Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/09 (Z. O.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2234/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2234/09, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 01 049627 09 Gž od 16. juna 2009. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 01 049627 07 1 od 13. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 01 049627 09 Gž od 16. juna 2009. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 01 049627 07 1 od 13. februara 2009. godine

2. Osnovni sud je, rješavajući u izvršnom postupku apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika Zdravka Samardžije (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate duga, 13. februara 2009. godine donio Rješenje broj 71 01 049627 07 1 kojim je zaključio da se u ovom predmetu postupak izvršenja smatra završenim.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, na osnovu Presude ovog suda broj Mal-975/05 od 23. novembra 2007. godine, a na osnovu prijedloga apelanta kao tražioca izvršenja, Osnovni sud 10. januara 2008. godine donio Rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje u apelantovu korist radi naplate glavnog duga u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2000. godine, naplate troškova parničnog postupka sa kamatama od 23. novembra 2007. godine do konačne isplate i naplate troškova izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 30. septembra 2008. godine donio rješenje kojim je odbio kao neosnovan prigovor izvršenika izjavljen protiv Rješenja o izvršenju, nakon čega je službeno lice ovog suda 6. oktobra 2008. godine od izvršenika naplatilo iznos od 3.575,00 KM, koji se odnosi na iznos od 3.000,00 KM na ime glavnog duga, i iznos od 575.00 KM na ime troškova parničnog i izvršenog postupka. Osnovni sud je, takođe, na okolnost obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga vještačenjem koje je proveo vještak finansijske struke utvrdio da kamata na glavni dug za period od 1. januara 2000. godine do 14. oktobra 2008. godine iznosi 6.103,10 KM, a da, u skladu sa odredbom člana 46. Zakona o visini stope zatezne kamate, visina obračunate kamate ne može preći iznos glavnog duga koji u ovom predmetu iznosi 3.000,00 KM, pa kako je utvrđeno da je izvršenik isplatio iznos od 3.000,00 KM na ime glavnog duga i 53,86 KM na ime kamata za troškove parničnog postupka, to je ovaj sud odlučio kao u izreci rješenja, pa je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 64. Zakona o izvršnom postupku kojom je regulisano da se postupak izvršenja smatra završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

4. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 1 049627 09 Gž od 16. juna 2009. godine žalbu apelanta kao tražioca izvršenja izjavljenu protiv rješenja Osnovnog suda od 13. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu i Rješenje ovog suda broj 71 0 1 049627 07 1 potvrdio. Naime, tražilac izvršenja je izjavljenom žalbom pobijao prvostepeno rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se ono ukine i da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Na temelju nalaza vještaka izvršen je obračun zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 1. januara 2000. godine do 14. oktobra 2008. godine, tj. kada je izvršenik platio glavni dug apelantu, kao i kamatu na troškove postupka za period od 23. novembra 2007. godine do 14. oktobra 2008. godine, te istim nalazom je utvrđeno da ukupno obračunata kamata na glavni dug 14. oktobra 2008. godine iznosi 6.020,15 KM, a da kamata na troškove postupka na isti dan iznosi 53,86 KM. Iz stanja spisa prvostepenog suda Okružni sud je, takođe, utvrdio da je izvršenik, nakon izvršenog vještačenja, izvršio dobrovoljno plaćanje apelantu kao tražiocu izvršenja zakonske zatezne kamate na glavni dug u visini glavnog duga i troškove postupka u iznosu koji je utvrdio vještak u svom nalazu, nakon čega je prvostepeni sud konstatovao da se smatra da je izvršni postupak dovršen. Stoga, po ocjeni ovog suda, prvostepeno rješenje je pravilno i utemeljeno na zakonu, odnosno doneseno je uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, ovaj sud je ukazao na odredbu člana 39. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03 i 64/05, u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da, ukoliko je rješenjem o izvršenju određena naplata kamata, obračun kamata o trošku tražioca izvršenja izvršit će sud. Dakle, Okružni sud je, na temelju nalaza vještaka finansijske struke, u konkretnom slučaju utvrdio da je vještačenjem obračun kamata izvršen na osnovu propisa koji su važili u navedenom periodu, pa pošto kamate na glavni dug premašuju iznos glavnog duga, to je, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je od izvršenika naplatio kamate u visini glavnog duga u smislu odredbe člana 46. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ br. 19/01 i 52/06), kojom je propisano da zakonska kamata ne može biti veća od iznosa glavnog duga. Iz navedenog razloga ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbu člana 46. Zakona o visini stope zatezne kamate, kojom je regulisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. Smatra da na ovakav način zatezna kamata gubi svoju svrhu, te da se navedenom odredbom zakona „stimuliše nemoralno i nezakonito postupanje dužnika da ne ispuni svoju obavezu na vrijeme“. Takođe, ističe da ovakvu odredbu zakona nema nijedna zemlja na svijetu, da nijedna zemlja nije ograničila visinu zatezne kamate, tj. da ona ne može biti veća od glavnog duga.

6. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03 i 64/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.

(2) Sud može zaključkom odrediti da se izvršenje sprovede i neradnim danom ili noću ako za to postoji opravdan razlog.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

7. Zakona o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik RS» br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.

Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/09 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio