Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1953/09 (D. Č.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1953/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1953/09, rješavajući apelaciju Drage Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Čivčića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027513 09 Gž od 30. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027513 02 P od 5. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je, 22. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 027513 09 Gž od 30. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 027513 02 P od 5. decembra 2008. godine. Apelant je 28. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 027513 02 P od 5. decembra 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Stane Mirnić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 8.238,00 KM kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.210,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. od 5. decembra 2008. godine pa do isplate u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zatezne kamate na glavni dug počev od 15. jula 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i dio zahtjeva za isplatu troškova postupka koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno da su tužiteljica i apelant komšije, da je apelant kupio parcelu od bivšeg supruga tužiteljice, te na toj parceli započeo gradnju kuće „negdje“ 2000. godine. Nadalje je nesporno da je protiv apelanta vođen krivični postupak zbog toga što je u fazi pripremanja gradilišta radi izgradnje kuće izvršio iskop zemljišta i time izazvao opasnost za imovinu većeg obima u kojem krivičnom postupku je i kažnjen uslovnom osudom.
4. Međutim istaknuto je da je među strankama sporno da li je vršenjem iskopa zemljišta došlo do klizanja zemljišta i na taj način ugrožavanje stambenog objekta apelantice, kao i da li je tužiteljica pretrpila štetu u navedenom obimu, te da li joj pripada pravo na naknadu štete.
5. Istaknuto je da iz presude Osnovnog suda broj K-705/04 od 17. januara 2005. godine, postala pravosnažna 13. januara 2006. godine, proizlazi da je apelant počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti zbog čega mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od dvije godine ne učini novo krivično djelo, a oštećena je radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva upućena na parnicu.
6. Navedeno je da pravosnažna krivična presuda veže parnični sud samo u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti ali nije zapreka da se bez obzira utvrđenja u krivičnoj presudi u parničnom postupku utvrđuju i ocjenjuju činjenice relevantne za pojam građanske odgovornosti koji je po svojim karakteristikama širi od pojma krivične odgovornosti.
7. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnejm tekstu: ZOO) kojom je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice dok je odredbom člana 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
8. Nadalje je Osnovni sud našao da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane apelanta. U tom pogledu Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 376. ZOO kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo a u svakom slučaju da navedeno potraživanje zastarjeva za 5 godina od dana kada je šteta nastala. Odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano je da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, a stavom 2. navedenog člana je propisano da prekid zastarjevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarjevanja naknade štete.
9. Osnovni sud je naveo da shodno odredbama čl. 390. stav 1, 111. i 112. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) zastarjelost krivičnog gonjenja za navedeno krivično djelo nastaje istekom roka od 20 godina od izvršenja krivičnog djela. U smislu člana 112. KZ RS zastarjevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.
10. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta 19. jula 2002. godine, radi uklanjanja opasnosti od štete ili za isplatu novčanog iznosa od 9.993,00 KM na ime izgradnje potpornog zida. Istaknuto je da je apelant izazvao klizište koje nije obezbjedio potpornim zidom i time je stvorio opasnost za imovinu većeg obima, te da je apelantova krivica utvrđena u krivičnom postupku pravosnažnom presudom, ali da on i pored toga nije izgradio potporni zid. Zbog toga je tužiteljica sama u proljeće 2002. godine izgradila potporni zid a čiju vrijednost potražuje od dana podnošenja tužbe što ide u prilog činjenici da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužiteljice.
11. Osnovni sud je naveo da je za odštetnu odgovornost štetnika neophodno ispunjenje pretpostavki odgovornosti za štetu i to štetna radnja, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedice koja se manifestuje u vidu štete i krivica (kod subjektivne) a i za objektivnu odgovornost je neophodno uzrokovanje štete opasnom stvari ili opasnom djelatnošću. Po nalaženju Osnovnog suda apelant je svojim radnjama odnosno izvršenim otkopom zemljišta stvorio klizište koje nije obezbjedio potpornim zidom a što je s obzirom na konfiguraciju i oblik građevinskog zemljišta bilo neophodno kao priprema za izgradnju stambenog objekta, a čija je krivica utvrđena u krivičnom postupku, a koji potporni zid je da bi zaštitila svoju imovinu sagradila tužiteljica. Stoga je Osnovni sud naveo da prema pravilima stečenog prava i načelima Ustava „onaj“ ko prouzrokuje štetu drugome, a šteta je prouzrokovana radnjom apelanta dužan je nadoknaditi štetu osim kao dokaže da nije nastala njegovom krivicom. Kod određivanja visine štete sud je prihvatio vrijednost utvrđenu u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke N.N. koji vještak je izvršio procjenu izrade predmetnog potpornog zida radi čega je i odlučeno da je apelant tužiteljici dužan nadoknaditi prouzrokovanu štetu.
12. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelant. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 027513 09 Gž od 30. marta 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantova dopuna žalbe je odbačena kao neblagovremena.
13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da kako od nastanka štete (proljeće 2002. godine-kada je izgrađen potporni zid čime je umanjena imovina tužiteljice, a u uzročnoj vezi sa radnjom tuženog) do podnošenja tužbe 19. jula 2002. godine (koja pored tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva činidba sadrži i zahtjev za naknadu štete) nije protekao zakonom propisani rok u kojem je tužiteljica ovlaštena zahtijevati naknadu štetu pravilan je zaključek prvostepenog suda da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.
14. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je potporni zid bilo nužno izgraditi kako bi se spriječila neposredna opasnost od rušenja objekta tužiteljice, te da je izgradnja potpornog zida u uzročnoj vezi sa radnjama apelanta izvršenim otkopom zemljišta koji je stvorio opasno klizište, pa i troška koji je tužiteljica imala radi njegove izgradnje. Stoga i po mišljenju Okružnog suda postoji obaveza apelanta da tužiteljici isplati dosuđeni novačni iznos koji predstavlja visinu izdataka tužiteljice radi izgradnje zida, te je stoga prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo.
15. Navedeno je da je pri ocjeni dokaza prvostepeni sud analizirao i cijenio nalaz i mišljenje vještaka D.T. i N.N. zasnivajući prvostepenu presudu na nalazu i mišljenju vještaka N.N iz razloga što stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka N.N., a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka D.T. iz razloga jer je sačinjen po slobodnoj procjeni vještaka na koji je punomoćnik tužiteljice imao primjedbe, a da na postavljena pitanja punomoćnika tužiteljice i punomoćnika apelanta vještak je davao paušalne odgovore i na osnovu pretpostavki, a ne na osnovu utvrđenog stanja na licu mjesta.
16. Nadalje je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta o tome da tužbeni zahtjev postavljen u tužbi nije jasan i određen u smislu člana 55. Zakona o parničnom postupku nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev i da je prvostepeni sud presudom koja se pobija žalbom odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojim je tužiteljica tražila da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 8.238,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate.
17. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da u postupku nije bilo jasno da li se radilo o alternativnom tužbenom zahtjevu odnosno o dva tužbena zahtjeva ili se radilo o alternativnom tužbenom zahtjevu iz člana 403. ZOO ili se radilo o alternativnom ovlaštenju iz člana
308. ZOO ili se radilo o primarnom i narednom tužbenom zahtjevu. Prema tome po mišljenju apelanta radi se o nejasnoćama procesno-pravne prirode. Po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju obaveza apelanta je mogla imati samo jedan predmet a to bi bila naknada štete jer je evidentno da je sporni zid bio sagrađen već negdje u vremenu oko 2000. do 2002. godine odnosno za štetnika i visina štete mogla se znati odmah u maju 2000. godine kada je završen projekat potpornog zida po vještaku N.U. Smatra da je bilo nužno da tužiteljica nastupa samo sa jednim zahtjevom kao jedinim i osnovnim i to zahtjevom za naknadu štete za visinu vrijednosti spornog zida a sve naravno u situaciji kada bi apelant bio odgovoran i kada bi eventualno postojala šteta. Međutim zahtjev za naknadu štete se kao jedini zahtjev postavlja tek podneskom tužiteljice od 2. juna 2008. godine, a što bi značilo nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka za naknadu štete, a što bi značilo da se po prigovoru apelanta desila zastara potraživanja. Smatra da u ovakvoj situaciji uopšte nije od značaja krivični postupak jer je tužiteljica i prije pokretanja tog postupka znala i za eventualnog štetnika ali i za visinu štete kroz proces urađenog vještačenja odnosno projekta potpornog zida urađenog po projektantu N.U. Po mišljenju apelanta navedeno znači da se krivično gonjenje apsolutno isključuje iz bilo kog vida predmetnog obligaciono-pravnog odnosa.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović