Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2093/09 (E. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2093/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2093/09, rješavajući apelaciju Emire Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Hodžić podnesena protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-

08-000124 od 26. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-447 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06-000 373 od 2 aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 3. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000124 od 26. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-447 od 15. oktobra 207. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-

0-P-06-000 373 od 2 aprila 2007. godine. Apelantica je u nekoliko navrata urgirala da Ustavni sud donese odluku po njenom predmetu (26. marta 2010. godine i 5. oktobra 2011. godine).

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice, dokumenata predočenih Ustavnom sudu i Odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) broj CH/00/3588 od 9. novembra 2005. godine i mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Apelantica je tužbom pokrenula postupak protiv „Livnobus“ d.o.o. Livno, „Li-trans“ d.o.o. Livno i D.P. Autoservis Livno (pravni sljednici složenog preduzeća „Bosna“ Livno, u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata na posao.Općinski sud je donio presudu broj P-109/2000 od 20. aprila 2000. godine kojom je tuženim naredio da apelantici u skladu sa svojim normativnim aktima regulišu radno pravni status i da je u skladu sa Zakonom o radu vrate na posao. Apelantica je dana 19. septembra 2000. godine podnijela prijedlog za izvršenje, a kako pravosnažna presuda P-109/2000 nije izvršena podnijela je apelaciju Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (kasnije Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Komisija). Takođe, apelantica je pokrenula pred Općinskim sudom (2002. godine) postupak radi isplate plate i uplate doprinosa, koji je prekinut rješenjem Općinskog suda I-78/02, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda Gž-42/03, a iz razloga što je nad jednim od tuženih („Livno-trans“ d.o.o. Livno) otvoren stečajni postupak.

4. Komisija je odluku CH/00/3588 od 9. novembra 2005. godine kojom je utvrdila povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je apelantica diskriminisana u uživanju prava na rad i srodnih prava zagarantovanih čl. 6(1) i 7(a)(i) i (ii) Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Komisija je naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku, pravosnažno i meritorno okonča postupak radi isplate plata i uplate doprinosa za osiguranje, koji je prekinut rješenjem, broj I-78/02 od 28. januara 2003. godine (zaključak 5. odluke Komisije ), kao i da izvrši pravosnažnu presudu Općinskog suda Livno, broj P-109/00, od 20. aprila 2000. godine, u skladu sa Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine i relevantnim normativnim aktima, te omogući apelantici povratak na njeno radno mjesto u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima (zaključak 6. odluke Komisije). Komisija je naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da apelantici isplati kompenzaciju kao naknadu za nematerijalnu štetu zbog nemogućnosti da joj se izvrši pravosnažana presuda i zbog diskriminacije.

5. Federacija Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata obavještavala Komisiju u vezi sa izvršenjem zaključaka odluke Komisije, pa je tako poslala dopis da apelantica ne traži povrat na posao (jer je u međuvremenu zasnovala novi radni odnos), kao i da je u cilju izvršenja zaključka 5. odluke Komisije koji se odnosu na uplatu plata i doprinosa pokrenut po tužbi apelantice postupak pred Općinskim sudom radi isplate plata i doprinosa. Federacija je u dopisu od 25. jula 2006. godine, a u vezi sa zaključkom 5. odluke Komisije, kojim je naređeno Federaciji da nastavi postupak prekinu rješenjem I-78/02 od 28. januara 2003. godine, navela da prema informacijama Općinskog suda u Livnu podnositeljica prijave (apelantica) je 15. maja 2006. godine tužbom pokrenula parnice kod ovog suda radi isplate plaća i doprinosa za osiguranje koje se vode pod brojem 068-0-P-06-000373 i 068-0-P-06-000374 i koje su poslane na odgovor tuženima. Federacija Bosne i Hercegovine je u dopisu nadalje navela da je tužena Strana u cilju izvršenja naredbe iz zaključka 5. poduzela sve neophodne korake da se pravosnažno i meritorno okonča postupak radi isplate plata i uplate doprinosa za osiguranje, koji je prekinut rješenjem I-78/02 od 28. januara 2003. godine, međutim, podnositeljica prijave nije sukladno odredbi člana 381. stav 3. Zakona o parničnom postupku stavila prijedlog da se prekinuti postupak nastavi, već je pokrenula parnice[…]koje su u toku.

6. Ustavni sud primjećuje da su odluke tog postupka predmet ove apelacije. 7. Apelantica je podnijela novu tužbu 15. maja 2006. godine pred Općinskim sudom protiv „I-

Livnobus“ d.o.o. Livno i „Euroservis“ Livno (pravni sljednici složenog preduzeća „Bosna“ Livno, u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja da je diskiminisana u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla, isplate plata i uplate doprinosa za cjelokupni period za koji nije radila (od 1993. godine do 1. avgusta 2005. godine kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca).

8. Općinski sud je donio presudu broj 068-0-P-06-000 373 od 2. aprila 2007. godine kojom je utvrdio da je apelantica diskriminisana u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla, te je naloženo tuženim da izvrše uplatu svih doprinosa za period od 15. maja 2003. godine do 1. avgusta 2005. godine, kao i da joj za isti vremenski period na ime naknade za platu isplati iznos preciziran u dispozitivu presude. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog apelantičin zahtjev je odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica radila kod tuženog (njegovog pravnog prethodnika) dok nije udaljena sa posla zbog nacionalne pripadnosti 1993. godine. Takođe, utvrđeno je da je apelantica izdejstvovala pravosnažnu presudu P-109/00, ali istom nije riješeno o plati apelantice i uplati doprinosa. Općinski sud je naveo da je postupak izvršenja pravosnažne presude P-109/00 prekinut, zbog stečaja tuženih, zbog čega se apelantica obratila Domu za ljudska prava i dobila presudu CH/00/3588. U međuvremenu je apelantica zasnovala novi radni odnos (avgust 2005. godine), zbog čega u postupku koji je pokrenula ne traži povrat na posao nego samo isplatu plata i uplatu doprinosa za period od 31. avgusta 1993. godine do avgusta 2005. godine. Tuženi su istakli prigovor pasivne legitimacije i presuđene stvari, kao i prigovor zastare potraživanja.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je zaključio, a imajući u vidu navode apelantice i činjenicu da ih tuženi nisu osporili, da je apelantica diskriminisana u ostvarivanju svojih prava na rad jer cijelo vrijeme za koje su tuženi bili dužni da vrate apelanticu na posao ista gubi zaradu, te je time dovedene u neravnopravan položaj sa drugim djelatnicima koji su radili. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj se radniku koji je onemogućen u obavljanju poslova dosuđuje naknada štete kako bi se njegova materijalna situacija dovela u ono stanje u kojem se nalazio da nije spriječen da po osnovu rada ostvari platu. Općinski sud se pozvao i na član 5. Zakona o radu koji zabranjuje diskriminaciju po osnovu zaposlenja, odnosno posla, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

11. Općinski sud je naveo da obzirom da apelantica nije vraćena na posao pripada joj pravo na naknadu plate, a imajući u vidi prigovor zastare potraživanja sud joj je dosudio naknadu od 15. maja 2003. godine do 1. avgusta 2005. godine, prema nalazu vještaka finansijske struke sa pripadajućom zakonskom kamatom. Općinski sud je na osnovu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona i penzijskom i invalidskom osiguranju dosudio i pravo na uplatu doprinosa na plaće za isti period kao za platu, opet obzirom na prigovor zastare potraživanja - tri godine unazad od podnijete tužbe dok je za ostali dio odbio apelanticu.

12. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavila apelantica i tuženi.

13. Kantonalni sud je donio presudu broj 010-0-Gž-07-000-447 od 15. oktobra 2007. godine kojom je žalbe djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da su tuženi obavezani apelantici isplatiti naknadu za platu od 31. avgusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 10 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i uplatiti doprinose kod nadležnog Fonda PIO/MIO za navedeni period, a apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu plata i doprinosa za period od 5. maja 2000. godine do 1. avgusta 2005. godine, dok su u ostalom dijelu žalbe apelantice i tuženih odbijene.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su žalbe djelomično osnovane. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odluku Komisije za ljudska prava i zaključke odluke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantici prestao radni odnos 1993. godine kada je upućena na čekanje zbog nacionalne pripadnosti a da je 1. avgusta 2005. godine zasnovala novi radni odnos. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na pravosnažnu odluku P-109/00 od 20. aprila 2000. godine. Kantonalni sud je utvrdio da su tuženi pravni sljednici preduzeća kod kojeg je apelantica bila zaposlena i odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor tuženih da se radi o presuđenoj stvari (obzirom da je Komisija za ljudska prava donijela odluku, kao i obzirom na odluku P-109/00). Prema mišljenju Kantonalnog suda u pitanju je realizacija odluke Komisije za ljudska prava. Kantonalni sud je zaključio da nije sporno da tuženi nisu vratili apelanticu na posao i da ista ima status zaposlenika na čekanju. Kantonalni sud je naveo da budući da tuženi nisu apelanticu pozvali na posao, a ista ima status zaposlenika na čekanju, prestao joj je radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o radu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, koji se pozvao na stav Vrhovnog suda, odluka o prestanku radnog odnosa apelantici je samo deklaratorna i može se donijeti i kasnije. Prema mišljenju Kantonalnog suda apelantica ima status radnika na čekanju posla od 31. avgusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine kada joj je po sili zakona prestao radni odnos u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu.

15. Nadalje, u vezi prava na naknadu plate Kantonalni sud se pozvao na stav 143. stav 3. Zakona o radu, kao i na relevantne odredbe Zakona o radu i odredbe ZOOa u vezi sa zastarom ovih potraživanja. U vezi sa početkom toka zastare Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda AP-299/06 od 27. januara 2007. godine, te je utvrdio da zastara za ova potraživanja apelantici teče tek od donošenja pravosnažne presude P-109/2000 „kojom je apelantici utvrđen status uposlenika na čekanju posla“. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ima pravo na potraživanje naknade plate za period od 1993. godine do 5. maja 2000. godine, a visinu naknade je odredio tuženi svojim internim odlukama i iznosi 10 KM.

16. Kantonalni sud je naveo da apelantici pripada pravo na naknadu do 5. maja 2000. godine a ne do 1. avgusta 2005. godine, kako je to prvostepeni sud pogrešno zaključio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantica u periodu od 1993. godine do 2000. godine nije radila, dakle, imala je status zaposlenika na čekanju, pa joj pripada naknada pune plate za taj period. Kantonalni sud je naveo da obzirom da apelantici nije uplaćen doprinos za period od 1993. godine do 5. maja 2000. godine ista je legitimisana na podnošenje zahtjeva za uplatu, u skladu sa odlukom Ustavnog suda AP-311/04, od 22. aprila 2005. godine pa je obavezao tužene da izvrše uplatu. Budući da je apelantici radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine Kantonalni sud je naveo da joj nakon tog datuma do 1. avgusta 2005. godine ne pripada pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa jer apelantica u navedenom periodu nije radila

17. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju.

18. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-08-000124 od 26. marta 2009. godine kojom je reviziju apelantice odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz nižestepenih presuda proizilazi da je apelantica kod pravnog prednika tuženih bila uposlena do 1993. godine kada je upućena na čekanje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je iz utvrđenja nižestepenih sudova nesporno da tuženi u skladu sa Zakonom o radu (koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) nisu apelanticu pozvali na posao, kao i da to nisu učinili dobrovoljno po odlici P-109/2000 (koja je postala pravosnažna 12. juna 2000. godine), a da apelantica u postupku nije tvrdila da je pokrenula postupak izvršenja pravosnažne presude. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao da je Komisija za ljudska prava u odluci CH/00/3588 utvrdila povredu prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad i naredila Federaciji da apelantici omogući povratak na posao. Prema mišljenju Vrhovnog suda kod nesporne činjenice da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca 1. avgusta 2005. godine, a da je tuženi nije pozvao na rad od prestanka radnog odnosa (1993. godine) pravilan je zaključak drugostepenog suda da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla i da joj je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, a u skladu sa članom 143. stav 1. i 4. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da revizioni navod apelantice da joj pripada naknada plate za cjelokupni period do zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca nije osnovan jer ista nije radila. Vrhovni sud je naveo da je status radnika na čekanju regulisan odredbom člana 143. Zakona o radu. Prema tome, kod utvrđene činjenice da se apelantica zaposlila 2005. godine, da nije tužbenim zahtjevom tražila povrat na posao, kao ni izvršenje (u izvršnom postupku odluke P-109/2000), a kako je njen tužbeni zahtjev utemeljila i na odredbi člana 143. Zakona o radu, drugostepeni sud je pravilno primijenio navedenu odredbu.

19. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica povredu prava vidi u činjenici da je revizioni sud donio nezakonitu odluku, zanemarujući činjenicu da je apelantica diskriminisana u uživanju prava na rad. Apelantica navodi da Vrhovni sud, kao ni Kantonalni sud „ne žele primijeniti član 5. stav 3. točka 3. Zakona o radu“. Apelantica navodi da nikada nije sa tuženim zaključila „ugovor o radu kojim bi pristala da joj radni odnos prestane sa danom 5. maj 2000. godine“, kao i da joj se isplate plate od 10 KM mjesečno. Apelantica se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava te ističe da je postupanjem Vrhovnog suda i Kantonalnog suda „onemogućena u ravnopravnom stjecanju imovine radom u odnosu na druge zaposlenike tuženog koji nisu bošnjačke nacionalnosti“ .

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog činjenice da su sudovi utvrdili da joj ne pripada pravo na naknadu plate i uplatu doprinosa nakon 5. maja 2000. godine, kao i zbog visine utvrđene naknade plate, kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu.

23. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu i zabranu diskriminacije, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

24. Ustavni sud ukazuje na bitne činjenice-da je apelantica imala pravosnažnu odluku P-

109/2000, kojom joj je dozvoljeno vraćanje na posao, te odluku Komisije CH/00/3588, od 9. novembra 2005. godine. Ustavni sud primjećuje da je apelantica odustala od ovog dijela (povrat na posao) jer je u međuvremenu zasnovala novi radni odnos. Nadalje, apelantica je pokrenula 2002. godine postupak protiv tuženih radi isplate plata i uplate doprinosa, koji je prekinut pravosnažnim rješenjem Općinskog suda I-78/02, a Komisija je u navedenoj odluci CH/00/3588 naredila da se pravosnažno i meritorno okonča ovaj postupak prekinut rješenjem I-78/02. Ustavni sud, primjećuje da je Federacija Bosne i Hercegovine u postupku izvršenja odluke Komisije CH/00/3588 od 25. novembra 2005. godine navela da apelantica nije nastavila postupak. Ustavni sud, primjećuje da je apelantica pokrenula novi postupak ( nakon odluke Komisije CH/00/3588) radi isplate plate i uplate doprinosa 2006. godine, u kojem su donijete odluke koje apelantica osporava apelacijom, navodeći povredu prava na imovinu i zabranu diskriminacije zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud primjećuje da je apelantica disponirala svojim pravom o pokretanju parnice, na način kao je to uradila, premda je Komisija naredila nastavak postupka I-78/02. Osim toga, iz stanja spisa CH/00/3588 i dokumenata koji su dostavljeni Ustavnom sudu, postavlja se pitanje da li je postupanjem redovnih sudova po (novoj) tužbi apelantice iako je postojala konačna i obvezujuća odluka Komisije CH/00/3588 kojom je naređen nastavak postupka I-78/02, došlo do povrede načela litispendencije. Dakle, ne ulazeći u pitanje ko je trebao nastaviti postupak-Federacija Bosne i Hercegovine ili apelantica (kako se Federacija Bosne i Hercegovine pokušala ekskulpirati), imajući u vidu da je vođen novi postupak, umjesto da se nastavi postupak I-78/02, Ustavni sud smatra da apelantica još uvijek može i treba tražiti nastavak postupka I-78/02, a u cilju osiguranja i realizacije prava na plate i uplatu doprinosa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da postupci osporeni u apelaciji na adekvatan način ne rješavanju pitanje čiju realizaciju apelantica traži, i to po osnovu pravosnažnih presuda (P -109/2000), kao i po odluci Komisije CH/00/3588, te samim tim (kako je već navedeno, bez upuštanja u osporene odluke) imajući u vidu gore navedene činjenice cjelokupnog predmeta, Ustavni sud smatra ad se osporenim postupcima ne dovodi se u pitanje povreda prava na imovinu i diskriminaciju. Ovo osobito imajući u vidu da bi Ustavni sud, kada bi usvojio apelaciju, praktično apelanticu doveo u nepovoljniji položaj od onog u kojem se trenutno nalazi. Ovo stoga što iz osporenih presuda nespornim proizilazi da su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu apelantice za isplatu naknada plaća i uplatu doprinosa kod nadležnog Fonda PIO/MIO za period od 31. avgusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine, kada je ex lege prestala potojati kategorija uposlenika na čekanju posla. S druge strane, s obzirom da je presudom Općinskog sud broj P-

109/2000 od 20. aprila 2000. godine tuženim naloženo da apelantici u skladu sa svojim normativnim aktima regulišu radno pravni status i da je u skladu sa Zakonom o radu vrate na posao proizilazi da apelantica ostvarivanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva sa kojim je odbijena (za isplatu plaća i doprinosa za period od 5. maja 2000. godine do 1. avgusta 2005. godine, dakle, nakon datuma propisanog članom 143. Zakona o radu), može ostvariti samo u postupku izvršenja pravomoćne presude budući da je ostvarivanje ovih prava uslovljeno okolnošću da se apelantici uspostavi radno pravni status a što ulazi u domen izvršenja presude Općinskog suda iz 2000. godine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredom prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu i zabranu diskriminacije iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2093/09 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio