Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1931/09 (V. S. i N. V.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1931/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1931/09, rješavajući apelaciju Vladimira Sadžaka i Nedeljka Vilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Sadžaka i Nedeljka Vilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 001 565 09 Gž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 001565 07 P od 6. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Sadžak (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Nedeljko Vilić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001 565 09 Gž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001565 07 P od 6. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 001565 07 P od 6. februara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo poništenje rješenja tuženog i to Rješenja Prvostepenog disciplinskog suda pri Centru javne bezbjednosti Banja Luka broj 10-125-1/07 od 16. februara 2007. godine, kojim je apelantima izrečena novčana kazna u visini od 30% od mjesečne plate u trajanju od šest mjeseci, i Rješenja Drugostepenog disciplinskog suda pri Kabinetu ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske broj K/V-7-125-119/07 od 31. maja 2007. godine, kojim je odbijena žalba apelanata.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti uposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske u Prijedoru (u daljnjem tekstu: tuženi) kojima je, zbog teže povrede radne obaveze iz člana 4/1, tačke 9, 22. i 33. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Rješenjem Prvostepenog disciplinskog suda broj 10-125-1/07 od 16. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Drugostepenog disciplinskog suda broj K/V-7-125-119/09 od 31. maja 2007. godine, izrečena novčana kazna u visini od po 30% od mjesečne plate zaposlenog. Apelantima je stavljena na teret teža povreda radne dužnosti koja je počinjena tako što je prvoapelant 18. augusta 2006. godine, dok su apelanti zajedno vršili službu po planu obezbjeđenja narodnog zbora «Moštanica 2006», kod manastira Moštanica oko 23,00 časa rukom zadao više udaraca – šamara u glavu u predjelu lijevog uha B. N., usljed čega je B. N. zadobio tjelesne povrede i oštećenje sluha. Takođe, u toku postupka o upotrebi fizičke snage prvoapelant nije obavijestio pretpostavljenog starješinu, niti je napisao izvještaj o upotrebi sile, a drugoapelant je prikrio činjenice u pogledu vremena, obima i načina na koji je prvoapelant upotrijebio fizičku snagu, ne evidentirajući upotrebu sile u svom izvještaju iz službe. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da su apelanti, smatrajući da disciplinski organi tuženog nisu pravilno utvrdili činjenice niti primijenili materijalno pravo, pokrenuli predmetni parnični postupak kojim su tražili da redovni sud poništi navedena rješenja o novčanim kaznama koje su im izrečene.

4. Ocjenjujući iskaze parničnih stranaka, izjave saslušanih svjedoka u parničnom postupku i u postupku koji je vođen pred disciplinskim sudom, te provedene materijalne dokaze, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno utvrđeno da su apelanti počinili povrede koje im se stavljaju na teret. Naime, Osnovni sud, kako je navedeno u presudi, nije mogao povjerovati iskazima apelanata da prvoapelant kritičnog događaja nije upotrijebio silu nad B. N., kada se imaju u vidu iskazi saslušanih svjedoka B. N., A. K. i M. K. iz čijih iskaza nesumnjivo proizlazi da je prvoapelant više puta ošamario ove svjedoke. Kako je utvrdio Osnovni sud, B. N. i A. K. su bili neposredni učesnici događaja, ali to ne umanjuje dokaznu snagu njihovih iskaza, jer, dovodeći predmetne iskaze u vezu sa iskazom svjedoka M. K. koji je bio neposredni očevidac događaja i koji je potvrdio da je prvoapelant te večeri u prisustvu drugoapelanta više od tri puta otvorenom pesnicom udario B. N. u predio glave, sud je iskaze ovih svjedoka ocijenio istinitim i uvjerljivim. Naime, sud nije imao razlog da posumnja u istinitost iskaza svjedoka M. K., a imao je u vidu i provedene materijalne dokaze, te činjenicu da apelanti u prilog svojim tvrdnjama nisu predložili nijedan protivdokaz koji bi sud uvjerio u suprotno. Zatim, za povrede radne dužnosti, kako je naveo Osnovni sud, bez značaja je da li radnja koja predstavlja povredu radne dužnosti sadrži i elemente bića nekog krivičnog djela. Disciplinski postupak i odgovornost radnika utvrđena u tom postupku nezavisni su od krivičnog postupka kao i od ishoda tog postupka. Navedeno je da je odredbom člana 4. stav l. tačka 33. Pravilnika broj 05/1-1- 012-16 od 23. decembra 2003. godine propisano da se težom povredom radne dužnosti smatra svjesna, namjerna ili krajnje nepažljiva upotreba sile ili vatrenog oružja, u suprotnosti sa važećim propisima, a odredbom člana 4. stav l. tačka 22. je propisano da se težom povredom radne dužnosti smatra i prikrivanje činjenica u pogledu vremena, obima i načina izvršenja službenih radnji ili upotrebe sredstava prinude nekog drugog radnika tuženog, kada je on izvršavanjem te radnje, odnosno upotrebom sredstava prinude, počinio težu povredu radne dužnosti. Dalje, članom 4. stav l. tačka 9. propisano je da težu povredu radne dužnosti čini i ponašanje koje šteti ugledu Ministarstva unutrašnjih poslova. Osnovni sud je utvrdio da se u ponašanju apelanata, kakvo je bilo 18. augusta 2006. godine, stiču obilježja teže povrede radne dužnosti o kojoj govori odredba člana 4. stav l. tačka 33, odnosno član 4. stav l. tačka 22. Pravilnika, kao i tačka 9. Pravilnika. Osnovni sud je utvrdio da je tokom disciplinskog postupka dokazana krivica apelanata za navedenu povredu radne obaveze i dužnosti, jer su apelanti bili svjesni činjenice da su svojim ponašanjem, zbog čega su i pozvani na odgovornost, prekoračili ovlaštenja predviđena Zakonom o unutrašnjim poslovima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 48/03). Osnovni sud je utvrdio da su neosnovane i tvrdnje apelanata da je Prvostepeni disciplinski sud načinio povredu postupka jer u postupku nije pozvao na glavni pretres predstavnika Sindikalne organizacije niti je zatraženo mišljenje Sindikata, jer u spisu postoji mišljenje Sindikalne organizacije broj 16/07 od 8. maja 2007. godine. Nalazeći da je disciplinski postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima i Pravilnikom, te da su odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri zakonite, kako sa stanovišta radnje, tako i subjektivnog odnosa apelanata prema djelu, sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. Kako je Osnovni sud našao da su odluke tuženog zakonite, zaključio je da nema ni osnova za naknadu, odnosno isplatu sredstava na ime izrečene novčane kazne. O troškovima postupka odlučeno je u skladu sa odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPPRS).

5. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 001 565 09 Gž od 23. aprila 2009. godine, koju su apelanti primili 25. maja 2009. godine, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je naveo da sud u disciplinskom sporu ispituje zakonitost izrečene disciplinske mjere. Činjenice od značaja za postojanje povrede disciplinske odgovornosti utvrđuje disciplinski organ, a sud ocjenjuje zakonitost odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri i ispituje tačnost činjenica na kojima je ona zasnovana kao i zakonitost provedenog postupka. Navedeno je da je u postupku pred prvostepenim sudom ispitivana istinitost činjenica na kojima je zasnovana odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri, te su, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovani žalbeni navodi apelanata koji su isticani u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Činjenična utvrđenja prvostepenog suda i njegov pravni zaključak prihvatio je i Okružni sud. Okružni sud je utvrdio da se žalbeni navodi u pogledu ocjene iskaza svjedoka dr. V. B. ne mogu prihvatiti s obzirom na to da je prvostepeni sud ocijenio ovaj dokaz i na osnovu njega je utvrdio da do promjena u predjelu uha B. N. nije moglo doći od udarca već da su posljedica upalnog procesa. Te činjenice, prema stavu Okružnog suda, nisu odlučne za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelanata, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, i one bi bile relevantne za eventualni krivični postupak i imovinskopravni zahtjev oštećenog. Okružni sud je naveo da je presudna činjenica da je prvoapelant više puta udario B. N., a da je to sve vidio drugoapelant i da je prikrio činjenice u pogledu vremena, obima i načina na koji je prvoapelant upotrijebio fizičku snagu, ne evidentirajući to u svom izvještaju iz službe, čime se stiču obilježja težih povreda koje su apelantima stavljene na teret. Pri takvom činjeničnom utvrđenju nije se moglo prihvatiti načelo in dubio pro reo na kojem su u toku postupka insistirali apelanti, s obzirom na to da je disciplinska odgovornost šira od krivične i da je, prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice iz kojih nesporno proizlazi da su apelanti počinili teže povrede radne dužnosti. Kako je zaključio Okružni sud, apelanti u toku postupka nisu dokazali da su na bilo koji način bili izazvani niti da su postojale okolnosti koje bi opravdale primjenu sile, odnosno da je primjena sile u konkretnom slučaju bila neizbježna. Ne može se, prema mišljenju Okružnog suda, prihvatiti žalbeni navod apelanata da nije pribavljeno mišljenje sindikalne organizacije, jer je mišljenje pribavljeno u toku vođenja disciplinskog postupka i ono je izvedeno kao dokaz i pred prvostepenim sudom, a činjenica da je mišljenje pribavljeno u drugostepenom disciplinskom postupku nije utjecala na zakonitost osporenih rješenja jer se ne radi o bitnoj povredi postupka. Slijedom navedenog, žalbeni navodi apelanata se ukazuju neosnovanim, pa je Okružni sud žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu odredaba člana 226. ZPPRS.

6. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da prvostepeni i drugostepeni sud u ovom predmetu zanemaruju činjenicu da se u provedenom disciplinskom postupku primjenjuju osnovna načela krivičnog postupka propisana Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, jer na primjenu tih načela upućuje član 25. Pravilnika. Međutim, u radnom sporu vođenom pred oba redovna suda, kako navode apelanti, uopšte nije ocijenjeno da li su prvostepeni i drugostepeni disciplinski sud tuženog uopšte poštovali pravila postupka navedena Pravilnikom. Apelanti, takođe, smatraju da redovni sud nije razmatrao zakonitost prvostepenog i drugostepenog disciplinskog rješenja sa aspekta poštivanja pravila postupka pred disciplinskim sudovima - osnovnih načela propisanih ZKPRS. Posebno se ističe pitanje da li su prvostepeni i drugostepeni disciplinski sud primijenili pravilo iz osnovnog načela in dubio pro reo, odnosno u sumnju za optuženog. Apelanti navode da nije jasno kako je Osnovni sud mogao prihvatiti da su rješenja tuženog zakonita ako sam Drugostepeni disciplinski sud tuženog na zadnjoj stranici svog rješenja konstatuje da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li su promjene koje su nastale na uhu B. N. nastale od prvoapelantovog šamara. Apelanti smatraju da u osnovi činjenice ovog predmeta nisu potpuno i pravilno utvrđene sa stanovišta radnji i odgovornosti apelanata. Apelanti, takođe, smatraju da disciplinski postupak nije proveden u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima i Pravilnikom, kao ni u skladu sa osnovnim načelima krivičnog postupka iz ZKPRS. Zbog navedenih razloga, apelanti traže da Ustavni sud prihvati njihovu apelaciju, utvrdi povredu prava na pravičan postupak i ukine osporene presude redovnih sudova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te dali odgovore na pitanja koja apelanti ponavljaju u apelaciji, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1931/09 (V. S. i N. V.) | Sudska praksa | Aktio