Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/09 (G. Ć.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17d
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2643/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2643/09, rješavajući apelaciju Gordane Ćećez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ćećez podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 001583 09 Rev od 2. juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-08-000 412 od 28. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj P-320/03 od 7. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ćećez (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Australije, a koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je, 14. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 001583 09 Rev od 2. juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000 412 od 28. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-320/03 od 7. decembra 2005. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-320/03 od 7. decembra 2005. godine obavezao apelanticu da isplati E.D. iz Konjica (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime izvršenih ulaganja u adaptaciju apelanticine kuće novčani iznos označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužilac odbijen. Apelanticin protivtužbeni zahtjev da joj tužilac isplati na ime koristi koju je imao upotrebom tuđe stvari označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama odbijen je u cijelosti.
3. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je tužilac ušao u posjed apelanticinih nekretnina nakon zaključenja ugovora o ustupanju na privremeno korištenje poslovnog objekta koji je vlasništvo apelantice. Navedeni ugovor tužilac je zaključio sa Sekretarijatom za privredne i društvene djelatnosti opštine Konjic 18. oktobra 1996. godine na period od 1 godine uz obavezu plaćanja mjesečne zakupnine. Nadalje, ukazano je na član 17d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o privremeno napuštenim nekretninama) shodno kom, osoba kojoj prestaje pravo privremenog korištenja nekretnine a koja je uložila svoja lična sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na njihov povrat u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je zauzeo stanovište da se sredstva uložena u poslovni objekat ne mogu smatrati neophodnim troškovima u smislu citirane zakonske odredbe, jer je tužilac kao zakupac koristio poslovni prostor radi sticanja ekonomske dobiti. Nadalje, ukazano je da je tužiocu poslovni prostor ustupljen na period od 1 godine uz plaćanje zakupnine, a koju on nije plaćao, te da tužilac nije pružio niti jedan dokaz da je zakupnina bila samo formalno ugovorena. Na osnovu navedenog zaključeno je da apelantica nije obavezna da tužiocu nadoknadi troškove ulaganja u poslovne prostorije a po osnovu ugovora o zakupu. Nadalje, Općinski sud je istakao da se neophodnim troškovima u konkretnom slučaju mogu smatrati samo troškovi koji su bili neophodni da bi se nekretnina, koja je po naravi stambeno-poslovni objekt, dovela u stanje potrebno za stanovanje, a koje radove bi i apelantica kao vlasnica morala preuzeti. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je utvrdio vrijednost nužnih radova za obezbijeđenje nužnog smještaja prema cijenama iz 2005. godine, te rukovodeći se stavom objavljenim u Biltenu Vrhovnog suda broj 2/98 da se naknada nužnih i korisnih troškova savjesnom i nesavjesnom posjedniku utvrđuje po cijenama u vrijeme predaje stvari vlasniku, apelantica je obavezana da tužiocu nadoknadi označeni novčani iznos u izreci presude, dok je tužioca sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbio. Nadalje, ukazano je da je tužiocu rješenjem opštine Konjic od 5. maja 2003. godine bilo priznato svojstvo privremenog korisnika, te da mu je istim rješenjem naloženo da apelantici u roku od 15 dana preda nekretnine u posjed, a shodno čemu je zaključeno da je tužiocu pravni osnov za korištenje nekretnine prestao protekom roka od 15 dana, nakon čega je postao bespravni korisnik. S obzirom da su nekretnine bile proglašene napuštenim i da su bile pod upravom opštine Konjic, istim rješenjem je prestala i uprava opštine Konjic a apelantica nije predočila niti jedan dokaz da je od opštine Konjic kao upravitelja tražila da tužilac napusti njene nekretnine prije donošenja rješenja od 5. maja 2003. godine kojim su joj iste vraćene u posjed. U toku postupka tužilac je tvrdio da nije koristio poslovni prostor u svrhu sticanja dobiti od 1998. godine, a što apelantica nije osporila niti je predočila bilo kakav dokaz da je tužilac u periodu nakon 5. maja 2003. godine od kada je bespravno koristio apelanticne nekretnine, kao i za cijelo vrijeme za koje ih je koristio, stekao korist od upotrebe njenog poslovnog prostora, a na temelju čega je odbijen njen protivtužbeni zahtjev.
4. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-06-000 151 od 8. decembra 2006. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio tužiočev tužbeni zahtjev da se apealntica obaveže da mu ispati označeni novčani iznos na ime ulaganja izvršenih za adaptaciju kuće i poslovnog prostora. Apelanticin protivtužbeni zahtjev djelimično je usvojen pa je tužilac obavezan da joj na ime koristi koju je ostvario upotrebom njenog objekta isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
5. U obrazloženju presude je, pored ostalog, neprihvatljivim ocijenjen navod tužioca da je objekat koristio za stanovanje, te je u vezi s tim ukazano na zapisnik od 25. juna 2003. godine sačinjen u postupku obezbjeđenja dokaza a iz kog se vidi da stambeni prostor nije korišten za stanovanje. Pri tom, ukazano je da i u situaciji da jeste, onda bi se moralo zaključiti da ga je tužilac koristio bespravno jer za taj dio objekta nije imao rješenje opštine Konjic kao ni saglasnost apelantice.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000758 od 8. jula 2008. godine djelimično uvažio reviziju tužioca i presudu Kantonalnog suda ukinuo u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužioca u cjelini odbijen, te u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka, pa je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je osnovan tužiočev prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je ukazano je na član 17d. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama za čiju pravilnu primjenu je jedino relevantno da li je za vrijeme privremenog korištenja privremeni korisnik uložio svoja lična sredstva u nekretninu i da li to ulaganje ima pravni karakter neophodnih troškova, pri čemu je irelevantno da li je privremeni korisnik, za vrijeme dok je po valjanom pravnom osnovu koristio privremeno napuštenu nekretninu, ostvario neku dobit njenim korištenjem, odnosno da li je plaćao zakupninu opštini pod čijom upravom je nekretnina bila i koja mu je istu ustupila na korištenje. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava Vrhovni sud je zaključio da je nepotpuno utvrđeno i činjenično stanje koje se tiče obima i visine neophodnih troškova koje je tužilac imao prilikom adaptacije spornog poslovnog prostora.
7. Kantonalni sud je u ponovnom postupku, a nakon održane glavne rasprave, te provedenog dopunskog vještačenja od vještaka građevinske struke, presudom broj 007-0-Gž-08-000 412 od 28. januara 2009. godine, apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda od 7. decembra 2005. godine kojom je apelantica obavezana da tužiocu ispaliti označeni novčani iznos na ime izvršenih ulaganja u adaptaciju kuće. U obrazloženju presude je ukazano da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da se sporni objekat sastoji od prizemlja, koje predstavlja poslovni prostor, te sprata koji čini stambeni dio, te da je tužilac imao pravni osnov za korištenje samo poslovnog prostora tj. prizemlja. Shodno navedenom zaključeno je da tužiocu pripada pravo na povrat sredstava koja je uložio u sanaciju prizemnog dijela i to prema cijenama koje su važile u vrijeme predaje predmetnog prostora apelantici. Na temelju dopunskog vještačenja vještaka građevinske struke utvrđena je vrijednost nužnih ulaganja koje je tužilac imao prilikom sanacije prizemlja. Također, vještak je potvrdio da su svi građevinski radovi kvalitetno izvedeni i u vrijeme kada je izvršio pregled objekta nisu zapaženi nikakvi nedostatci, pa je neosnovanim ocijenjen apelanticin prigovor u tom pravcu. Neosnovnim je ocijenjen apelanticin navod da tužilac nije dokazao da je uložio vlastita sredstva u sanaciju objekta. U vezi s tim je ukazano da je pred prvostepenim sudom izjavio da je adaptaciju uradio vlastitim sredstvima, preko određene firme iz Sarajeva, a što apelantica nije dovela u pitanje bilo kojim dokazom. Neosnovanim je ocijenjen i apelanticin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, te je ukazano da je prvi put iznesen pred ovim sudom, kao i da je, nezavisno od toga što predmetni prostor nije ustupljen tužiocu kao fizičkom licu već pravnoj osobi „Ekocommerce“d.j.l., neosporno je da je tužilac bio vlasnik navedene firme, te da je on imao neophodne troškove ulaganja.
8. Vrhovni sud je presudom broj 56 0 P 001583 09 Rev od 2. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, je neosnovan apelanticin prigovor da je drugostepeni sud tendenciozno i pogrešno tumačio ugovor o ustupanju prava na privremeno korištenje poslovnih objekata od 18. oktobra 1996. godine, uslijed čega su pogrešno konstatovani navodi o činjeničnom utvrđenju. Također, ovaj navod je ocijenjen kao apelanticin pokušaj da kroz prigovor pogrešne ocijene dokaza pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te je ukazano da prigovori činjenične prirode nisu relevantni u revizijskom postupku. Nadalje, ukazano je da drugostepeni sud, a suprotno apelanticinim revizionim navodima, cijeneći ugovor o ustupanju prava na privremeno korištenje poslovnih objekata od 18. oktobra 1996. godine, nije ispustio iz vida okolnost da je navedenim ugovorom sporni poslovni prostor ustupljen na privremeno korištenje preduzeću „Ekocommerce“d.j.l. Konjic, kog je pri zaključenju ugovora zastupao tužilac kao njegov osnivač i vlasnik, ali da je drugostepeni sud ovoj činjenici dao drugačiji pravni značaj od onog koji mu daje apelantica. Neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini navodi da je drugostepeni sud, prihvatajući postojanje aktivne legitimacije tužioca, nepravilno primijenio član 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na taj način počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. U vezi s tim je ukazano da je pitanje postojanja aktivne legitimacije tužioca u ovom sporu materijalno-pravno pitanje, a ne pitanje koje spada u sferu procesne legitimacije i stranačke sposobnosti tužioca. Po ocijeni Vrhovnog suda pitanje aktivne legitimacije drugostepeni sud je pravilno raspravio primjenjujući član 17d. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama shodno kom je tužilac imao ovlaštenje da od apelantice osnovano zahtjeva naknadu neophodnih troškova uloženih u sanaciju njenog poslovnog prostora. U prilog ovog zaključka, ukazano je i na rješenje nadležnog organa uprave opštine Konjic od 5. maja 2003. godine kojim je utvrđeno da upravo tužiocu, a ne njegovom preduzeću, prestaje pravo privremenog korištenja predmetne nekretnine, a koju je, prema nespornim utvrđenjima prvostepenog suda, koristio sa svojom porodicom. Apelantica u toku postupka nije uspjela osporit tužiočevu tvrdnju da je upravo on, a ne njegovo preduzeće, uložio svoja lična sredstva u neophodnu sanaciju predmetne nekretnine. Shodno navedenom zaključeno je da je drugostepeni sud pravilno raspravio i razriješio pitanje aktivne legitimacije tužioca u konkretnoj parnici.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini apelanticini navodi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po njenom mišljenju, sudovi su pogrešno utvrdili postojanje aktivne legitimacije na strani tužioca iz razloga što je ugovor o ustupanju na privremeno korištenje poslovnog objekta zaključen sa preduzećem „Ekocommerce“d.j.l. Konjic kao pravnim licem, a ne tužiocem kao fizičkim licem, a na temelju čega zaključuje da se u postupku kao tužilac moglo pojaviti samo ovo preduzeće kao pravna osoba. Nadalje, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 17d. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama jer je apelant i u vrijeme kada mu je dodijeljena nekretnina, kao i u vrijeme kad joj je predao u posjed bio državljanin Republike Hrvatske, pa prema važećim propisima u Bosni i Hercegovini objektivno i nije mogao biti privremeni korisnik. Činjenica da je označen kao privremeni korisnik u rješenju o vraćanju predmetnih nekretnina je bez značaja jer, po apleanticinom mišljenju, ona je imala mogućnost, u skladu sa članom 123. stav 3. ZPP dokazivati da je javna isprava netačna. S obziorm da je u toku postupka pred redovnim sudovima prezentovala ugovor o ustupanju na privremeno korištenje poslovnog objekta u kom je kao ugovorna strana označeno preduzeće, a ne tužilac kao fizičko lice, zatim rješenje Sekretarijata za privredu opštine Konjic iz kog se vidi da je predmetni poslovni prostor poslovao u okviru preduzeća, te da tužilac nije prezentovao niti jedan dokument kao dokaz da je njemu kao fizičkom licu dodijeljen predmetni prostor, apelantica smatra da je dokazala da javna isprava – rješenje od 5. maja 2003. godine kojim joj se nekretnine vraćaju, nije tačna u dijelu u kom je tužilac označen kao privremeni korisnik, a shodno čemu se nije mogao primijeniti ni član 17d. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama.
10. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99,37/01) u relevantnom dijelu glasi: Član l7d.
Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine. U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., vlasnik nekretnine može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa. Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelanticinim navodima da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa apelanticinim navodima da su redovni sudovi pogrešno raspravili pitanje aktivne legitimacije tužioca, Ustavni sud primjećuje da su rješenjem nadležnog opštinskog organa uprave apelantici vraćene nekretnine u posjed, a da je, prema utvrđenju redovnih sudova, u ovom rješenju kao privremeni korisnik označen tužilac. U skladu sa članom 17d. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, tužilac je u postupku morao dokazati da je uložio vlastita sredstava u nekretninu u odnosu na koju mu je prestalo pravo privremenog korištenja i da su ta ulaganja imala karakter neophodnih troškova. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je utvrđeno kao nesporno da su apelanticine nekretnine bile spaljene i demolirane a shodno Zapisniku o popisu poslovnih prostora opštine Konjic, da su bile predate na upravu Opštini Konjic kao napuštene nekretnine, a koja ih je kao spaljene i demolirane ustupila tužiocu na privremeno korištenje, koje pravo mu je prestalo rješenjem nadležnog organa uprave kojim su apelantici nekretnine vraćene u posjed. Nadalje, tužilac je u toku postupka dokazao da je izvršio ulaganja vlastitih sredstava u apelanticine nekretnine, a njegovim dokazima apelantica nije suprotstavila niti jedan dokaz koji bi uputio na drugačiji zaključak. Najzad, visnu ulaganja kao nužnih troškova sudovi su utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na koji apelantici nije bila uskraćena mogućnost da ga osporava. Shodno navedenom, zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi iz člana 17d. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama na temelju kog je utvrđeno da apelantu pripada pravo na naknadu nužnih troškova ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa su apelanticini navodi koji se odnose na pitanje aktivne legitimacije tužioca irelevantni jer je ovo pitanje raspravljeno upravo na temelju člana 17d. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica je istakla da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom. Međutim, ove navode nije posebno obrazlagala, a iz obrazloženja osporenih odluka, što apelantica u apelaciji i ne osporava, proizilazi da su joj predmetne nekretnine vraćene u posjed, odnosno da je uvedena u njihov posjed, pa Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović