Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2551/09 (M.M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Mjera obezbjeđenja
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Prekid postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2551/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2551/09, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2741/05 od 8. maja 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-2879/03 od 5. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 11. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2741/05 od 8. maja 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2879/03 od 5. jula 2005. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 4. marta 2010. godine i 5. aprila 2010. godine.

2. Općinski sud je rješenjem broj P-2879/03 od 5. jula 2005. godine prekinuo postupak u apelantovoj i pravnoj stvari njegovog brata Mus.M. (u daljnjem tekstu: apelantov brat) protiv tuženog Mun.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda broj P-2129/04. U obrazloženju rješenja je istaknuto da su apelant i njegov brat tržili da se tuženi obaveže da im isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine, te apelantu i iznos od 2.000,00 KM. Nadalje, ukazano je da su apelant i njegov brat tužbeni zahtjev zasnovali na činjenici da su suvlasnici sa ¼ dijela na nekretninama koje se nalaze u Sarajevu, ul. Veliki Alifakovac broj 6, upisane u z.k. uložak broj XCIX/86 K.O. Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), da je tuženi također suvlasnik na spornim nekretninama sa dijelom ¼. Nadalje, apelant i njegov brat su naveli da je tuženi na predmetnoj parceli 1998. godine sagradio poslovni prostor bez saglasnosti ostalih suvlasnika, te da od 8. maja 1998. godine izdaje u zakup poslovni prostor, pa da smatraju da su kao suvlasnici predmetne parcele oštećeni, a zbog čega su zatražili nakandu štete u označenim iznosima. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da je isključivi vlasnik poslovnog prostora, te da se u predmetu broj P-2129/04 vodi parnični postupak radi utvrđivanja njegovog isključivog prava vlasništva na poslovnom prostoru. Na temelju uvida u spis broj P-2129/04 Općinski sud je utvrdio da je pokrenut postupak po tužbi Mun.M. (tuženi) a protiv apelanta, njegovog brata i Mub.M., radi utvrđenja da je tuženi isključivi vlasnik poslovnog prostora koji je sagrađen na predmetnoj parceli, te radi uknjižbe prava svojine na poslovnom prostoru u javnim knjigama sa dijelom 1/1 u njegovu korist. Shodno navedenom zaključeno je da odluka suda u apelantovom predmetu zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji isključivo pravo svojine tuženog na predmetnom poslovnom prostoru ili ne, a koje pitanje je predmet spora u predmetu broj P-

2129/04. Općinski sud je odlučio da sam ne rješava prethodno pitanje već je, u skladu sa članom 379. stav 1. i 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da prekine postupak.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj Gž-2741/05 od 8. maja 2009. godine odbio kao neosnovane apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Općinskog suda broj P-2879/03 od 5. jula 2005. godine i rješenja broj P-2879/03 od 20. maja 2005. godine, te navedena prvostepena rješenja potvrdio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepenim rješenjem od 5. jula 2005. godine prekinut postupak po apelantovoj tužbi do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda broj P-2129/04, te da će se postupak nastaviti kad se pravosnažno završi postupak u navedenom predmetu. Nadalje, ukazano je da je rješenjem prvostepenog suda od 20. maja 2005. godine odbijena kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja zabranom upisa u zemljišne knjige poslovnog prostora koji se nalazi na predmetnoj parceli do okončanja ostavinskog postupka u predmetu ovog suda broj O-1269/04 i uređenja međa od strane geometra kao i određivanjem nadzora od strane trećeg lica koje bi nadziralo predmetni poslovni prostor do okončanja ovog parničnog postupka. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredba ZPP kada je odlučio da prekine postupak do okončanja postupka u predmetu broj P-2129/04. U vezi s tim je ukazano na činjenično utvrđenje iz prvostepenog rješenja koje je utvrđeno na temelju uvida u spis broj P-2129/04, a na temelju čega je zaključeno da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 379. stav 1. i 381. stav 2. ZPP na osnovu kojih je donijeto rješenje o prekidu postupka. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je prvostepeni sud bio subjektivan odnosno pristrasan na strani tuženog. U vezi s tim je ukazano da iz cijelog spisa proizilazi da je postupak vođen bez povrede odredaba ZPP koje bi uticale na zakonitost i pravilnost odluka, da su zapisnici sa rasprava uredno vođeni, stranke su ih potpisale i nisu imale konkretnih primjedbi na iste. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da mu je prvostepeni sud povrijedio pravo na imovinu donoseći rješenje od 20. maja 2005. godine kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenje mjere osiguranja. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud našao i pravilno ocijenio da se nisu stekli uslovi iz člana 296. ZPP jer apealnt nije učinio vjerovatnim da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja tim što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati. Također, ukazano je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 278. stav 1. ZPP zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna, a u tom smislu nije ponuđen niti jedan razlog ni u žalbi na rješenje prvostepenog suda. Najzad, u vezi sa navodima da je tuženi sagradio poslovni prostor na parceli na kojoj apelant, njegov brat i Mub.M., imaju svoje suvlasničke dijelove ukazano je da u toku ovog postupka, kao ni u osporenim odlukama prvostepenog suda, ovo pravo nije povrijeđeno niti mijenjano te da će pravo vlasništva na predmetnoj parceli i na poslovnom prostoru izgrađenom na njoj biti raspravljeno u predmetu broj P-2129/04.

4. Apelant je u apelaciji podnesenoj 11. avgusta 2009. godine istakao da je u osporenim rješenjima činjenično stanje „apsolutno pogrešno utvrđeno“ te da u cijelosti predstavljaju povredu odredaba postupka. U dopuni apelacije od 4. marta 2010. godine apelant je istakao da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Najzad, u dopuni apelacije od 5. aprila 2010. godine apelant je istako da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te je u prilogu dostavio kopiju apelacije podnijete 11. avgusta 2009. godine. Apelant navodi da je rješenjem o ostavinskom postupku broj O-101/01 od 25. aprila 2002. godine utvrđeno da zaostavštinu iza umrle Ma.M. čini predmetna nekretnina kao pravo vlasništva sa dijelom 1/3 kao i pravom korištenja, a zakonskim nasljednicama sa dijelom 1/5 su oglašeni apelant, njegov brat, tuženi, te Me.M. i Mub.M., kao i da su se svi nasljednici prihvatili svog nasljednog dijela i odrekli se prava na žalbu u ovom postupku. Na temelju navedenog apelant zaključuje da tuženi nije mogao, dvije godine nakon toga, pokrenuti postupak za utvrđivanje „vlasništva u suvlasništvu“. Apelant smatra su redovni sudovi donoseći osporena rješenja, zanemarili ovu, po njegovom mišljenju, odlučnu činjenicu. Nadalje, apelant je naveo da je tuženi punih 10 godina izdavao poslovni prostor i uzimao zakupninu i tako se neosnovano bogatio i sa njihovih suvlasničkih dijelova, a što su mu redovni sudovi tolerisali i dozvolili, a što u prvostepenom postupku pripisuje sudiji Z.M. koja je po njegovom mišljenju bila nepristrasna i koja je neosnovano odbila njegov prijedlog za izdavanje mjere osiguranja. Po apelantovom mišljenju tuženom je ovim dat „prioritet“ po njegovoj tužbi u predmetu P-2129/04 a u kom je postupak također „prekinut“. Iz zapisnika sa ročišta u ovom predmetu održanog 13. februara 2007. godine, a koji je priložen uz apelaciju, proizilazi da je postupak prekinut iz razloga što je apelantov brat, koji je kao i apelant imao svojstvo tuženog u ovom postupku, kojem je bila oduzeta poslovna sposobnost i čiji je zakonski zastupnik bio apelant, preminuo, pa da će postupak biti nastavljen nakon što se okonča ostavinski postupak iza apelantovog preminulog brata. Apelant navodi i da tuženi, preko svoje supruge, ima „jake veze u sudstvu“. Najzad, apelant tvrdi da je tuženi u toku rata nastojao da „izdejstvuje više prava nego što mu pripada“ pred organima uprave a zbog čega je podnio zahtjev za obnovu postupka broj 05/4-364-15/95 i 05/4-364-122/94 koji su okončani po zahtjevu tuženog. U prilog ovih tvrdnji apelant je predočio rješenja Kantonalnog ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša iz kojih proizilazi da su poništeni zaključak odnosno rješenje prvostepenog organa kojim je odbijen apelantov prijedlog za obnovu naprijed navedenih postupaka i da se predmet vraća na ponovno odlučivanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Kantonalnog i Općinskog suda kojim je prekinut postupak te odbijen apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere. Razlozi i obrazloženja koje su u tom smislu ponudili redovni sudovi ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava. Apelant u apelaciji nije ponudio razloge i dokaze koji bi doveli u pitanje zaključak redovnih sudova da su se u konkretnom slučaju stekli zakonom propisani uslovi za prekid postupka, odnosno da ne postoje razlozi zbog kojih bi sudovi izdali mjeru osiguranja. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo o meritumu samog apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno da se ne može smatrati da su redovni sudovi na bilo koji način prejudicirali pitanje suvlasništva na predmetnim nekretninama proisteklo iz rješenja o nasljeđivanju na koje apelant ukazuje kao na odlučnu činjenicu, te eventualnog apelantovog prava na naknadu štete koju je pretrpio zbog činjenice da je tuženi izdavao poslovni prostor koji je sagradio na predmetnoj nekretnini. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

8. Nadalje, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog nepristrasnog postupanja sudije Z.M.. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII).

9. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizilazi da u stvari smatra da je sudija Z.M. bila nepristrasna zbog svoje odluke da prekine postupak, odnosno odbije njegov zahtjev za idavanje mjere osiguranja čime je, po njegovom mišljenju, dala „prioritet“ tuženom. Također, apelant je još naveo da tuženi, zahvaljujući supruzi, ima „jake veze u sudstvu“. S obzirom da je u ovoj odluci već zaključeno da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi postupali suprotno zakonu kada su odlučili da prekinu postupak, odnosno da odbiju apelantov zahtjev za izdavanje mjere osiguranja, kao i da navod da tuženi „ima jake veze u sudstvu“ nije ničim obrazložen i potkrepljen, i ako je od apelanta u dva navrata traženo da dopuni i precizira apelaciju, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

10. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da se navodi o povredi ovog prava svode na identične navode koji su već razmotreni u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i u odnosu na koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Najzad, apelant je istakao da mu je povrijeđen i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2551/09 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio