Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/09 (P. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1961/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1961/09, rješavajući apelaciju Petra Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Janjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 483 od 8. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 758 od 6. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-337/02 od 14. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Grapske, koga zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 22. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 483 od 8. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 758 od 6. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-337/02 od 14. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-337/02 od 14. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 758 od 6. februara 2007. godine, raskinut je Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 26. februara 1991. godine između pokojnog Milanka Janjića, primaoca izdržavanja, pravnog prednika Branka Janjića, Milorada Janjića, Milenka Janjića, Anke Lazarević, Ruže Pekić i Savke Subotić (u daljnjem tekstu: tužioci) i apelanta, kao davaoca izdržavanja, ovjerenog kod Osnovnog suda u Doboju istog dana pod brojem R-93/01, kojim pokojni Milanko Janjić, kao primalac izdržavanja, ostavlja u nasljedstvo apelantu, kao davaocu izdržavanja, nekretnine označene sa k.č. br. 257 „Dijelovi“, njiva I klase, površine 1.640 m2, njiva III klase, površine 413 m2, i dio parcele k.č. br. 97 „Polojac“, po kulturi njiva III klase, površine 6.900 m2, njiva V klase, površine 2.685 m2, i to dio ove parcele u površini od 5.000 m2, sve k.o. Donja Grapska, a apelant se zauzvrat obavezao izdržavati Milanka Janjić, svog pokojnog oca, kao primaoca izdržavanja. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 483 od 8. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je, nakon provedenog postupka, prvostepeni sud utvrdio da se predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju od 26. februara 1991. godine apelant, kao davalac izdržavanja, obavezao da će svoga oca, sada pokojnog Milanka Janjića, kao primaoca izdržavanja, izdržavati do kraja života. Pokojni Milanko Janjić se obavezao ostaviti mu predmetne nekretnine. Također je utvrđeno da je pokojni Milanko Janjić, prije zaključenja navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, živio u zajedničkom domaćinstvu sa tužiocem Brankom Janjićem, koji mu je sin, kao i apelant. Istaknuto je da je i tužilac Branko Janjić sa ocem Milankom Janjićem 4. maja 1988. godine zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren istog dana od sudije prvostepenog suda pod brojem P-298/88, kojim se primalac izdržavanja obavezao ostaviti mu sve svoje nekretnine, a davalac izdržavanja se obavezao da će sa njim živjeti u zajedničkom domaćinstvu i izdržavati ga do kraja života. Navedeno je da apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključio sa pokojnim ocem Milankom Janjićem s ciljem da mu otac na taj način vrati novčani iznos od 60.000 dinara koji mu je pozajmio tokom 1966. ili 1967. godine. Utvrđeno je da apelant kao davalac izdržavanja, nakon zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, nije pružao-izdržavao primaoca izdržavanja Milanka Janjića, koji je preminuo 26. januara 1993. godine.

5. Istaknuto je da su na osnovu takvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi utvrdili, a što apelant tokom trajanja postupka nije osporio, da je njegov otac, pokojni Milanko Janjić živio u zajedničkom domaćinstvu sa tužiocem Brankom Janjićem, koji je o njemu brinuo i koga je izdržavao, te da zbog toga apelant po predmetnom ugovoru o doživotnom izdržavanju nije pružao-izdržavao oca, niti je bilo potrebe da ga izdržava. Dalje, apelant nije dokazao ni da je ocu tokom 1966. ili 1967. godine pozajmio novčani iznos od 60.000 dinara za kupovinu nekretnina od Izeta Isića i njegovog brata, te da nije bila njegova volja i volja njegovog oca da zaključe ugovor kojim bi mu otac prenio pravo svojine na spornim nekretninama, a da mu otac ne vraća pozajmljeni iznos. Stoga su nižestepeni sudovi zaključili da su se ispunile zakonske pretpostavke iz odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“- prečišćeni tekst, broj 7/80) za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

6. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su logično i uvjerljivo ocijenili iskaze saslušanih svjedoka Živka Milkića, Ismeta Isića i Boška Božića, kao i iskaze saslušanih stranaka u svrhu dokazivanja apelantovih navoda da je sa pokojnim ocem Milankom Janjićem zaključio predmetni ugovor da mu ne vraća pozajmljeni iznos, već da mu prenese u svojinu nekretnine navedene u tom ugovoru. Stoga, Vrhovni sud pravilno zaključuje da su apelant i njegov otac Milanko Janjić zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne ugovor o „prometu nepokretnosti“, kako je to apelant tvrdio tokom trajanja postupka pred prvostepenim sudom.

7. Na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, po mišljenju Vrhovnog suda, upućuju činjenice i okolnosti koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza, prije svega, iskaza tužilaca Branka Janjića, Milanka Janjića, kao i apelanta saslušanih u svojstvu stranaka a koji su potvrdili da je njihov otac Milanko Janjić živio u zajedničkom domaćinstvu sa tužiocem Brankom Janjićem sa kojim je imao zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju od 4. maja 1988. godine, ovjeren od sudije prvostepenog suda pod brojem P-298/88, kojeg je izvršavao, o čemu je apelant znao pa je i pored toga sa ocem zaključio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koji, po njegovom priznanju, nije izvršavao.

8. Vrhovni sud je naveo da ni iz sadržine predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju ne proizlazi namjera ugovornih strana da ne zaključe ovaj ugovor, već ugovor kojim apelantov otac na njega prenosi pravo svojine na spornim nekretninama u svrhu vraćanja pozajmljenog novčanog iznosa na ime duga. Navedeno iz razloga što su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrdili činjenice da je apelantov otac tokom 1974. godine po osnovu ugovora o prodaji apelantu prodao parcelu „Polojac“, čiju ugovornu cijenu je apelant platio, a što je potvrdio tokom ročišta održanog pred prvostepenim sudom 11. marta 2002. godine, kada je saslušan kao parnična stranka, pa se zbog toga pokazuje kao nelogična njegova tvrdnja da mu je otac od 1966. ili 1967. godine dugovao iznos od 60.000,00 dinara, a da u vrijeme kupovine navedene nekretnine tokom 1974. godine sa njim ne vrši prebijanje duga sa novčanim iznosom ugovorene cijene za kupljenu nekretninu, odnosno umanjenja ugovorenog iznosa, nego mu plaća ukupan iznos ugovorene cijene za kupljene nekretnine.

9. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je apelant sa ocem zaključio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne ugovor o prometu nekretnina kojim mu je pokojni otac prenio pravo svojine na predmetnim nekretninama a u svrhu pozajmljenog novčanog iznosa od 60.000,00 dinara na ime duga.

10. Također je Vrhovni sud istakao da nije osnovan ni apelantov navod da tužioci nisu tužbenim zahtjevom tražili raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju. Ovo je navedeno iz razloga što iz sadržine zapisnika sa glavne rasprave održane pred prvostepenim sudom 11. marta 2002. godine proizlazi da su tužioci tada precizirali tužbeni zahtjev kojim su tražili raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, a ne njegovo poništenje.

11. Istaknuto je da je otac stranaka kao primalac izdržavanja za života po predmetnom ugovoru imao pravo da traži raskid ugovora radi toga što apelant, kao druga strana iz tog ugovor, ne izvršava svoju ugovornu obavezu, te da stoga tužioci, kao njegovi nasljednici, mogu po tom osnovu tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, jer bi drugačije bilo u suprotnosti sa odredbom člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju a i sa načelom savjesnosti i poštenja u prometu, kao i potrebom očuvanja ugovorne discipline.

12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da nije moguće prihvatiti stav Vrhovnog suda da su tužioci precizirali tužbeni zahtjev „kojim su tražili raskid ugovora ...“, jer su prvobitnim tužbenim zahtjevom tužioci tražili poništaj, te da redovni sudovi o tom tužbenom zahtjevu nisu odlučivali. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno ocijenili iskaze svjedoka, posebno iskaz svjedoka Ismeta Isića. U vezi sa tumačenjem volje ugovornih strana, apelant smatra da su sudovi zanemarili činjenicu da je ugovor sačinjen u Službi pravne pomoći, da su apelant i njegov otac stranke koje nisu vične pravu, što upućuje na zaključak o volji ugovornih strana da se zaključi ugovor o prenosu vlasništva na ime povrata duga.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Razmatrajući apelantove navode koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/09 (P. J.) | Sudska praksa | Aktio