Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/09 (Š. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2442/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2442/09, rješavajući apelaciju Šefika Šekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Šekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000075 od 9. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 608 od 22. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj B-P-79/01 od 14. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Šekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kog zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000075 od 9. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 608 od 22. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj B-P-79/01 od 14. februara 2007. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj B-P-79/01 od 14. februara 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv D.R. (u daljnjem tekstu: prvotužena), H.P. (u daljnjem tekstu: drugotužena) i DOO „Stari grad“ p.o. Bužim (u daljnjem tekstu: trećetužena), a kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo zaključen između prvotužene i trećetužene, te da je on kupovinom stekao pravo vlasništvo sa dijelom 1/1 na poslovnom objektu zvanom „Kamenica“ sa pripadajućim zemljištem ispod objekta i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta, a koji se sastoji od prizemlja i tavanskih prostorija, pa da se naloži trećetuženoj da mu izda ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos u naravi tavanskih prostorija koje su neosnovano upisane kao dvosoban stan površine 69 m (u daljnjem tekstu: sporni stan), ili da će takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je, na temelju provedenih dokaza, utvrđeno da je prednik trećetužene svojom voljom 1986. godine, u postupku javnog izlaganja Katastra nekretnina i utvrđivanja prava na izlaganim nekretninama, izvršio prenamjenu dijela tavanskog prostora u objektu kafane „Kamenica“, u kom sada stanuju prvotužena i drugotužena, u stambeni prostor. Dalje, na temelju uvida u javni poziv 20 za prikupljanje zatvorenih ponuda prodaje objekta kafane „Kamenica“ u opisu predmeta prodaje navedeno je da se od prodaje isključuje stambeni dio koji nije predmet prodaje. Dalje, na temelju Presude Općinskog suda broj P-49/2000 od 15. januara 2001. godine utvrđeno je da je prvotužena-korisnik spornog stana površine 50 mnosilac stanarskog prava na njemu, te je trećetužena obavezana da joj izda ispravu podobnu za otkup spornog stana, kao i da je zaključen ugovor o kupoprodaji spornog stana između trećetužene kao prodavca i prvotužene kao kupca. Apelant je u toku postupka tvrdio da je objekat kafane „Kamenica“ kupio na tenderskoj prodaji 1999. godine „u đuture“, osporavajući da u navedenom objektu postoji izdvojeno zemljišnoknjižno tijelo-sporni stan. U vezi s tim je ukazano da je prenamjena tavanskog prostora izvršena 1986. godine a prije tenderske prodaje navedenog objekta apelantu 1999. godine. Dalje, prenamjenu prostora je priznala i Komisija za izlaganje novog katastra nekretnina i prava na nekretninama u Bužimu, a koji je stupio na pravnu snagu 1. maja 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 17/00), pa apelant kao kupac nije mogao izvoditi više prava nego što ih je imala trećetužena u pogledu spornog stana u potkrovlju kafane „Kamenica“. Najzad, ukazano je da je, po ranijim propisima koji su se ticali Poslovnog fonda i Fonda zajedničke potrošnje iz kojih se finansirala stambena izgradnja za potrebe rješavanja stambenih potreba radnika, vlasnik objekta mogao svojom odlukom u svako vrijeme izvršiti prenamjenu poslovnog u stambeni fond, odnosno da je prenamjena stambenog u poslovni fond bila moguća samo ako je prethodno u stambenom fondu obezbijeđena ista vrijednost novčanih sredstava.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-07-000 608 od 22. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantov prigovor da se sporni stan ne može smatrati stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) ocijenjen je neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da je na temelju uvida u spis utvrđeno da sporni stan ima zaseban ulaz sa izdvojenim stepeništem, odnosno da je odvojen od kafane, da je prenamijenjen u stambeni prostor površine 69 m , da drugotužena u spornom stanu boravi od 1990. godine, te da je prvotužena nosilac stanarskog prava. Dalje, Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je apelant u procesu privatizacije kupio samo prostor nazvan kafana „Kamenica“, a ne i prostor iznad kafane u kom žive prvotužena i drugotužena i koji ima elemente stana na kom je prvotuženoj stanarsko pravo utvrđeno pravosnažnom presudom.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000075 od 9. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude, a u vezi sa apelantovim prigovorom da sporni stan nema svojstvo stana u smislu čl. 3. i 4. ZoSO, ukazano je da pojam stana, u smislu navedenih odredbi, ne obuhvata samo stanove izgrađene u novogradnji u društvenoj svojini već i objekte koji nisu građeni s namjerom da služe za stambene potrebe, ali su u datim okolnostima pretvoreni u stanove, a što su i okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je apelantov prigovor da sporni stan nije evidentiran u bivšem SIZ-u stanovanja kao takav ocijenjen irelevantnim. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je sporni stan korišten kao privremeni smještaj radnika koji su obavljali poslove u prizemlju predmetnog objekta, a s obzirom na to da u tom smislu nije ponudio niti jedan dokaz (odluku ili samoupravni sporazum) da je sporni stan bio tretiran kao službeni stan.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava,po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da sporni stan nema svojstvo stana u smislu čl. 3. i 4. ZOSO, pa da se, shodno tome, na njemu nije moglo steći stanarsko pravo u smislu člana 11. istog zakona. Apelant smatra da je ovu činjenicu dokazao u postupku prezentovanjem uvjerenja Društvenog fonda za stambeno-komunalne djelatnosti i infrastrukturu Općine Bosanska Krupa od 3. oktobra 2001. godine a iz kog proizlazi da sporni stan nije bio evidentiran kao takav u bivšem SIZ-u. Apelant tvrdi da je sporni stan služio za privremeni smještaj radnika koji su obavljali posao u poslovnom dijelu objekta u prizemlju. Najzad, apelant ističe da je kupovinom stekao poslovni prostor u prizemlju objekta, pa pošto sporni stan nema svojstvo stana, smatra da je stekao vlasništvo i na ovom dijelu objekta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima, a koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/09 (Š. Š.) | Sudska praksa | Aktio