Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2332/11 (O. G., N. M., M. H., O. Č., R. K., V. Z., V. M., K. L., S. I. i S. A.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2332/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2332/11, rješavajući apelaciju Omera Goste i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Omera Goste, Naima Muftića, Mirsada Hasnbegovića, Omera Čauševića, Raifa Kobića, Vahida Zahirovića, Vahidina Muminovića, Kasima Lemeša, Suada Imamovića i Sabahudina Avdihodžića podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047102 10 Rev od 5. aprila 2011. godine i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu: broj 65 0 P 040751 09 Gž od 5. aprila 2011. godine, broj 65 0 Rs 049141 09 Rsz od 28. marta 2011. godine, broj 09 0 Rs 005971 09 Rsz od 16. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 041034 09 Rsz od 25. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 006281 09 Rsz od 10. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 050894 09 Rsz od 25. maja 2011. godine, broj 09 0 P 007706 09 Gž od 22. septembra 2011. godine, broj 65 0 P 043342 09 Gž od 29. septembra 2011. godine i broj 09 0 P 007581 09 Gž od 25. augusta 2011. godine, jer su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Gosto, Naim Muftić, Mirsad Hasnbegović, Omer Čaušević, Raif Kobić, Vahid Zahirović, Vahidin Muminović, Kasim Lemeš, Suad Imamović i Sabahudin Avdihodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 3. juna do 10. novembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047102 10 Rev od 5. aprila 2011. godine i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040751 09 Gž od 5. aprila 2011. godine, broj 65 0 Rs 049141 09 Rsz od 28. marta 2011. godine, broj 09 0 Rs 005971 09 Rsz od 16. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 041034 09 Rsz od 25. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 006281 09 Rsz od 10. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 050894 09 Rsz od 25. maja 2011. godine, , broj 09 0 P 007706 09 Gž od 22. septembra 2011. godine, broj 65 0 P 043342 09 Gž od 29. septembra 2011. godine i broj 09 0 P 007581 09 Gž od 25. augusta 2011. godine.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2332/11, AP 2495/11, AP 2496/11, AP 2831/11, AP 2832/11, AP 2839/11, AP 2840/11, AP 4356/11, AP 4357/11 i AP 4358/11.
3. S obzirom da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2332/11.
4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (plata i regresa) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima apelanata.
5. Osporenim presudama, navedenim u izreci ove odluke redovni sudovi su tužbene zahtjeve apelanata odbili usvajajući prigovor tužene o zastari potraživanja. U obrazloženjima odluka sudovi su naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi apelanata redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. ZOR, odnosno člana 372. ZOO, pa su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili apelante sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva (odnosno odbili tužbene zahtjeve apelanata u cjelini).
6. Nadalje, budući da su apelanti tokom postupka isticali da je tužena priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04), redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom tog zakona tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata, te da se stoga donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Navedeno je da je odredbom člana 387. ZOO propisano «da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva» kako to smatraju apelanti. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa tužena nije priznala potraživanje apelanata, budući da tim uvjerenjima tužena nije tvrdila da će izvršiti isplate apelantima, ili da im duguje konkretne iznose.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrda i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH te da je tim prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na internetu kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.
11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-884/07.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović