Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2516/09 (S. V.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 88
- Zakon o parničnom postupku · čl. 221
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2516/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2516/09, rješavajući apelaciju Slave Vinca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slave Vinca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000579 od 16. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-08-000 112 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 051-0-P-07- 000099 od 1. novembra 2007, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavo Vinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza , kojeg zastupa Bekir Ferizović advokat iz Travnika, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000579 od 16. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-08-000 112 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051-0-P-07-000099 od 1. novembra 2007
2. Presudom Općinskog suda broj 051-0-P-07-000099 od 11. novembra 2007. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-08-000 112 od 11. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv tuženog JKP „VITKOM“ d.o.o. Vitez kojim je apelant tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu tuženog broj 01-1020- 2/06 od 2. novembra 2006. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad, a zbog neostvarenih mjesečnih primanja da mu isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom ove presude, kao i buduće mjesečne iznose od 600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća potraživanja svakog mjesečnog iznosa, pa do isplate, a sve do povratka apelanta na rad, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.701,27 KM. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan naknaditi troškove postupka tuženom u iznosu od 1.575,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 2. februara 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu i naknade štete zbog neostvarenih primanja. U tužbi je naveo da mu je rješenjem o otkazu ugovora o radu broj 01-1020- 2/06 od 2. novembra 2006. godine prestao radni odnos kod tuženog zaključno sa 2. novembrom 2006. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvida u izjavu apelanta od 23. oktobra 2006. godine, uvida u mišljenje sindikalnog odbora tuženog o pismenom upozorenju od 26. oktobra 2006. godine, uvida u upozorenje tuženog upućeno apelantu od 23. oktobra 2006. godine, uvida u Pravilnik o radnim odnosima tuženog, Statut tuženog i iskaza saslušanih svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu sa 2. novembrom 2006. godine, jer je apelant kao radnik tuženog prvo koristio bolovanje u periodu od 16. oktobra 2006. godine do 2. novembra 2006. godine, a nakon što mu od strane direktora tuženog nije odobreno neplaćeno odsustvo koje je tražio nakon korištenja bolovanja i godišnjeg odmora radi završetka privatnih poslova, tuženi mu je otkazao ugovor o radu. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant u vrijeme korištenja bolovanja postavljao metalnu kapiju kod srednje škole u Vitezu, koji posao je obavljao privatno i uz naplatu od privatnog poduzetnika, nakon čega je tuženi protiv apelanta pokrenuo i proveo disciplinski postupak, u kojem je apelantu pružena mogućnost na odbranu, nakon čega je tuženi donio sporno rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu zbog zloupotrebe korištenja bolovanja, što je odredbom člana 111. Pravilnika o radu tuženog propisano kao teža povreda obaveza iz radnog odnosa zbog koje se može otkazati ugovor o radu. Općinski sud je utvrdio da je tuženi discipinski postupak protiv apelanta proveo u skladu sa odredbama Pravilnika o radu tuženog, kao i odredbama Zakona o radu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama navoda iz žalbe, i postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, broj 53/03, 73/05 i 19/08, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno proveo disciplinski postupak protiv apelanta, da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, i da je za svoju odluku dao valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije osporavao činjenicu da je za vrijeme korištenja bolovanja obavljao privatne poslove, što je tuženi ocijenio kao težu povredu radne dužnosti propisanu odredbom člana 111. Pravilnika o radu tuženog kojom je propisano da se između ostalog „zloupotreba korištenja bolovanja“ smatra teškim kršenjem odredbi Zakona o radu, Ugovora o radu apelanta i Pravilnika o radnim odnosima tuženog, zbog koje poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu. Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je postupak utvrđivanja teže povrede radne dužnosti apelantu pravilno proveden, da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, u skladu sa navedenim odredbama zakona i pravilnika.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000579 od 16. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-08-000 112 od 11. septembra 2008. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga na koje pazi po službenoj dužnosti našao da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeno materijalno pravo, odredbe ZPP-a. Smatra da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da je apelant zloupotrijebio pravo korištenja bolovanja što predstavlja težu povredu radne obaveze, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te da su pravilno primjenili odredbu člana 111. Pravilnika o radu tuženog i odredbe čl. 88., 89., 90., 91., 92., 93. i 94. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/03), kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je traženo da se poništi sporna odluka i da su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Vrhovni sud je takođe ukazao na činjenicu da budući da je apelantu otkazan ugovor o radu na zakonit način to mu u skladu sa članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00) ne pripada pravo na naknadu plate u visini plate koju bi ostvario da je radio, niti mu to pravo pripada po nekoj drugoj odredbi materijalnog prava, zbog čega je Vrhovni sud shodno odredbi člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava obrazlaže propustom prvostepenog suda da pravilno utvrdi činjenicu da je onemogućen u pravu na korištenje bolovanja, zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa je predložio da se poništi odluka tuženog kojom mu je otkazan ugovor o radu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka kojim je odbijen njegov zahtjev da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu i povratku na posao. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović