Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/09 (A. K.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2464/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2464/09, rješavajući apelaciju Aiše Karhić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiše Karhić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 793 od 22. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1710/04 od 23. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradiški broj P-3/2003 od 19. jula 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiša Karhić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške podnijela je, 3. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 793 od 22. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
1710/04 od 23. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3/2003 od 19. jula 2004. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj P-3/2003 od 19. jula 2004. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 4. avgusta 1994. godine u Gradišci između apelantice kao prodavca i Ž.P. i R.P. kao kupaca (u daljnjem tekstu: tuženi), a po kom ugovoru je apelantica prodala a tuženi kupili nekretnine bliže označene u izreci presude, da se tuženi obavežu da joj u posjed predaju označene nekretnine sa svim pokretnim stvarima koje su bile predmet kupoprodaje, te da se naloži zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda da izvrši brisanje prava vlasništva u Dn-570/94, na navedenim nekretninama na ime tuženih. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženih da se apelantica obaveže da isplati glavni dug u označenom iznosu, te kamate u označenom iznosu, a sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate.
3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je apelantica tvrdila da je razlog ništavosti kupoprodajnog ugovora ratno stanje, te prijetnje i pritisci kojim je bila izložena, te njeno loše zdravstveno stanje zbog čega je bila u stanju krajnje nužde pa je morala prodati kuću kako bi mogla plaćati liječenje. Na ove okolnosti apelantica je predložila saslušanje svjedoka M.H., A.K. i K.K.. Međutim svjedoci K.K. i A.K. se nisu odazvali pozivu suda, odnosno svjedok A.K. nije pronađen ni po naredbi za prinudno dovođenje, pa je saslušan jedino svjedok M.H. Svjedok M.H. je u svojoj izjavi istakao da je apelanticin suprug imao problema i da je spavao u kući R.K., da su ga napadali na ulici te da mu je policajac jednom prilikom kada je prodavao robu na tezgi poderao dokumenta. Nadalje, ovaj svjedok je izjavio da je apelantica bila jako bolesna i da je imala velike troškove za liječenje, a zbog čega su bili prisiljeni da prodaju kuću po cijeni od 25.000,00 DEM. Najzad, ovaj svjedok je istakao da Romi, a pripadnik kog naroda je i apelantica, nastanjeni u naselju Žeravice, izuzev nekolicina njih se nisu iseljavali, da su dobiali na korištenje napuštene bošnjačke kuće, kao i da tuženi nisu vršili nikakv pritisak na apelanticu da proda kuću. Na prijedlog tužitelja saslušani su svjedoci F.Š., E.K. M.R., H.H. F.K. i B.P. pripadnici različitih nacionalnosti. Svedokinja H.H. koja je bila apelanticina prva komšinica potvrdila je da apelanticu i njenog muža niko nije maltretirao niti im pravio probleme, a što joj je poznato jer je cijelo vrijeme bila na ovom prostoru i nije ga napuštala, kao i da je apelantica bila bolesna a zbog čega su se ona i njen suprug i odlučili na prodaju kuće. Najzad, ova svjedokinja je izjavila da su apelantica i njen suprug ostali živiti neko vrijeme u kući i nakon prodaje zajedno sa tuženim. Ostali svjedoci koji su također bili apelanticini susjedi, potvrdili su u svojim iskazima pred sudom da su apelanticu i njenog supruga poznavali i da ih niko nije maltretirao i napadao. Analizirajući iskaze saslušanih svjedoka obje strane, zaključeno je da je iskaz svjedoka M.H. kog je predložila apelantica u suprotnosti sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka i ako svi žive u istom mjestu. Incident koji je opisao ovaj svjedok-cijepanje isprava apelanticinom mužu od strane policajca, po ocijeni suda ne može se smatrati pritiskom i prinudom na apelanticu da zaključi ugovor. Nadalje, ukazano je da za poništenje ugovora nisu dovoljne samo opšte okolnosti, tj. da je postojao rat ili neposredna ratna opasnost, već da je potrebno dokazati da je kupoprodaja bila rezultat prinude tuženih ili trećih lica a zbog čega je kuća prodata za bagatelnu cijenu. Na temelju dokaza koje je apelatnica predložila, tj. iskaz svjedoka M.H. i opšte okolnosti, istaknuto je da se nije moglo utvrditi da je postojala prinuda, pritisak i uticaj na apelanticinu volju da proda kuću a koji bi uzrokovali ništavost ugovora u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa apelanticinim pozivanjem na stanje krajnje nužde jer je bila teško bolesna ukazano je da je za poništenje ugovora zbog stanja nužde, u smislu člana 141. ZOO potrebna i očigledna nesrazmjera u onom što su tuženi apelantici dali. U postupku je utvrđeno kao nesporno da je apelantica bila bolesna i da je to, po iskazima saslušanih svjedoka, i bio motiv prodaje. Tuženi su tvrdili da su objekt i pretplatili jer je na lošoj lokaciji, nema asfalta, kanalizacije i sl. Na ovu okolnost tuženi je predložio da bude saslušan M.R. koji je potvrdio da je cijena od 25.000,00 DM bila dobra i da su apelantica i njen suprug bili zadovoljni. Nadalje, svjedok B.P: je potvrdio da je 1999. godine kupio kuću odmah do apelanticine kuće a sada kuće tuženog i da je platio 30.000,00 DEM, kao i da je njegova kuća veće od kuće koja je bila predmet sporne kupoprodaje. U prilog navoda ovog svjedoka predočen je i ugovor o kupoprodaji koji je ovaj svjedok zaključio sa M.Š. i u kom je kao kupoprodajna cijena naveden iznos od 30.000,00 DEM. Sud je prihvatio iskaze ova dva svjedoka jer su potkrepljeni i materijalnim dokazom, a na temelju čega je zaključio da ne postoji nesrazmjera između kupoprodajne cijene koju su tuženi isplatili apelantici 4. avgusta 1994. godine. Također, ukazano je da je tuženi priložio apealnticinu izjavu od 1. oktobra 1994. godine ovjerenu kod suda Ov. 93/94 u kojoj izjavljuje da je svoju kuću prodala tuženim za 25.000,00 DEM, da joj je navedenog datuma ispalćena kupoprodajna cijena, te da izjavu daje svjesno i dobrovoljno. Najzad, ukazano je da apelantica nije osporavala da tuženi nisu vršili pritisak na nju i na njenog supruga, da su njihovi odnosi bili korektni, a iz provedenih dokaza proizilazi da su dva mjeseca zajedno živili u kući, kao i da je tuženi pomagao apelantici za vrijeme bolesti, a što ide u prilog zaključka da je ugovor o kupoprodaji čije poništenje je apelantica tražila valjan, odnosno da ne postoje razlozi iz člana 103. ZOO, niti postoje razlozi koji bi uputili na povredu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni okolnosti koje bi uputile na zaključak da je na apelanticu vršen pritisak od strane tuženih ili trećih lica da zaključi ugovor, te najzad d ane postoje uslovi za poništenje ugovora u smislu člana 141. ZOO.
4. Okružni sud je presudom broj Gž-1710/04 od 23. februara 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju je istaknuto da je pravilan stav prvostepenog suda da iz ponuđenih i provedenih dokaza, u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbama člana 123. istog zakona, kod činjenice da je apelantica kao tužiteljica bila u obavezi da dokaže svoje navode, apelantica uspijela dokazati samo postojanje opštih okolnosti pod kojim je ugovor zaključen, te da nije dokazala postojanje prinude i pritiska, koji bi bili od uticaja na njenu volju te uzrokovali apsolutnu ništavost ugovora u smislu člana
103. ZOO-a. S obzirom da je ugovor zaključen u pisemnoj formi i ovjeren kod nadležnog suda, zaključeno je da je pravno valjan i u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Najzad, ukazano je da predmetni kupoprodajni ugovor nije protivan prinudnim propisima.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 793 od 22. maja 2009. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog sud odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da su shvatanja nižestepenih sudova u onom što je bilo bitno za presuđenje pravilna. U vezi s tim je, pored ostalog, ukazano na iskaze svjedokinja F.Š., E.K. i H.H. koje su bile apelanticine komšinice i koje su, kao i ona, pripadnice manjinskog romskog naroda, te na iskaz svjedoka F.K. koji je, kao i apelantica i svjedokinje živo u istom mjestu i prije 1992. godine i izbijanja neprijateljstava. Iz iskaza navedenih svjedoka proizilazi da prema apelantici kao ni bilo kome od njih kao i ostalim licima romske i drugih manjina koje žive u tom naselju, nepoznata treća lica nisu vršila bilo kakve prijetnje ni prisilne radnje radi prodaje njihove imovine, te da im je kao apelanticinim komšijama bilo poznato da je bila bolesna i prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine, te da se nastavila liječiti i nakon toga, kao i da je njena bolest, a što im je apelantica i sama potvrdila, bila osnovni razlog što je tražila kupca za porodičnu kuću, a zatim sa tuženim koje je pronašla njena snaha, zaključila ugovor o prodaji. Ukazano je i da su ovi svjedoci potvrdili „da ni oni niti druge komšije iz navedenog naselja osim apelantice nisu tražili kupce radi prodaje njihove imovine niti su tokom trajanja ratnih sukoba tražili iseljenje u treće zemlje“. Nadalje, ukazano je da je iskaze ovih svjedoka potvrdio je i svjedok M.H., kog je predložila apelantica, a koji je izjavio da su se uglavnom Romi iz ovog naselja useljavali u napuštene kuće lica bošnjačke nacionalnosti. Također, ukazano je da su sudovi cijenili iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kom je naveo da je policajac na glavnoj pijaci u Gradiški pocijepao dokumenata apelanticinom suprugu, ali da su pravilno zaključili da ovakvo ponašanje pripadnika policije nije uticalo na apelanticinu volju da pristupi zaključenju ugovora o kupoprodaji. Na temelju navedenog zaključeno je da dokazima koji su provedeni u toku trajanja prvostepenog postupka, apelantica ni po ocijeni ovog suda, a što je bila i njena obaveza, nije uspjela da dokaže postojanje činjenica i okolnosti na kojim je zasnovala tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji (čl. 7., 123. i 126. ZPP), odnosno nije dokazala da su treća lica uticala na njenu volju da zaključi predmetni ugovor o prodaji, jer samo postojanje ratnih okolnosti u vrijeme zaključenja istog bez nedostatka volje na njenoj strani za njegovo zaključenje, ne bi činilo ništavim predmetni ugovor o prodaji u smislu člana
28. ZOO, prema kom volja prilikom zaključenja ugovora mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, a što u ovom slučaju apelantica nije dokazala.
6. Apelantica je izričito navela da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je ukazala na član 2. Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a koji je, kako navodi, stupio na snagu 29. novembra 1994. godine i po kom je zabranjen promet i zamjena nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske za vrijeme trajanja rata ili neposredne ratne opasnosti po bilo kom pravnom osnovu. Nadalje, apelantica ukazuje da su u skladu sa članom 3. istog zakona ugovori o prometu nepokretnosti sklopljeni poslije stupanja na snagu ovog Zakona ništavi. Apelantica je istakla i da je nesporno da je ugovor o kupoprodaji čije poništenje je tražila zaključen dva mjeseca prije stupanja na snagu citiranog zakona, ali smatra da je ugovor ništav i to od početka, a o postojanju razloga za apsolutnu ništavost sud mora paziti po službenoj dužnosti. Nadalje, apelantica smatra da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili da je u vrijeme zaključenja ugovora bilo ratno stanje, da su ona i njena porodica bili pod pritiskom, ne direktno tuženih već trećih lica, jer su bili manjina, pripadnici romskog naroda, da bi morali biti na radnoj obavezi na prvoj liniji fronta da nisu napustili Gradišku, a čime je direktno bio ugrožen njihov život. Apelantica ističe i da je u to vrijeme bila teško bolesna pa je jedini izlaz bila prodaja porodične kuće koja je njihov jedini dom i drugog nemaju. Apelantica smatra da su u skladu sa važećim propisima svi ugovori zaključeni u periodu od početka do okončanja ratnih dejstava ništavi i da, ukoliko jedna ugovorna strana smatra da je oštećena takvim ugovorom, on se smatra ništavim po sili zakona. Apelantica navodi da je porodična kuća bila njihov jedini dom u kom su živili sve do 1994. godine i gdje bi i danas živili da nisu „opštepoznatim stanjem manjina u regionu bili prisiljeni svoju kuću prodati“. Najzad, apelantica je istakla da smatra da joj je u toku prvostepenog postupka učinjena povreda njenih prava kada je zaključeno da nije bilo prisile i da nije pod stalnim strahom za život sina i supruga, te za vlastiti život, odlučila da zaključi ugovor o prodaji. Apelantica navodi da je između nje i tuženih postojao dogovor da, ukoliko se smiri stanje na području i prestane ratno stanje, ona vrati kupoprodajnu cijenu a oni njenu porodičnu kuću. Apelantica zaključuje da su sudovi svojim odlukama postupali protivno članu
9. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a zbog čega smatra da joj ej povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelantica je zatražila da Ustavni sud utvrdi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se ukinu osporene presude.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa apelanticinim navodima da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili činjenicu da je ugovor zaključen za vrijeme ratnog stanja, da su ona i njena porodica bili pod pritiskom, ne direktno tuženih već trećih lica, jer su bili manjina, pripadnici romskog naroda, da bi morali biti na radnoj obavezi na prvoj liniji fronta da nisu napustili Gradišku, a čime je direktno bio ugrožen njihov život, kao i da je ona u vrijeme zaključenja ugovora bila bolesna, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su na ove okolnosti saslušani svjedoci, od kojih su neki i pripadnici romske manjine, a koji su potvrdili upravo suprotno, tj. da apelantica nije bila izložena pritiscima i prijetnjama, da na njenu porodicu i nju nisu vršeni pritisci, kao i da je glavni razlog za zaključenje ugovora bila njena bolest. Pri tom, i svjedok kog je apelantica predložila, u svojoj izjavi je potvrdio da mu je poznat incident kada je apelanticnom suprugu dok je prodavao robu na pijaci policajac oduzeo dokumenta i pocijepao, ali i da pripadnici romske manjine u mjestu nisu prodavali svoju imovinu i iseljavali se odnosno da je jedan broj njih dobio na privremeno korištenje napuštene kuće pripadnika bošnjačkog naroda. Stoga zaključak redovnih sudova da se na osnovu samo jednog incidenta ne može govoriti o pritiscima i prijetnjama zbog kojih je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da iskaz niti jednog od saslušanih svjedoka u toku postupka apelantica nije osporavala niti dovodila u pitanje, a u tom smislu nema ništa ni u samoj apelaciji. Također, apelantica ne tvrdi da je predlagala provođenje dokaza koje je sud odbio, odnosno da je neki od provedenih dokaza sud propustio cijeniti. Nadalje, apelanticini navodi o prijetnjama i prinudi i pred redovnim sudovima kao i u apelaciji u suštini se svode na tvrdnju da je pripadnik manjinskog naroda i da je kao takva bila izložena pritisku i prijetnjama i osjećala nesigurnost za život svoje porodice i svoj. Međutim imajući u vidu iscrpno pobrojane iskaze saslušanih svjedoka od kojih su neki također pripadnici romske manjine u mjestu u kom je i apelantica živila, a u nedostatku bilo kog dokaza koji bi doveo u sumnju njihove tvrdnje „da ni oni niti druge komšije iz navedenog naselja osim apelantice nisu tražili kupce radi prodaje njihove imovine niti su tokom trajanja ratnih sukoba tražili iseljenje u treće zemlje“, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je tuženi istakao protivtužebeni zahtjev za slučaj da apealnticin tužbeni zahtjev bude usvojen, kao i da je u postupku tvrdio da je ugovor o kupoprodaji zaključen dobrovoljno. U skladu sa članom 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine onaj ko tvrdi da je postojala dobrovoljnost mora to i da dokaže. U konkretnom slučaju, tuženi je u prijedlog svojih tvrdnji predložio saslušanje svjedoka, te predočio apelanticinu izjavu ovjerenu kod suda u kojoj je potvrdila da joj je isplaćena kupoprodajna cijena i da izjavu daje svjesno i dobrovoljno. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica nije izričito navela ali iz apelacionih navoda proizilazi da smatra da joj je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje apelantica se pozvala na identične navode koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i u pogledu kojih je utvrđeno da su neosnovani pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih razmatra i u odnosu na pravo na dom.
12. Najzad, apelantica je istakla da smatra da joj je osporenim presudama povrijeđen član 9. Evropske konvencije. S obzirom da ovaj navod ničim nije obrazložen i potkupljen, a na to ne upućuje ništa ni u predočenim dokumentima, Ustavni sud se neće upuštati u njegovo razmatranje.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović