Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/09 (N. B.-P.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2232/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2232/09, rješavajući apelaciju Nermina Bajića-Pašalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Bajića-Pašalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

09-000 053 od 6. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici 043-0-K-08-000598 od 28. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Bajić-Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000 053 od 6. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-K-08-000598 od 28. januara 2009. godine

2. Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je protiv apelanta kao osumnjičenog podiglo optužnicu broj KT-XI-1124/08 od 21. oktobra 2008. godine zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

3. Općinski sud je Presudom broj 043-0-K-08-000598 od 28. januara 2009. godine apelanta proglasio krivim zbog počinjenog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka

a) KZFBiH bliže opisanog izrekom ove presude, pa mu je na temelju istog člana i propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 202. stav 1, a u vezi sa članom 199. stav 2. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obavezan da sudu kao prihod budžeta FBiH, po osnovu paušala, plati iznos od 50,00 KM. Istom presudom oštećeni Muamer Omerdić i Sakib Horić sa imovinskopravnim zahtjevom su upućeni na građansku parnicu.

4. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane saslušanjem svjedoka optužbe i odbrane, izvršen je uvid u potvrdu o vraćanju privremeno oduzetih predmeta od 10. aprila 2008. godine na ime Muamera Omerdića i Sakiba Horića, potvrdu o vraćanju privremeno oduzetih predmeta od 9. aprila 2008. godine na ime Sedina Čolića, pročitan je zapisnik o prepoznavanju lica od 9. septembra 2008. godine za Sedina Čolića i Izeta Čajlakovića, te uvidom u brojne druge materijalne i nematerijalne dokaze, na temelju čega je ovaj sud odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je 23. marta 2008. godine u Zenici, u Ulici Adolfa Goldberga, bilo parkirano motorno vozilo marke „Fiat Uno“, registarskih oznaka bliže označenih izrekom presude, vrijednosti od 3.000,00 KM, vlasništvo Muamera Omerdića, koje je otuđeno na način da su pomoću odgovarajućeg predmeta otvorena vrata vozača koja su bila zaključana, da je promijenjena brava za startanje vozila i da je vozilo nakon toga stavljeno u pogon i odvezeno u garažu, koja je apelantovo vlasništvo, i koja se nalazi u Travničkoj cesti broj 113, da bi nakon izvjesnog vremena apelant predmetno vozilo prodao Sedinu Čoliću iz Žepča za iznos od 200,00 KM, oštetivši tako vlasnika za navedeni iznos. Sud je spornom smatrao činjenicu da li je predmetnu krađu-otuđenje vozila izvršio apelant, koji je tvrdio da mu je predmetno vozilo u garažu dovezao Marinko Džambo iz Njemačke, kako bi ono ostalo kod njega nekoliko dana, te pošto se imenovani više nije pojavljivao, s njim je kontaktirao telefonom jer se nalazio u Njemačkoj, te da mu je Marinko Džambo tom prilikom rekao da predmetno vozilo proda, jer je on spriječen da dođe po njega. Iz iskaza svjedoka Sedina i Jusufa Čolića utvrđeno je da je im je apelant prvo tvrdio da je predmetno vozilo nabavio putem Interneta iz Njemačke, odnosno da je vozilo dobio iz nekog poslovnog odnosa sa drugim licima po osnovu prebijanja potraživanja. Sud je, s obzirom na činjenicu da apelantova odbrana nije dokazala da je apelant došao u posjed ovog vozila od navodno izvjesnog Marinka Džamba, odnosno nije dokazala da li se ovdje radi uopšte o stvarnom licu Marinku Džambi ili o izmišljenom licu, kao i da apelant nije došao u posjed predmetnog vozila na drugi način, zaključio da je očito da apelant i njegova odbrana nastoje po svaku cijenu da izbjegnu apelantovu krivičnu odgovornost za krađu predmetnog vozila. Kod ovakvog stanja stvari ovaj sud je sa sigurnošću izveo zaključak da je krađu vozila, čiji je vlasnik Muamer Omerdić, izvršio apelant s obzirom na činjenicu da je njegova odbrana u cijelosti opovrgnuta dokazima optužbe, a da je apelantova odbrana data tendenciozno i sa namjerom da bi apelant izbjegao krivičnu odgovornost za krađu predmetnog vozila. Osim toga, Općinski sud je, takođe, kao nesporno utvrdio da je 5. aprila 2008. godine u Zenici, u Ulici Zukića broj 30, gdje je bilo parkirano vozilo marke „Fiat Uno“ TD, registarskih oznaka bliže označenih izrekom ove presude, vrijednosti 2.800,00 KM, vlasništvo Sakiba Horića iz Zenice, otuđeno uz pomoć podesnog predmeta kojim su otvorena vrata suvozača, a uz pomoć podesnog ključa vozilo je stavljeno u pogon i na taj način otuđeno. Po ocjeni suda, a na temelju iskaza svjedoka Izeta Čajlakovića, datog na glavnom pretresu, koji nije oprečan zapisniku o prepoznavanju lica izvršen od Šerifa Čajlakovića, a odnosi se na situaciju kada je predmetno vozilo dovezeno kući u kojoj živi Izet Čajlaković, koji je u svom iskazu naveo da je tom prilikom prepoznao Sabahudina Karića, koji je bio u društvu sa Adilom Salčinovićem, te sa još jednim njemu nepoznatim licem, koji su došli sa predmetnim vozilom, što, po ocjeni suda, upućuje na zaključak da je to nepoznato lice koje je u svom iskazu naveo Šerif Čajlaković upravo bio apelant. Općinski sud je, na temelju iskaza Izeta Čajlakovića, lica koje je predmetno vozilo i kupilo od apelanta, utvrdio da je on bio na licu mjesta i vidio predmetno vozilo koje se nalazilo u apelantovoj garaži, gdje ga je apelant doveo da vozilo pogleda prije prodaje, te da je na vozilu primijetio sve karakteristike obijanja, i to na vratima suvozača i vozača, a iskaz ovog svjedoka apelantova odbrana nije pobijala nikakvim vjerodostojnim protivdokazima. Pri ovakvom stanju stvari sud je sa sigurnošću izveo zaključak da je apelant kritične prilike izvršio krađu vozila Sakiba Horića, koje je nakon izvjesnog vremena prodao Izetu Čajlakoviću iz Topčić-polja, oštetivši na taj način vlasnika vozila za iznos od 2.800,00 KM. Dakle, ovaj sud je zaključio da je u oba slučaja na nesporan način utvrđeno da su oba vozila otuđena i da su se nalazila u posjedu i u apelantovoj garaži dok ih nije prodao, čime je počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a.) KZFBiH. Sud je, na kraju, ocjenjujući odbranu apelanta kao otpuženog i dokaze izvedene pojedinačno i u međusobnoj vezi i analizirajući sve izvedene dokaze odlučio kao u izreci presude, zaključivši da je apelant počino navedeno krivično djelo i da je na taj način ostvario obilježja produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH. Općinski sud je, takođe, zaključio da je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio krivično odgovoran, tj. da nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi isključivale ilibitno umanjivale njegovu uračunljivost, da je bio svjestan svog djela i da je htio da ga izvrši, jer je očito kritičnih prilika postupao planski, ciljano i sa namjerom da za sebe pribavi protivpravnu imovinsku korist, dakle, da je postupao sa direktnim umišljajem, pa ga je sud stoga i proglasio krivim. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je prvenstveno imao u vidu da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina, težinu krivičnog djela, kao i stepen apelantove odgovornosti. Od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani sud je ocijenio: da je oženjen, otac dvoje djece, da mu je jedno djete teško bolesno, da u kritično vrijeme nije imao redovna primanja, što je sigurno doprinijelo da počini predmetno krivično djelo, dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio da je apelant kao optuženi višestruki povratnik u izvršenju predmetnih krivičnih djela, posebno krivičnih djela imovinskog karaktera, dakle, da do sada izrečene krivične sankcije nisu preventivno utjecale na apelanta da dalje ne čini navedena krivična djela, posebno što se krađa putničkih automobila u posljednje vrijeme pojavljuje kao učestala društvena pojava. Dakle, radi se o krivičnom djelu sa povećanim stepenom društvene opasnosti, stoga je sud odlučio o izricanju krivične sankcije kao u izreci presude. Odluku o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih Muamera Omerdića i Sakiba Horića sud je donio na temelju odredbe člana 212. stav 3. ZKPFBiH i uputio ih na građansku parnicu zbog toga što su im vozila vraćena, a u pogledu ostalog sudu nisu prezentovali dovoljno činjenica i dokaza da bi ovaj sud o njihovim zahtjevima za naknadu štete mogao odlučiti u toku krivičnog postupka.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kž-09-000 053 od 6. maja 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj 043-0-K-08-000 598 od 28. januara 2009. godine kojom je proglašen krivim za produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH i kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je navedenu presudu prinačio tako da se, temeljem člana 57. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 300. stav 1. tačka f) ZKPFBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu kao optuženom ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta 2008. godine do 10. septembra 2008. godine, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pobijanu presudu ispitao u kontekstu istaknutih apelantovih žalbenih navoda i zaključio da je osnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da, u smislu člana 300. stav 1. tačka f) ZKPFBiH, u izrečenu kaznu zatvora uračuna vrijeme koje je proveo u pritvoru od 27. augusta 2008. godine pa do 10. septembra 2008. godine. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda utvrđeno je da se apelant u periodu od 27. augusta 2008. godine do 10. septembra 2008. godine nalazio u pritvoru, pa je stoga, shodno odredbi člana 300. stav 1. tačka f) ZKPFBiH, ovaj sud zaključio da je prvostepeni sud bio dužan da u izrečenu kaznu zatvora uračuna navedeni period koji je apelant kao optuženi proveo u pritvoru u fazi istrage, te je, s obzirom na navedeno, apelantovu žalbu u tom dijelu uvažio na osnovu člana 329. ZKPFBiH. Što se tiče ostalih apelantovih žalbenih navoda, ovaj sud je zaključio da oni nisu osnovani, jer apelantova odbrana niti jednim dokazom nije dokazala da je apelant kao optuženi došao u posjed navedenih motornih vozila na drugi način osim izvršenjem krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka

a) KZFBiH. U pogledu prvog otuđenog vozila čiji je vlasnik Muamer Omerdić, apelant se branio činjenicom da je to vozilo dobio na čuvanje od Marinka Džambe iz Njemačke. Međutim, apelantova odbrana u konkretnom slučaju, po ocjeni suda, nije dokazala da li se ovdje radi uopšte o stvarnom licu Marinku Džambi ili o izmišljenom licu, jer odbrana samo nastoji da apelant izbjegne krivičnu odgovornost. Dakle, po ocjeni suda, apelantova odbrana nije dokazala da je apelant došao u posjed ovog vozila od izvjesnog Marinka Džambe, jer se navedeno lie upopšte ne spominje u žalbi apelanta kao optuženog. Što se tiče drugog otuđenog vozila čiji je vlasnik Sakib Horić, apelant je negirao činjenicu da je počinio predmetno krivično djelo i otuđio navedeno vozilo, braneći se činjenicom da je navodnim radnjama samo izvršio uslugu prevoza predmetnog vozila nekom nepoznatom licu do Topčić-polja, gdje je vozilo prodato. Osim navedenog, po ocjeni Kantonalnog suda, apelantova odbrana je pobijena iskazom svjedoka Izeta Čajlakovića, koji je predmetno vozilo kupio i koji je u svom iskazu naveo da je bio na licu mjesta i vidio predmetno vozilo koje se nalazilo u apelantovoj garaži, gdje ga je apelant doveo da vozilo pogleda prije prodaje, te da je na vozilu primijetio sve karakteristike obijanja, i to na vratima suvozača i vozača, koji apelantova odbrana nije pobijala nikakvim vjerodostojnim protivdokazima. Prema tome, ovaj sud je zaključio da je u oba slučaja na nespornan način utvrđeno da su oba vozila otuđena i da su se nalazila u posjedu i u garaži čiji je vlasnik apelant dok ih nije prodao. Dakle, sud je navedeno utvrđenje doveo u direktnu vezu sa apelantom kao izvršiteljem navedenih krivičnih djela, odnosno otuđenjem predmetnih vozila, jer apelantova odbrana tokom trajanja postupka nije dokazala da su vozila otuđena od Muamera Omerdića i Sakiba Horića došla u posjed apelanta kao optuženog na neki drugi način, a ne njihovim otuđenjem, odnosno na način što je apelant počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH. Što se tiče iskaza svjedoka odbrane Adila Salčinovića, ovaj sud je ocijenio da se radi o nevjerodostojnom svjedoku koji je očigledno učestvovao u prodaji otuđenih vozila, a što je i sam apelant potvrdio u svom iskazu, tako da je iskaz ovog svjedoka ocijenjen kao potpuno neodređen, jer iz njegovog iskaza proizlazi i da je on usmjeren samo na pomaganje apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Kantonalni sud je, na kraju, zaključio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci na koju je apelant osuđen adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog predmetnog krivičnog djela, kao i stepenu njegove krivične odgovornosti, a posebno stepenu društvene opasnosti od samog počinioca krivičnog djela, jer uvidom u izvod iz kaznene evidencije za apelanta kao optuženog vidi se da je apelant višestruki povratnik u izvršenju navedenog krivičnog djela, te da je do sada tri puta pravomoćno osuđivan, posljednji put 2004. godine od Općinskog suda u Sarajevu, pa je na temelju navedenog odlučeno kao u izreci presude.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je nezadovoljan analizom izvedenih dokaza tokom trajanja krivičnog postupka, te smatra da je prvostepena presuda zasnovana na nepouzdanim dokazima, tj. da su presude sudova isključivo utemeljene na dokazima optužbe, posebno na neistinitom iskazu svjedoka Izeta Čajlakovića, pa s tim u vezi navodi da mu je povrijeđeno i pravo na ravnopravnost strana u postupku. Apelant ukazuje da prodaja ukradenih automobila nikad nije podrazumijevala da je to isto lice i ukralo predmetnu stvar, što, kako navodi, znači da se krađa treba dokazati.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05).

11. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, te izvedeni i brojni drugi materijalni i nematerijalni dokazi, detaljno navedeni u presudama na temelju kojih je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dakle, osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na dokazima koje apelant osporava već na brojnim izvedenim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud analizirao sve izvedene dokaze, te da je u svojim zaključcima dao detaljna obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Po ocjeni redovnog suda, apelantova odbrana nije dokazala da je apelant došao u posjed ovog vozila od izvjesnog Marinka Džambe, jer se navedeno lice uopšte ne spominje u žalbi apelanta kao optuženog. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili da je apelantova odbrana pobijena iskazom svjedoka Izeta Čajlakovića, koji je predmetno vozilo kupio i koji je u svom iskazu jasno naveo da je bio na licu mjesta i vidio predmetno vozilo koje se nalazilo u apelantovoj garaži, gdje ga je apelant doveo da vozilo pogleda prije prodaje, da je na vozilu primijetio sve karakteristike obijanja, i to na vratima suvozača i vozača, a iskaz ovog svjedoka apelantova odbrana nije pobila nikakvim vjerodostojnim protivdokazima. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda jasno i argumetirano obrazložili da je oba vozila otuđio apelant, da su se nalazila u posjedu i u apelantovoj garaži dok ih nije prodao. Ustavni sud, takođe, nalazi da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto je jedino ocijenio osnovanim apelantov prigovor da je prvostepeni sud propustio, u smislu člana 300. stav 1. tačka f) ZKPFBiH, da se u izrečenu kaznu zatvora uračuna i vrijeme koje je apelant kao optuženi proveo u pritvoru, dok je ostale apelantove navode ocijenio neosnovanim. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ocjenjuje da su redovni sudovi ocijenili i dokaze optužbe i dokaze koje je predložio apelant, te da su dali jasne i nedvojbene razloge zašto ti dokazi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto su neosnovani navodi apelantove žalbe.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/09 (N. B.-P.) | Sudska praksa | Aktio