao suglasnost supruzi za otkup tog stana, te su zaključili da se apelant opredijelio za stan u Sarajevu a s obzirom na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima prema kojim je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana (član 12), te odredbe člana 19. istog zakona prema kojem ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

11. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu ili dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća na to da je pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantirano svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne prirode, jer apelant nije ničim dokazao da mu je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovim navodom da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i, s tim u vezi, Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da mu je, zbog donošenja osporenih odluka kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekao prije 6. decembra 2000. godine svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, onemogućeno uživanje ovog ustavnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/09 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio