Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2543/09 (M. C.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2543/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2543/09, rješavajući apelaciju Mahmuta Civića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahmuta Civića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000401 07 U od 5. juna 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-1132/05 od 9. novembra 2006. godine i Rješenja Službe za urbanizam, katastar, geodetske, imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove, Odjeljenje za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Cazin broj 05-31-2664/04 od 16. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mahmut Civić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000401 07 U od 5. juna 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1132/05 od 9. novembra 2006. godine i Rješenja Službe za urbanizam, katastar, geodetske, imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove, Odjeljenje za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za imovinskopravne poslove) broj 05-31-2664/04 od 16. juna 2005. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za imovinskopravne poslove broj 05-31-2664/04 od 16. juna 2005. godine, tačkom 1, usvojen je prijedlog DD „BH Telecom“ Sarajevo-Direkcija Bihać da se u njihovu korist radi izgradnje bazne stanice GSM i antenskog stuba u naselju Puškari, na lokalitetu „Urga“, vrši potpuna eksproprijacija uz naknadu na zemljištu označenom kao k.č. broj 759/9, njiva površine 100 m2, prema podacima starog premjera upisana u zk ul. broj 1861 k.o Cazin, što, po podacima novog premjera, predstavlja k.č. broj 1018/40 k.o. Gnjilavac, apelantovo faktičko vlasništvo i posjed. Tačkom 2. je utvrđeno da je opći interes za izgradnju objekta bazne stanice GSM i antenskog stuba u naselju Puškari utvrđen Rješenjem Općinskog vijeća Cazin broj 01/V-05- 1015/05 od 9. februara 2005. godine, a tačkom 3. da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisanih nepokretnosti danom pravosnažnosti ovog rješenja. Tačkom 4. rješenja utvrđeno je da će se na nepokretnosti iz tačke 1. ovog rješenja izvršiti u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda Cazin uknjižba prava raspolaganja na DD „BH Telecom“ Sarajevo - Direkcija Bihać, a u katastru nekretnina pravo posjeda, dok je tačkom 5. utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja provesti postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti.
3. U obrazloženju rješenja Odjeljenja za imovinskopravne poslove je navedeno da je DD „BH Telecom„ Sarajevo-Direkcija Bihać (u daljnjem tekstu: Direkcija Bihać) podnijelo prijedlog broj 11 8-9037/04 od 19. oktobra 2004. godine za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti navedenih u tački 1. izreke rješenja radi izgradnje objekta bazne stanice GSM i antenskog stuba u naselju Puškari, lokalitet „Urga“. Povodom podnijetog prijedloga Direkcije Bihać održana je usmena rasprava 13. juna 2004. godine na kojoj se apelant izjasnio da se ne protivi potpunoj eksproprijaciji navedenog zemljišta nakon čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
4. Odjeljenje za imovinskopravne poslove je 27. novembra 2006. godine donijelo Zaključak broj 05-31-2664/04 o dozvoli izvršenja Rješenja broj 05-31-2664/04 od 16. juna 2005. godine, kojim je konstatovano da je navedeno rješenje postalo pravosnažno i izvršno 27. jula 2005. godine pa se stoga dozvoljava njegovo izvršenje s tim da je apelant dužan u roku od 15 dana dozvoliti ulazak u posjed korisniku eksproprijacije, Direkciji Bihać, s tim da, ukoliko apelant u navedenom roku ne izvrši utvrđenu obavezu prema korisniku eksproprijacije i nosiocu prava raspolaganja, ovaj organ će donijeti zaključak o prinudnom izvršenju navedenog rješenja uz asistenciju policije. U obrazloženju zaključka je navedeno da na navedeno rješenje od 16. juna 2005. godine apelant nije izjavio žalbu, ali da je apelant, r zbog protivljenja vlasnika susjednih parcela o izgradnji bazne stanice i postavljanja antenskog stuba GSM na zemljištu koje je apelantovo vlasništvo, 28. septembra 2005. godine podnio zahtjev za poništenje pravosnažnog rješenja po pravu nadzora.
5. Federalna uprava je, rješavajući po apelantovom zahtjevu za poništenje po pravu nadzora Rješenja Odjeljenja za imovinskopravne poslove broj 05-31-2664/04 od 16. juna 2005. godine, Rješenjem broj 05-31-2-1132/05 od 9. novembra 2006. godine apelantov zahtjev odbila kao neosnovan.
6. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u zahtjevu naveo da je rješenjem Odjeljenja za imovinskopravne poslove povrijeđen materijalnopravni propis zbog toga što Direkcija Bihać, u čiju korist je određena eksproprijacija njegovih nekretnina, nije preduzeće u društvenoj svojini, već se radi o dioničkom društvu u mješovitoj svojini, pa bi se izvršenom eksproprijacijom nekretnina izvršio prijenos prava vlasništva iz državne u privatnu svojinu, što je protivno institutu eksproprijacije, odnosno što je suprotno odredbi čl. 3. i 7. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list BiH“ br. 12/87 i 38/89), pa predlaže da se poništi rješenje od 16. juna 2005. godine. Rješavajući po apelantovom zahtjevu i ocjenjujući njegove navode, Federalna uprava je ukazala na odredbu člana 260. stav 1. tač. 1. do 5. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), kojom je propisano da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni organ poništiti po pravu nadzora ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ, a ne radi se o slučaju predviđenom u članu 264. tačka 1. ovog zakona, ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena, ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a to je potrebno po zakonu ili drugom propisu zasnovanom na zakonu, ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ i ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, protiska ili druge nedopuštene radnje. Budući da apelant u svom zahtjevu ne navodi nijedan od navedenih razloga za poništenje po pravu nadzora rješenja o eksproprijaciji od 16. juna 2005. godine, to je, po ocjeni Federalne uprave, njegov zahtjev valjalo odbiti, jer nisu ispunjeni uslovi za to. Osim toga, Federalna uprava je, takođe, navela da su neosnovani apelantovi navodi da je rješenjem o eksproprijaciji povrijeđen materijalni zakon, odredbe čl. 3. i 7. Zakona o eksproprijaciji koje nisu predviđene kao razlog za poništenje shodno članu 260. stav 1. tač. 1. do 5. ZUP-a. Dakle, u smislu člana 260. stav 2. navedenog zakona, Federalna uprava je utvrdila da rješenje koje je konačno u upravnom postupku može biti ukinuto po pravu nadzora ako je njime očito povrijeđen materijalni zakon. Osim toga, shodno članu 261. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po pravu nadzora po službenoj dužnosti na zahtjev stranke, tužitelja ili ombudsmana, a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti na zahtjev tužitelja ili ombudsmana.Takođe, po pravu nadzora se ne može ukinuti konačno rješenje po zahtjevu stranke i bez pristanka zainteresiranih stanaka. Prema tome, Federalna uprava je, postupajući shodno članu
261. ZUP-a, odlučila kao u izreci rješenja.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000401 07 U od 5. juna 2009. godine apelantovu tužbu podnesenu protiv tužene Federalne uprave radi poništenja akta tužene broj 05-31- 2-1132/05 od 9. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude tog suda je navedeno da je apelantov zahtjev odbijen zbog toga što ne ispunjava nijedan od predviđenih uslova iz člana 260. stav 1. tač. 1. do 5. ZUP-a, po kojem bi nadležni organ mogao poništiti pravomoćno rješenje po pravu nadzora. Ispitujući zakonitost upravnog akta u skladu sa članom 33. a u vezi sa članom 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio je kao u izreci presude. Ocjenom sadržaja navoda tužbe osporenog akta, kao i na temelju stanja spisa organa uprave Kantonalni sud je zaključio da je tužena Federalna uprava pravilno postupila kada je donijela osporeni akt. Uvidom u spis prvostepenog organa Kantonalni sud je utvrdio da je rješenjem prvostepenog organa od 6. juna 2005. godine, na prijedlog Direkcije Bihać, radi izgradnje bazne stanice GSM i antenskog stuba u naselju Puškari, na lokalitetu „Urga“, izvršena potpuna eksproprijacija uz naknadu predmetnih nekretnina, a da je opći interes za izgradnju navedenog objekta utvrđen Rješenjem Općinskog vijeća Cazin broj 01/V-05-1015/05 od 9. februara 2005. godine. Razmatrajući apelantove navode, stav ovog suda, kao i tuženog organa je da apelantov zahtjev ne ispunjava uslove predviđene odredbom člana 260. stav 1. tač. 1. do 5. ZUP-a za poništenje pravomoćnog rješenja po pravu nadzora. U vezi sa navedenom članom, ovaj sud je utvrdio da apelant ni za jedan od razloga propisanih navedenim članom nije dostavio valjan dokaz, niti je na bilo koji način učinio vjerovatnim činjenicu da je bio prisiljen, ucijenjen i pod pritiskom ili nekom drugom nedopuštenom radnjom. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelantovi navodi o povredi materijalnih propisa, konkretno odredbe čl. 3. i 7. Zakona o eksproprijaciji, koji je trebalo da istakne u redovnom postupku nije predviđen u smislu odredbe člana 260. stav 1. tač. 1. do 5. ZUP-a. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud nije našao da je učinjena povreda postupka u toku donošenja osporenog akta zbog čega je primjenom odredaba iz člana 36. stav 2. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporenim odlukama proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZUP-a, koje regulišu opća pravila postupanja upravnih organa prilikom utvrđivanja prava i obaveza građana, jer tvrdi da nije imao mogućnost da svoje pravo ostvari putem javne rasprave. Apelant dalje navodi da, u smislu člana 1. navedenog zakona, terminologija „općeg interesa“ podrazumijeva da korisnici eksproprijacije mogu biti samo društvenopravna lica, što u predmetnom postupku nije slučaj, pa, s tim u vezi, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, a da mu je odredbama Zakona o eksproprijaciji to pravo osigurano.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavno zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je isptivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su nadležni organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u osporenim odlukama, a primjenom člana 260. stav 1. tač. 1. do 5. ZUP-a, jasno je obrazloženo da apelant ne ispunjava uslove predviđene odredbama ovog člana za poništenje pravomoćnog rješenja po pravu nadzora. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović