Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2504/09 (Z. T.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2504/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2504/09, rješavajući apelaciju Zorana Tepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Tepića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-

09-000 434 od 23. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-Pr-07-001 176 od 20. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Tepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša podnio je, 6. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 434 od 23. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-

Pr-07-001 176 od 20. januara 2009. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj 073-0-Pr-07-001 176 od 20. januara 2009. godine apelanta oglasio odgovornim za prekršaje iz čl. 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ broj 20/07, u daljnjem tekstu: ZoJRM), te mu izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 750,00 KM. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant vrijeđao maloljetnu N.M (u daljnjem tekstu: oštećena), psujući joj majku, rekavši joj da je kopile i da nije kćerka njegovog brata. Ocijenjeno je da je ovakvim postupanjem apelant grubo uvrijedio i izazvao osjećaj uznemirenosti i ugroženosti kod oštećene, posebno imajući u vidu da je sve ovo rečeno djetetu od 14 godina koje živi sa očuhom bez oca. Sud je do ovog zaključka došao na osnovu iskaza oštećene, te saslušanih svjedoka R.N. i S.T. pri tom ne cijeneći iskaz Na.M., majke oštećene, koja nije prisustvovala događaju. Sud je posebno cijenio iskaz svjedoka R.N. koji se zatekao u kući S.T. i koji nije imao razloga da apelanta neosnovano optužuje. Apelantove tvrdnje da je oštećena izazvala jer je prešla preko njegovog dvorišta, plazila mu jezik i prijetila, te da je svađa nastavljena u kući njegovog brata S.T. sud je odbacio iz razloga što to nije predmet ovog postupka, zaključivši da, čak i da su apelantove tvrdnje tačne, to ga ne može osloboditi odgovornosti za počinjeni prekršaj iz člana 8. ZoJRM. Nadalje, utvrđeno je da je apelant fizički napao oštećenu nanijevši joj povrede na tijelu što je dokumentovano nalazom ljekara, te iskazima oštećene i svjedoka S.T. i R.N. Sud je utvrdio kao nesporno da je došlo do povrjeđivanja oštećene koja je sa svojim očuhom 29. oktobra 2007. godine u 17.20 časova došla u Dom zdravlja u Kotor Varoši. Apelantov navod kojim je osporavao nalaz ljekara iz razloga da je izdat 30. decembra 2008. godine je ocijenjen kao tačan ali i nebitan za sud jer se iz nalaza vidi da su povrede na tijelu oštećene nastale 29. oktobra 2007. godine u 17.20 časova, odnosno u momentu kada se desio sporni događaj. Pri tom, ukazano je da je apelant u toku postupka u više navrata izjavio da „iznerviran od oštećene“, shodno čemu se može zaključiti da je izrevoltiran počinio pomenuti prekršaj.

3. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Pžp-09-000 434 od 26. juna 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda. Apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju su ocijenjeni nedozvoljenim. U vezi s tim ukazano je na član 61. Zakona o prekršajima shodno kom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije propisano kao žalbeni osnov. Nadalje, apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava su ocijenjeni neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da su na usmenom pretresu provedeni dokazi na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o prekršajnoj odgovornosti apelanta. Nadalje, ukazano je na iskaz oštećene koja je potvrdila da joj je apelant rekao da je kopile, što je uz njegove kasnije radnje kod nje izazvalo osjećaj uznemirenosti i ugroženosti. Po ocijeni Okružnog suda, navodi da je apelant oštećenoj psovao majku i da je ošamario, nisu u potpunosti dokazani, ali da to ne negira činjenicu da su se u njegovim radnjama stekla obilježja prekršaja iz čl. 8. i 12. ZoJRM. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod kojim je osporavao iskaz svjedoka R.N. budući da je on jasno i nedvosmisleno potvrdio navode o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Okolnost da su svjedoci Na.M. i S.T. u rodbinskim odnosima sa oštećenom sama po sebi, uz ostale provedene dokaze ne dovodi u sumnju njihove iskaze. U vezi s tim je ukazano da oštećena i S.T. i nisu pokazali poseban interes za utvrđivanje apelantove odgovornosti s obzirom da se nisu dobrovoljno pojavili na sudu pa je izdat nalog za njihovo dovođenje, te da se iz njihovih iskaza na usmenom pretresu ne može posumnjati u istinitost njihovih navoda.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantovi navodi u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi apelant ističe da prekršaj nije počinjen na javnom mjestu u smislu ZoJRM jer se desio u kući njegovog brata, da je oštećena tvrdila da je apelant nazvao kopile i da je gurnu niz stepenice a ne da je ošamario, te da nije dokazano da joj je psovao majku. Nadalje, apelant navodi da je oštećena iscenirala navodne prekršaje zato što joj je zabranio da prelazi preko njegovog dvorišta, te da je s njim u lošim odnosima kao i njen očuh a njegov brat S.T. Apelant tvrdi da nalaz o navodnom povređivanju nije rezultat prekršaja već dječje igre, da sud uopšte nije cijenio njegov iskaz odnosno cijenio ga je samo kao puku formalnost. Najzad, apelant ističe da je netačan navod oštećene da ju je nazvao kopile kao i „da je za lokalno područje taj izraz svakodnevan i nema dejstvo fizičke ugroženosti i uznemirenosti“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2504/09 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio