Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-249/09 (R. I.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-249/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 249/09, rješavajući apelaciju R. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. I. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-
773/00 od 8. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 27. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-773/00 od 8. maja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-773/05 od 8. maja 2007. godine obavezani su Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao tužiocu na ime manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao za period od 1. maja 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, za 1998. godinu, za period od 1. januara 2000. godine do 30. aprila 2000. godine, za period od 1. maja 2000. do 31. decembra 2000. godine, za period od 1. januara 2001. godine do 31. marta 2001. godine, te na ime manje isplaćene plaće na drugom odgovarajućem poslu za period od 1. aprila 2001. godine do 30. septembra 2001. godine, isplate iznose bliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantov zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 1. januara 1992. godine do 30. aprila 1997. godine, dio zahtjeva za period od 1. maja 1997. godine do 30. septembra 2001. godine preko dosuđenog iznosa od traženog iznosa, te dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate odbijeni su. Stavom 2. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio poništenje rješenja broj 235/98 od 15. juna 1998. godine, broj 235/99 od 2. marta 1999. godine, broj 235-1/00 od 15. marta 2000. godine u dijelu u kojem je naknada plaće umanjena za 20%, odnosno za 50%. Stavom 3. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Rješenja broj 235-1/01 od 16. aprila 2001. godine i Rješenja broj 135-1/01 od 18. aprila 2001. godine. Stavom 4. izreke presude obavezan je tuženi da za apelanta u nadležnom Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznose manje isplaćene naknade plaće i to za vremenske periode i iznose bliže navedene u stavu 4. izreke presude, dok je dio apelantovog zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknadu troškova postupka odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti, Odjeljenje u I stepenu, broj 2859/86 od 16. juna 1986. godine utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost, odnosno preostala radna sposobnost i da ne može obavljati poslove i radne zadatke na koje je raspoređen – KV rukovalac rovokopača, zbog smanjene radne sposobnosti, ali da može sa punim radnim vremenom obavljati druge poslove koji ne zahtijevaju upravljanje strojevima i rad u noćnoj smjeni. Općinski sud je, također, utvrdio da apelant kao invalid druge kategorije u utuženom periodu, dakle od 1. januara 1991. godine do 1. aprila 2001. godine, nije bio radno angažiran već se nalazio na čekanju radi rasporeda na drugi odgovarajući posao.
4. Odlučujući o osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja koji je istaknuo tuženi, Općinski sud je zaključio da je prigovor osnovan jer su, prema mišljenju suda, apelantova potraživanja naknade plaće za period od 1. januara 1992. godine do 30. aprila 1997. godine zastarjela, u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu, kojom je propisano da novčana potraživanja iz radnih odnosa zastarijevaju u roku od tri godine. Naime, Općinski sud je obrazložio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. maja 2000. godine, a budući da apelant u toku postupka nije dokazao da je u konkretnom slučaju došlo do prekida i zastoja toka zastarijevanja, u smislu odredbi čl. 381, 387. i 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema mišljenju Općinskog suda, zastarjela su sva apelantova potraživanja nastala i dospjela prije 1. maja 1997. godine.
5. Općinski sud je, dalje, naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Envera Atlića od 24. januara 2007. godine utvrdio da je tuženi primjenom svojih akata apelantu za sporni period od 1. maja 1997. godine do 30. septembra 2001. godine obračunavao i isplatio naknadu plaće. Općinski sud je, također, naveo da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelantu u spornom periodu na ime naknade za vrijeme čekanja isplaćena naknada plaće u iznosu manjem od iznosa utvrđenog rješenjima tuženog. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je članom 75. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), propisano da osiguranik kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, a da je članom 76. istog zakona propisan osnov za određivanje naknade. Općinski sud je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da se naknada usklađuje u toku godine u skladu sa ovim zakonom, dok je članom 79. ovog zakona propisano ko utvrđuje visinu naknade plaće, te kako se usklađuje ta visina. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom odredbi člana 75. stav 1. tačka 1, te čl. 76. i 79. Zakona o PIO-u udovoljio apelantovom preciziranom tužbenom zahtjevu, te obavezao tuženog da apelantu na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u spornom periodu isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
6. Općinski sud je, također, naveo da je preciziranim tužbenim zahtjevom od 23. maja 2001. godine apelant tražio poništenje Rješenja broj 235-1/01 od 16. aprila 2001. godine o privremenom rasporedu i određivanju osnovne plaće, a kojim rješenjem je apelant privremeno raspoređen na poslove i radne zadatke – podmazivač strojeva. S obzirom na to da apelant nije iznio činjenice niti ponudio dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost ovog apelantovog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da nije prihvaćena apelantova paušalna tvrdnja da je za navedeno radno mjesto predviđena niža stručna sprema od one koju ima apelant, a to je III stepen stručne spreme, jer je, nasuprot apelantovim navodima, iz akta tuženog, Organizacione sheme i sistematizacije od 1998. godine, utvrđeno da je za navedeno radno mjesto predviđen III stepen stručne spreme. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.
7. Općinski sud je obrazložio da je obavezao tuženog da za apelanta izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznose i za periode kako je navedeno u stavu IV izreke presude. S obzirom na to da je apelantovo potraživanje naknade plaće za period od 1. januara 1992. godine do 30. aprila 1997. godine odbijeno zbog zastarjelosti, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na uplatu doprinosa za navedeni period osnovan, jer prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, u smislu odredbe člana 3. Zakona o PIO-u. S obzirom na navedeno, Općinski sud je obavezao tuženog da izvrši uplatu doprinosa na iznose navedene u stavu IV izreke presude. Imajući u vidu apelantov postignuti uspjeh u predmetnom postupku, Općinski sud je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbi čl. 383. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000919 od 2. decembra 2008. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 217. st. 1. i 2. ZPP, održao raspravu jer je ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno ponovo izvesti dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke Envera Atlića. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u toku prvostepenog postupka istakao prigovor zastarjelosti apelantovog novčanog potraživanja, te je, s tim u vezi, ocjenjujući utvrđenu činjenicu u pogledu vremena podnošenja apelantove tužbe (11. maj 2000. godine), zaključio da je prvostepeni sud u odnosu na apelantov zahtjev naknade novčanog potraživanja za period od 1. januara 1992. godine do 30. aprila 1997. godine pravilno ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja i odbio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva primjenom člana 106. Zakona o radu kojim je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja.
9. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za period od 1. maja 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, za cijelu 1998. godinu i period od 1. januara 2000. godine dosudio novčane iznose prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke Envera Atlića od 23. januara 2007. godine. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, prema kojem se kao pripadajući iznos naknade plaće uzima iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenjima tuženog, iako, prema mišljenju suda, iz sadržaja tog rješenja slijedi da novčana naknada za vrijeme čekanja, koja je pobliže određena u dispozitivu rješenja, predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Naime, Kantonalni sud smatra da apelantu kao invalidu druge kategorije invalidnosti u spornom periodu čekanja na raspored, u smislu čl. 75. tačka 1, 76. i 77. Zakona o PIO-u, pripada naknada plaće koju je tuženi utvrdio na osnovu člana 79. stav 1. Zakona o PIO-u, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o PIO-u kada je visinu naknade plaće koju je tuženi utvrdio apelantu izjednačio sa osnovom za određivanje nakade plaće (član 76. Zakona o PIO-u). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada traženi iznos postavljen u konačnom tužbenom zahtjevu od 26. januara 2004. godine, jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi pravilno obračunao i isplatio apelantu novčanu naknadu koja mu po zakonu i Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika pripada. Međutim, ocjenjujući činjenicu da se na dosuđene iznose u stavu I izreke presude tuženi nije žalio, Kantonalni sud je zaključio da samo na osnovu apelantove žalbe taj sud nije mogao preinačiti presudu u ovom dijelu na apelantovu štetu (član 230. ZPP). Kantonalni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a dosudio apelantu zakonsku kamatu.
10. U odnosu na apelantove žalbene navode koji se tiču odluke prvostepenog suda u stavu 2. izreke presude, Kantonalni sud je zaključio da je apelant tužbeni zahtjev po ovom osnovu postavio izvan roka propisanog članom 83. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i člana 103. stav 3. Zakona o radu, zbog čega je, prema mišljenju suda, ovaj dio zahtjeva trebalo odbiti, a ne odbaciti, kako je prvostepeni sud učinio. Međutim, u oba slučaja posljedice za apelanta su iste, te je Kantonalni sud zaključio da nije od utjecaja odluka suda da li je taj dio zahtjeva odbijen ili odbačen.
11. U odnosu na apelantov žalbeni navod koji se odnosi na odluku prvostepenog suda u stavu III izreke presude (poništenje rješenja tuženog), Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud dao odgovarajuće obrazloženje koje prihvata i taj sud, te je, s tim u vezi, istakao da se žalba radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge prvostepene presude. Također, Kantonalni sud je naveo da se tuženi nije žalio na odluku prvostepenog suda u stavu IV izreke presude, te je zaključio da se samo zbog apelantove žalbe prvostepena presuda u tom dijelu nije mogla preinačiti na njegovu štetu (član 230. ZPP). Ocjenjujući da ne postoje apelantovi razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu.
12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je na njega proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o PIO-u i ZOO. Naime, apelant je istakao da je u toku postupka dokazao da je invalid rada, te da je zbog toga, po osnovu Rješenja broj 235/91 od 3. decembra 1991. godine, bio raspoređen na poslove podmazivača strojeva. Također, apelant je istakao da tuženi u toku postupka nije pružio materijalni dokaz da je apelant bio u spornom periodu na čekanju, a što je, prema njegovom mišljenju, bio dužan. Apelant, također, smatra da tuženi nije htio da ga radno angažira, te da je zbog toga dužan da mu, shodno odredbama ZOO-a, naknadi materijalnu štetu. Apelant je, također, istakao da je u toku postupka prigovarao na nalaz i mišljenje vještaka i ukazivao da se «ne može tretirati da je na čekanju jer ima rješenje o rasporedu na određene poslove».
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PIO-u, ZOO i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović