Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2246/09 (A. Š.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2246/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2246/09, rješavajući apelaciju Abdulaha Šečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulaha Šečića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-09-000 105 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj R. 269/04 od 8. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Šečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 14. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-09-000 105 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R. 269/04 od 8. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj R.269/04 od 8. januara 2008. godine zahtjev apelantovog punomoćnika je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantovog punomoćnik kao protupredlagatelj u ovom postupku podnio zahtjev ovom sudu protiv predlagatelja Mustafe Lušije (u daljnjem tekstu: predlagatelj) da mu na ime izlaska komisije na lice mjesta plati iznos od 200,00 KM, za zastupanje na ročištu na licu mjesta 9. maja 2002. godine iznos od 300,00 KM i za troškove prijevoza na ročište iznos od 30,00 KM. Sud je putem blagajne suda apelantovom punomoćniku isplatio iznos od 200,00 KM na ime pologa gotovine za izlazak komisije na lice mjesta 9. maja 2002. godine. Uvidom u zapisnik sa lica mjesta 9. maja 2002. godine Općinski sud je utvrdio da u ovom postupku na lice mjesta za uređenje međe nije pristupio geometar zbog bolesti, a da je pristupio predlagatelj, te da zbog toga smatra da predlagatelj nije kriv, niti obavezan platiti bilo kakve troškove apelantovom punomoćniku. Na temelju iznesenog doneseno je rješenje kao u izreci, shodno članu 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 006-0-Gž-09-000 105 od 18. juna 2009. godine apelantovu žalbu uvažio i Rješenje Općinskog suda broj R. 269/04 od 8. januara 2008. godine preinačio tako što je obavezao predlagatelja da apelantu nadoknadi troškove postupka na ime zastupanja u iznosu od 60,00 KM i 30,00 KM na ime sastava žalbe a što ukupno iznosi 90,00 KM, dok je višak apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.
4. U obrazloženju Rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je apelant kao protupredlagač u predmetnom postupku izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 8. januara 2008. godine, koju je taj sud ocijenio kao djelimično osnovanu. Ispitujući rješenje prvostepenog suda u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je, postupajući prema odredbi čl. 221. i 236. ZPP, utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev kao protupredlagača za naknadu troškova postupka za zastupanje na ročištu na licu mjesta 9. maja 2002. godine u iznosu od 300,00 KM, naknadu na ime troškova prijevoza apelantovog punomoćnika za ročište u iznosu od 30,00 KM, a da je ovaj sud putem blagajne isplatio apelantu 200,00 KM uz obrazloženje da na licu mjesta nije pristupio geometar zbog bolesti, a da je predlagač pristupio, te da zbog tog razloga predlagatelj nije kriv, niti obavezan platiti ove troškove apelantu, a stav ovog suda Kantonalni sud smatra nepravilnim. Naime, Kantonalni sud je, na temelju stanja spisa prvostepenog suda, utvrdio da je predlagatelj 20. jula 2004. godine odustao od prijedloga za uređenje međe. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 390. ZPP propisano da tužitelj koji povuče tužbu, odnosno u ovom slučaju predlagač koji povuče prijedlog, dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove osim ako je povlačenje prijedloga uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od protupredlagača, što ovdje nije slučaj. Budući da je uviđaju zakazanom za 9. maj 2002. godine pristupio apelantov punomoćnik, a da se na ročištu nije raspravljalo o prijedlogu apelantovog punomoćnika u vezi sa troškovima na ime zastupanja, Kantonalni sud je utvrdio da njemu, u skladu sa čl. 16. i 17. stav 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 67/02), pripada 50% nagrade, odnosno 60,00 KM. Zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova prijevoza na predmetno ročište je odbijen, jer zahtjev nije opredijeljen, odnosno specificiran, dok je u odnosu na ostale troškove koji se odnose na sastav podneska, na troškova postupka od 5. septembra 2006. godine apelantov zahtjev odbijen, jer isti predlagač nije dužan snositi troškove, odnosno jer ih nije ni prouzrokovao. Dalje, s obzirom na to da je apelant uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka sa oko 10%, to mu je ovaj sud dosudio iznos od 30,00 KM na ime troškova sastava žalbe, tako da ukupni troškovi za apelanta iznose 90,00 KM, koje mu je dužan nadoknaditi predlagač. Imajući u vidu navedene razloge, ovaj sud je, postupajući u skladu sa odredbom člana 235. st. 1. i 3. ZPP odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi u predmetnom vanparničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo za koje smatra da je paušalno primijenjeno, a što se ogleda u nepriznavanju troškova prijevoza apelantovog punomoćnika u iznosu od 30,00 KM, jer smatra da su navedeni troškovi opravdano postavljeni. Apelant se dalje žali da je odlukom drugostepenog suda, takođe, kao posljedica paušalne primjene prava došlo do smanjenja troškova postupka koji se odnose na sastav žalbe.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović