Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/09 (O. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2042/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2042/09, rješavajući apelaciju Omera Kape, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Kape podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002637 od 11. aprila 2009.godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Kapa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002637 od 11. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-26397/04 od 12. aprila 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja KJKP «Toplane» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 310,70 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 4. avgusta 1999. godine do dana isplate, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj zapisnikom od 3. septembra 1997. godine konstatovao da grijanje u apelantovom stanu ne radi duži vremenski period, a zapisnikom od 12. aprila 1999. godine je konstatovano da radijator u trpezariji nije u funkciji, te da u spavaćim sobama i u kupatilu radijatori površinski rade, tako da je u stanu izmjerena temperatura u rasponu od 16,8 do 18,5o

C. Općinski sud je smatrao da tužitelj nije postupio u skladu sa odredbama čl. 48. i 49. Odluke o općim uslovima za proizvodnju i isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka), pa se u konkretnoj pravnoj stvari nije mogla primijeniti odredba člana 47. Odluke. Naime, obaveza tužitelja je bila da, na osnovu zapisnika o pregledu i mjerenju temperature u stanu u kojem je prijavljen kvar, definiše uzrok i vrstu kvara i da naloži otklonjenje. Općinski sud je primjenom člana

122. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu ZOO) tužbeni zahtjev tužitelja odbio, jer u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoje obaveze ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu. Općinski sud je smatrao da je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da tužitelj nije uredno isporučio toplotnu energiju apelantu, pa ni apelant nije dužan da isplati naknadu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002637 od 11. aprila 2009.godine uvažena je žalba tužitelja i Presuda Općinskog suda broj Mal-26397/04 od 12. aprila 2006. godine je preinačena tako da je apelant obavezan isplatiti tužitelju iznos od 228,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11,80 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice za rješavanje konkretne pravne stvari, ali je iz utvrđenog činjeničnog stanja izvukao pogrešan zaključak da tužitelj nije isporučivao i snabdijevao toplotnom energijom korisnika (apelanta). Naime, prema zapisniku od 17. decembra 1999. godine, koji je kao dokaz proveden u postupku pred Općinskim sudom, tužitelj je u tom periodu vršio isporuku toplotne energije, ali s nižom temperaturom od temperature utvrđene propisima. Dalje, stavom 3. člana 47. Odluke je utvrđeno da se, u slučaju da je temperatura prostorija stana niža od propisane, naknada umanjuje za svaki stepen Celzijusa ispod propisane temperature u iznosu od 6%. S obzirom na to da je tužitelj djelimično isporučio toplotnu energiju apelantu u utuženom periodu za koji apelant nije plaćao naknadu, odnosno nije izvršio svoju obavezu, Kantonalni sud je primjenom člana 47. stav 3. Odluke obavezao apelanta na isplatu dugovanog iznosa za djelimično mu isporučenu toplotnu energiju.

4. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b), e), f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 6, 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjenu materijalnog prava. Apelant je naveo da je redovni sud kao prethodno pitanje trebalo da riješi pitanje postojanja pravnog osnova za tužbu s obzirom na to da tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz da je zasnovao obligacioni odnos sa njim kao pojedincem. Apelant je, također, naveo da je neustavno prisiljavati bilo koga da koristi usluge koje neće a tužitelj je mogao nakon prvog neplaćenog računa «isključiti neplatišu».

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant se, također, žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju i pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.b i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se apelant paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović