Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-221/09 (A. B)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-221/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 221/09, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-

08-000474 od 4. decembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-08-000017 od 22. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Zenica, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 27. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000474 od 4. decembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-08-000017 od 22. augusta 2008. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-08-000017 od 22. augusta 2008. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. kao i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je sud uz primjenu člana 49. KZFBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Primjenom člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. aprila 2008. godine pa nadalje, a primjenom člana 212. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećeni Edhem i Mubera Alihodžić (u daljnjem tekstu: oštećeni i oštećena) su sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Također, primjenom člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tačka g) ZKPFBiH apelant je obavezan da nadoknadi sudski paušal u iznosu od 20,00 KM.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je analizom provedenih dokaza (iskaza oštećenih u svojstvu svjedoka i drugih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove, te medicinskih i drugih materijalnih dokaza), čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant u vrijeme i mjestu kako je pobliže navedeno u izreci presude, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zajedno i po prethodnom dogovoru sa još dvije nepoznate osobe, ušao u dvorište kuće oštećenog, na glavama su nosili crne kape sa prorezima, tzv. „fantomke“, pa je apelant sa još jednom nepoznatom osobom fizički napao oštećenog koji je bio na stepenicama kuće. U jednom trenutku oštećeni je uspio da skine apelantu kapu sa glave, te mu je vidio lice, a apelant ga je nastavio udarati nanijevši mu tešku povredu u vidu prijeloma kostiju nosa. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da su oštećenog vezali, te da je osoba koja je imala pištolj fizički napala oštećenu, udarajući je po raznim dijelovima tijela, rukama, nogama i pištoljem, nanijevši i njoj tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma kostiju lica, a da su nakon toga vezali i njihovog maloljetnog sina Medžida. Također su ispreturali kuću, pri čemu su iz komode u dnevnoj sobi uzeli i prisvojili precizirane novčane iznose (dolare, eure i konvertibilne marke), pištolj marke „Bereta“, a od maloljetnog Medžida mobitel marke „Samsung“, a sa vrata oštećene istrgli i prisvojili dva lančića. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je u odnosu na radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela prihvatio iskaz oštećenog zato što je „uvjerljiv“ i potvrđen drugim provedenim dokazima koje je Kantonalni sud detaljno analizirao u presudi i za koje je zaključio da su vjerodostojni. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je oštećeni 3. aprila 2008. godine u MUP-u Zenica, prije prepoznavanja izvršioca djela, dao njegov kratak opis, da mu je nakon toga u dva navrata pokazano osam osoba, te da je oštećeni u oba slučaja kao izvršioca prepoznao apelanta. Također, Kantonalni sud je naveo da je oštećeni prilikom svjedočenja na glavnom pretresu od 21. augusta 2008. godine, nakon što je dao opis izvršioca predmetnog krivičnog djela, te prilikom njegovog prepoznavanja, bio izričit da je upravo apelant osoba kojoj je on u jednom trenutku „skinuo fantomku sa glave dok ga je on udarao po glavi, pa mu je vidio kompletno lice i izvjesno vrijeme gledao oči u oči“, tvrdeći da je siguran u to „sto posto“. Dalje, ocjenjujući i druge provedene dokaze koje je detaljno analizirao u presudi, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u vrijeme i mjestu kako je navedeno u izreci presude izvršio navedene radnje u kojima su se stekla bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, koje je počinio sa direktnim umišljajem.

4. Budući da je odbrana u toku postupka isticala prigovor da je radnja prepoznavanja počinioca krivičnog djela urađena nezakonito zato što nije postojala naredba nadležnog suda, te što prilikom prepoznavanja nije bio prisutan apelantov branilac, Kantonalni sud je istakao da su navedene tvrdnje neprihvatljive jer za prepoznavanje nije potrebna naredba suda niti je u ovoj fazi postupka bilo neophodno prisustvo branioca. Naime, Kantonalni sud je detaljno obrazložio tok prepoznavanja apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, te je zaključio da je navedeno prepoznavanje u cijelosti izvršeno u skladu sa odredbom člana 99. stav 3. ZKPFBiH, a da oštećeni nije imao nikakvu dilemu prilikom prepoznavanja apelanta u MUP-u, kao ni prilikom svjedočenja na glavnom pretresu. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je svjedočenje oštećenog prihvatio kao objektivno, istinito i uvjerljivo. U prilog tome, sud je istakao i činjenicu da iskaz oštećenog nije doveden u sumnju drugim provedenim dokazima, a posebno iskazima svjedoka – apelantovih roditelja, jer su, prema mišljenju suda, ovi iskazi neuvjerljivi i protivrječni, a i u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, uključujući i medicinsku dokumentaciju, što je iscrpno i detaljno obrazloženo u presudi, na osnovu kojih je sud zaključio da je apelant u vrijeme, način i pod okolnostima kako je to navedeno u činjeničnom dijelu izreke presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000 474 od 4. decembra 2008. godine. Tom presudom sud je žalbu uvažio, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu se, na osnovu člana 57. stav 1. tog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 3. aprila 2008. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ovaj sud smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, koja se prvenstveno odnosi na provođenje dokaza prepoznavanja osobe

– počinioca krivičnog djela, koje je izvršeno uz pomoć ovlaštenih osoba MUP-a Zenica, a bez prisustva apelantovog branioca i kantonalnog tužioca. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz zapisnika o prepoznavanju osoba MUP-a Zenica – Uprava policije, od 3. aprila 2008. godine proizlazi da je ovlaštena osoba navedenog organa apelanta u svojstvu osumnjičenog uredno upozorila da ima pravo angažirati branioca koji može biti prisutan prilikom provođenja istražne radnje prepoznavanja, kojom prilikom je apelant bio određen u svojoj izjavi da mu branilac nije potreban, nakon čega je takvu svoju izjavu svojeručno potpisao. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant bio upoznat da se radnja prepoznavanja vrši zbog krivičnog djela razbojništva koje je izvršio nepoznati izvršilac na štetu oštećenih. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori, a samim tim i prigovor da mu u toku istrage nisu predočeni osnovi sumnje za koje se tereti i razlozi zbog čega je lišen slobode, te da se zbog toga „olako“ odrekao prava na branioca.

6. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na postupak identifikacije apelanta i postupak kojim ga je oštećeni prepoznao, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je navedeno prepoznavanje obavljeno u skladu sa članom 99. stav 3. ZKPFBiH. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prepoznavanje osoba istražna radnja dokazivanja za koju je naprijed naznačenom odredbom propisano kada se i pod kojim uvjetima obavlja. Vrhovni sud je naveo da se, prema toj zakonskoj odredbi, prepoznavanje vrši ako postoji osnovana sumnja da je učinjeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, te da ovlaštena službena osoba može, na osnovu člana 234. stav 1. u vezi sa članom 233. stav 1. ZKPFBiH, prije pokretanja istrage obaviti istražnu radnju prepoznavanja osobe. Također, Vrhovni sud je istakao da se ta radnja vrši ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok neku osobu i to na taj način što se od svjedoka traži prvo da je opiše, a tek potom mu se radi prepoznavanja pokazuje zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je sam postupak na koji je oštećeni prepoznao apelanta obavljen na naprijed opisani način, tako što je oštećeni prethodno opisao napadača s kojim je on kritične prilike bio u sukobu i kojem je u jednom momentu uspio skinuti potkapu, a potom je oštećeni među sedam njemu nepoznatih osoba prepoznao optuženog kao počinioca krivičnog djela. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor u pogledu osporavanja identifikacije apelanta, a s tim u vezi i njegov prigovor da se na tom dokazu nije mogla temeljiti prvostepena presuda.

7. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da u prvostepenoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP jer, prema ocjeni suda, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi jasni i precizni, te da u njima nema protivrječnosti. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je u činjeničnom opisu izreke prvostepene presude jasno navedeno da je apelant u namjeri pribavljanja imovinske koristi, zajedno i po prethodnom dogovoru sa dvije nepoznate osobe, postupao na opisani način prema oštećenim, čime je počinio predmetno krivično djelo. Također, Vrhovni sud je istakao da je u navedenom činjeničnom opisu apelantovo postupanje formulirano tako da sasvim određeno ukazuje, kako na njegove radnje izvršenja, tako i na posljedice krivičnog djela prema oštećenim, pa i prema njihovom maloljetnom sinu, uz navođenje subjektivnog odnosa optuženog prema djelu. Vrhovni sud je, također, zaključio da se prvostepeni sud potpuno i određeno izjasnio i u odnosu na iskaz svjedoka – oštećenog, odnosno zašto nalazi da je on objektivan i vjerodostojan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da iskaz oštećenog nije doveden u sumnju drugim provedenim dokazima, posebno ne iskazima apelantovih roditelja, za koje je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud iznio sasvim logično i prihvatljivo objašnjenje zašto je utvrdio da ti iskazi nisu vjerodostojni. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da obrazloženje osporene presude čini logičnu cjelinu sa njenom izrekom, te da su odlučne činjenice koje se odnose na izvršenje djela pravilno utvrđene i u tom smislu u prvostepenoj presudi navedeni valjani i uvjerljivi razlozi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u prvostepenoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

8. U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud svoje činjenične zaključke zasnovao samo na iskazu svjedoka – oštećenog i na nepravilnom i nezakonitom postupku identifikacije apelanta, Vrhovni sud je zaključio da ni ovaj žalbeni prigovor nije osnovan jer je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud sasvim određeno istakao da je svoje uvjerenje zasnovao na iskazima oštećenih datih u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, zatim na njihovim iskazima koje su dali u toku istrage, na navodima zapisnika o prepoznavanju osobe, zapisnika o uviđaju i fotodokumentaciji, te obimnoj medicinskoj dokumentaciji za oboje oštećenih. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud iznio sasvim valjane i uvjerljive razloge zbog čega je uvažio navedene dokaze, a s druge strane, zašto nije prihvatio iskaze apelantovih roditelja datih u svojstvu svjedoka, te da je prvostepeni sud temeljio svoju presudu na dokazima izvedenim na glavnom pretresu i na koje se pozivao i u obrazloženju svoje presude. Također, u odnosu na apelantov žalbeni prigovor da tužilaštvo nije postupilo po načelu jednakosti iz člana 15. ZKPFBiH, u smislu provođenja dokaza koji idu u njegovu korist, Vrhovni sud je zaključio da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud vrlo detaljno ocijenio sve provedene dokaze, te da je nakon te ocjene izveo činjenične zaključke o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost. Budući da odlučne činjenice nisu dovedene u pitanje navodima žalbe, Vrhovni sud je žalbene prigovore koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja odbio kao neosnovane.

9. Ispitujući osporenu presudu u dijelu odluke o kazni u vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve otežavajuće činjenice i okolnosti značajne za odmjeravanje kazne, a taj sud kod apelanta nije našao olakšavajuće okolnosti. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je apelantu izrečena kazna zatvora prestroga, jer se, prema mišljenju tog suda, apelantovo ranije osuđivanje nije moglo smatrati otežavajućom okolnošću, budući da su mu izrečene uvjetne osude, te da je od njih protekao znatan vremenski period. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je ipak kao olakšavajuću okolnost kod apelanta našao činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađe životne dobi (25 godina), te je, u skladu sa članom 329. stav 1. ZKPFBiH, djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni kako je navedeno u izreci presude, nalazeći da će se i takvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 7. i 42. KZFBiH.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o kršenju ovog prava apelant je obrazložio istim argumentima koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Naime, suština apelantovih navoda o povredi navedenog prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanje jer su, prema apelantovim navodima, osporene presude zasnovane isključivo na zapisniku o prepoznavanju osoba MUP-a Zenica od 3. aprila 2008. godine i iskazu oštećenog, iz čega proizlazi da apelant prigovara da nije ravnopravno tretiran u postupku. S tim u vezi, apelant je istakao da je „tužilaštvo provodilo samo dokaze koji terete apelanta, dok je odbilo dokaze kojima bi njegova nevinost bila dokazana“. Osim toga, apelant smatra da je, suprotno odredbi člana 233. stav 1. ZKPFBiH, proveden dokaz prepoznavanja osobe, koje je izvršeno putem ovlaštenih osoba MUP-a Zenica, a bez prisustva kantonalnog tužioca. Također, apelant je naveo da ovlaštene osobe MUP-a nisu insistirale da oštećeni prije prepoznavanja, u smislu odredbe člana 99. stav 3. ZKPFBiH, detaljno opiše počinioca predmetnog krivičnog djela. Apelant smatra da sudovi nisu obrazložili ocjenu provedenih dokaza niti kako su sve te dokaze doveli u međusobnu vezu. Također, apelant smatra da presuda Vrhovnog suda ne sadrži relevantna obrazloženja o tome „zašto taj sud nije prihvatio prigovore odbrane na provedene dokaze prvostepenog suda“.

Relevantni propisi

11. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 64/07) relevantna odredba glasi:

Član 99. stav 3. [...] (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće – zajedno s predmetima iste vrste.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju, apelant prvenstveno ukazuje da je u toku istrage proveden postupak njegove identifikacije i postupak prepoznavanja, tj. postupak u kojem ga je oštećeni prepoznao, a koje je izvršeno uz pomoć ovlaštenih osoba MUP-a Zenica, a bez prisustva kantonalnog tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili da su identifikacija apelanta i njegovo prepoznavanje obavljeni u skladu sa odredbom člana 99. stav 3. ZKPFBiH. Naime, sudovi su obrazložili da je prepoznavanje osoba istražna radnja dokazivanja za koju je navedenom odredbom propisano da ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili da ovlaštena službena osoba može, u skladu sa odredbom člana 234. stav 1. u vezi sa članom 233. stav 1. ZKPFBiH, prije pokretanja istrage obaviti istražnu radnju prepoznavanja osobe, u smislu odredbe člana 99. stav 3. ZKPFBiH. U konkretnom slučaju, sudovi su obrazložili da je apelantovo prepoznavanje obavljeno na navedeni način, odnosno da je oštećeni prethodno opisao napadača, a potom je oštećeni među još sedam njemu nepoznatih osoba prepoznao apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, s obzirom na odredbe člana 324. stav 1. u vezi sa članom 233. stav 1. ZKPFBiH, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su identifikacija apelanta i njegovo prepoznavanje izvršeni putem ovlaštenih osoba MUP-a Zenica, a nakon što je oštećeni detaljno opisao apelanta, u smislu odredbe člana 99. stav 3. ZKPFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje apelant ukazuje.

15. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori o tome da su sudovi i tužilaštvo izvodili samo dokaze koji terete apelanta, a nisu prihvatili dokaze odbrane, neosnovani su i nepotkrijepljeni, jer u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, u smislu prava na pravičan postupak. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da iskaz oštećenog nije jedini dokaz na kojem su utemeljene osporene odluke. Osim toga, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak je dato jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra neprihvatljivim niti proizvoljnim. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

16. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant samo ponavlja žalbene navode koje su razmotrili redovni sudovi i koji su obrazložili zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto ne dovode u sumnju zaključak do kojeg su došli redovni sudovi, tj. da je apelant na način opisan u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa pitanjem ravnopravnosti strana u postupku, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-221/09 (A. B) | Sudska praksa | Aktio