Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/11 (S. B., H. V., Š. Š., M. Č., K. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-2364/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2364/11, rješavajući apelaciju Smaila Bećirovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Smaila Bećirovića, Hamdalije Vranja, Šemse Šabanija, Mirsada Čelje, Kemala Hubijera, Nedžada Žuge, Šefika Halilovića, Aziza Muse, Nedžiba Mrše, Harisa Radmilovića, Edina Pozdera, Senada Pušila, Murisa Radmilovića, Safeta Radmilovića, Alme Žilić, Refika Dugića, Sabihe Čopelj, Vahida Kamenice i Kenana Kamenjaševića podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu: broj 65 0 P 049940 09 Gž od 21. marta 2011. godine, broj 65 0 Rs 050699 09 Rsz od 24.
februara 2011. godine, broj 65 0 Rs 047875 09 Rsz od 15. marta 2011.
godine; broj 65 0 Rs 049778 09 Rsz od 15. marta 2011. godine, broj 65 0 Rs 044541 09 Rsz od 27. aprila 2011. godine, broj 65 0 Rs 082655 10 Rsz od 15. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 049715 10 Rsz od 1. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 051160 10 Rsz od 16. juna 2011.
godine, broj 65 0 P 042860 09 Gž od 18. maja 2011. godine, broj 65 0 Rs 043623 10 Rsz od 30. septembra 2011. godine, broj 09 0 Rs 044018 08 Rsz od 13. maja 2011. godine i broj 09-0-Rs-050817 10 Rsz od 30. septembra 2011. godine;
- presuda Općinskog suda u Sarajevu: broj 65 0 P 049940 05 P od 30. septembra 2008. godine, broj 65 0 P 050699 05 P od 13.
januara 2009. godine, broj 65 0 P 047875 06 P od 24. oktobra 2008.
godine, broj 65 0 P 049778 05 P od 22. septembra 2008. godine, broj 65 0 P 044541 05 P od 28. oktobra 2008. godine, broj 65 0 P 082655 05 P od 29. septembra 2010. godine, broj 65 0 P 049715 05 P od 18.
decembra 2009. godine, broj 65 0 P 051160 05 P od 7. septembra 2009. godine, broj 65 0 P 042860 05 P od 8. jula 2009. godine, broj 65 0 P 043623 08 P od 25. decembra 2009. godine, broj 65 0 P 044018 06 P od 15. augusta 2008. godine i broj 65 0 Rs 050817 10 Rs od 14.
maja 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Bećirović, Hamdalija Vranj, Šemsa Šabanija, Mirsad Čeljo, Kemal Hubijer, Nedžad Žugo, Šefik Halilović, Aziz Musa, Nedžib Mršo, Haris Radmilović, Edin Pozder, Senad Pušilo, Muris Radmilović, Safet Radmilović, Alma Žilić, Refik Dugić, Sabiha Čopelj, Vahid Kamenica i Kenan Kamenjašević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 7. juna do 10. novembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2364/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2364/11, AP 2367/11, AP 2497/11, AP 2498/11, AP 2829/11, AP 2830/11, AP 2833/11, AP 2834/11, AP 2835/11, AP 4352/11, AP 4354/11 i AP 4355/11.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti su u periodu od 2005. do 2008. godine pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca a radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a u apelaciji AP 2835/11 i razlike naknade za godišnji odmor za 2004. godinu, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) i Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06). U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) popisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00), te članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00) i člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH. Međutim, Općinski sud je konstatirao da, uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), proizlazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok. U predmetu AP 2835/11 dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenog regresa, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a s obzirom na to da apelantu obazbjeđena naknada regresa prema prosječnoj plaći u Federaciji Bosne i Hercegovine ostvarenoj u februaru i aprilu 2004. godine, pa mu shodno prethodno navedenom i ne pripada razlika naknade.
5. Dalje je Općinski sud naveo da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi, redovni sudovi su zaključili da nije protekao zakonski rok od tri godine, u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, pa su ocijenili neosnovanim prigovor tužene u pogledu zastare potraživanja.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužitelja, odnosno tužene, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka i regresa (u predmetu broj AP 2835/11).
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 10 KM. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelanti u konkretnom slučaju povredu svojih ustavnih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su zbog toga uskraćeni za razliku naknade za topli obrok Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, razmatrajući iste apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nesporno utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca. Ustavni sud, pored navedenog, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 4. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović