Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2721/09 (H.H.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2721/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2721/09, rješavajući apelaciju H.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.H. podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 203 od 17. juna 2009. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-

000 209 od 11. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ruževića, Teslić, a kog zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je, 26. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 203 od 17. juna 2009. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 209 od 11. februara 2008. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 087-0-P-06-000 209 od 11. februara 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu Z.H. (u daljnjem tekstu: tužena) preda u posjed dio nekretnine označene kao k.č. broj 96/2, oranica „Potkućnica“ čije je ukupna površina 4400 m , upisana u posjedovni list broj 764 k.o. Ružević na apelantovo ime, odnosno u zk.uložak broj 10 k.o. Ružević, u površini od 341 muži dio dijela parcele širine 2 m, dužine 45 m u površini od 92 mkoji ima pravac pružanja jug-sjever i širi dio dimenzija 16x15 m u površini od 249 m (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele) koji se nalazi sjeverno od porodične kuće tužene.

3. U obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo sporno ko je vlasnik spornog dijela parcele, te da li se činjenicom povremenog boravka tužene u njenoj kući i povremenim obilaženjem okućnice smatra da je tužena u posjedu iste. Nadalje, ukazano je da u skladu sa članom

37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/08) vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj stvari, te da, u skladu sa stavom 2. navedenog člana, mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti onog od koga njen povraćaj traži. Tužena u postupku nije osporavala da koristi sporni dio parcele, kao i da je 1995. godine njen posjed razgraničen od posjeda apelanta postavljanjem ograde. Među strankama je bio sporan period od kada tužena drži u posjedu sporni dio parcele. Prema iskazu tužene i svjedoka Mu.H. ona se nalazi u posjedu preko 35 godina a prema iskazu apelanta i svjedoka Me.H. tužena je bila u posjedu od 1995. godine. S obzirom da je utvrđeno kao nesporno da je tužena u posjedu spornog dijela parcele, Osnovni sud je istakao da apelant, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da je vlasnik spornog dijela parcele u smislu člana 20. i 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. U vezi s tim je ukazano da činjenica da je apelant evidentiran kao posjednik cijele parcele označene kao k.č. broj 96/2 „Potkućnica“ ukupne površine 4400 mne znači da je on i njen vlasnik. S tim u vezi je ukazano da je apelant ugovorom o poklonu zaključenim između njegovog oca i njega na poklon dobio i navedenu parcelu. Na temelju uvida u navedeni ugovor utvrđeno je da je otac prenio apelantu svoje pravo posjeda na navedenoj parceli ali ne i pravo vlasništva, s obzirom da je u vlasničkom listu zk. uložak broj 10. k.o. Ružević upisan kao jedan od suvlasnika sa dijelom 1/9 cjelokupne parcele, kao i dijela parcele koju u posjedu drži tužena. Pri tom, ni apelant kao ni tužena nisu upisani kao vlasnici odnosno suvlasnici navedene parcele u zemljišnoj knjizi. Nadalje, Osnovi sud je poklonio vjeru iskazu tužene i svjedoka Mu.H. koji su izjavili da tužena drži u posjedu sporni dio parcele 35 godine ocjenjujući da oni nisu u suprotnosti ni sa izvedenim pismenim dokazima. U vezi s tim je ukazano da je uvidom u spis ovog suda O-329/85 od 18. decembra 1985. godine, a u ostavinskom postupku iz apelantovog umrlog oca, utvrđeno da je prekinuto raspravljanje zaostavštine, te da su apelanticin suprug i svjedok Mu.H., kao nasljednici upućeni da pokrenu parnični postupak protiv apelanta i svjedoka Me.H. kao nasljednika, pored ostalo, i radi poništenja ugovora o poklonu koji je zaključio apelantov otac sa apelantom 1985. godine. Također, ukazano je da, čak i da je apelant bio u posjedu spornog dijela parcele od 1985. godine na njemu ne bi mogao steći pravo svojine održajem, jer mu je kao nasljedniku, te parničnoj stranki u postupku koji se vodio pred ovim sudom, bilo poznato da isto zemljište nije njegovo, već da su to, kao suvlasnici, lica upisana u zk. ulošku broj 10 k.o. Ružević, a shodno čemu je isključena i apelantova savjesnost. Najzad, ukazano je da, čak i da je apelant dokazao da je savjestan i zakonit posjednik spornog dijela parcele, njegovom zahtjevu se ne bi moglo udovoljiti jer nije izvršio preciziranje tužbenog zahtjeva prema nalazu i skici vještaka geodetske struke. S tim u vezi je ukazano da sud u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je u konkretnom slučaju vještačenje obavljeno po apelantovom prijedlogu upravo radi identifikacije i utvrđivanja tačne površine spornog zemljišta i njegove pripadnosti tačno određenoj parceli, a apelant ovom nalazu nije prigovorio.

4. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-08-000 203 od 17. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je ukazano da su neosnovani apelantovi navodi da je osporena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 191. ZPP. U vezi s tim je ukazano da su u obrazloženju presude izloženi zahtjevi stranaka i njihovi navodi, izloženi su izvedeni dokazi koji su pravilno cijenjeni, te su navedeni propisi na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da je prvostepenom presudom povrijeđen član 2. stav 1. ZPP jer niti jedna strana nije tražila utvrđivanje prava vlasništva, te je s tim u vezi ukazano da je apelant tražio da mu tužena preda u posjed sporni dio parcele, a zbog čega je, shodno članu 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima bio dužan dokazati da je vlasnik spornog dijela parcele. Nadalje, neosnivanim su ocijenjeni apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te je ukazano da u žalbi nije izneseno ništa bitno što bi bili suprotno utvrđenju prvostepenog suda. Također, ukazano je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je tužena u posjedu spornog dijela parcele od 1995. godine s obzirom da nema uporište u sadržini spisa predmeta te je ukazano na obrazloženje koje je u vezi s tim dato u osporenoj prvostepenoj presudi. Najzad, a polazeći od činjenice da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelantov otac svojim sinovima ustupio određene nekretnine na kojim su oni sagradili svoje porodične kuće, tj. apelant i umrli suprug tužene dobili su nekretnine od svog oca na poklon (besteretnim pravnim poslom), a u postupku pred prvostepenim sudom među strankama je bilo nesporno da je tužena u posjedu spornog dijela parcele, neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na član 41. stav 2. Zakona o osnovnim sovjinsko-pravnim odnosima, čija primjena također ne bi ishodovala drugačiju odluku u odnosu na apelanta.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/a. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju se ogleda u činjenici da su sudovi pogrešnom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, a shodno čemu su pogrešno primijenili i materijalno pravo. U vezi s tim apelant ističe da su redovni sudovi potpuno zanemarili činjenicu da je ugovorom o poklonu koji je zaključio sa svojim ocem 1985. godine i koji nije poništen pravosnažnom sudskom odlukom, dobi parcelu broj 96/2 ukupne površine od 4400 m , a kojoj pripada i sporni dio parcele, te da se na temelju ovog ugovora upisao kao posjednik u katastarski operatu shodno čemu smatra da je imao jače pravo na državninu, te da je dokazao zakonitost svoje državnine. Apelant navodi da je i sporni dio parcele, koja je sastavni dio parcele koju mu je otac navedenim ugovorom poklonio, držao od 1985. godine pa sve do 1995. godine kada je zbog ratnih dešavanja napustio navedeno područje i od kada je tužena i ušla u posjed spornog dijela parcele. U vezi s tim apelant ukazuje da je tužena u toku postupka i sama potvrdila da nije postojalo razgraničenje sve do 1995. godine, odnosno da je nakon njegovog odlaska pokrenula postupak uređenja međa u kom on nije mogao učestvovati, a nakon čega je i postavila ogradu. Po apelantovom mišljenju ovo je dovoljan dokaz da apelantica nije bila u posjedu spornog dijela parcele 35 godina kako su sudovi neosnovano utvrdili već da je u posjedu tek od 1995. godine. Nadalje, apelant ističe da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev jer niti jedan od strana u postupku nije tražila da se utvrdi pravo svojine na spornom dijelu parcele pa da je pogrešno pozivanje redovnih sudova na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i s tim u vezi zaključak redovnih sudova da on ni po jednom od zakonom propisanih načina nije stekao pravo vlasništva na spornom dijelu parcele. Pri tom, apelant ukazuje da su sudovi propustili da cijene njegov tužbeni zahtjev u smislu člana 41. istog zakona koji reguliše institut jačeg pravnog osnova. Apelant zaključuje da mu je pogrešnim postupanjem redovnih sudova onemogućena sudska zaštita posjeda i povrijeđen institut jačeg prava na posjed.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio da mu tužena preda u posjed dio sporne nekretnine, a koji je po njegovom zahtjevu, na temelju provedenog vještačenja kom nije prigovarao i individualno određen. Njegov tužbeni zahtjev redovni sudovi su cijenili u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima shodno kom vlasnik može tražiti od posjednika da mu preda individualno određenu stvar, ali pri tom mora dokazati da je vlasnik odnosne stvari i da se ona nalazi u posjedu osobe od koje traži da mu je preda. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je kao nesporna činjenica utvrđeno da apelantica drži dio sporne parcele, a ovu činjenicu apelant ne osporava ni apelaciji. Nadalje, redovni sudovi su na temelju dokaza koje su predložile obje strani, a čiji prijedlozi su u cjelini usvojeni, utvrdili da ni apelant kao ni tužena nisu vlasnici spornog dijela parcele, odnosno da apelant to nije postao ni na osnovu ugovora o poklonu jer ni njegov otac kao poklonodavac nije bio vlasnik. Apelant ni u apelaciji ne osporava činjenicu da nije vlasnik spornog dijela parcele ali smatra da mu je na temelju činjenice da je upisan kao posjednik pripadalo jače pravo. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi posebno cijenili i ovu činjenicu i da su zaključili da je bez značaja u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva s obzirom na član 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S obzirom da u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao da je vlasnik spornog dijela parcele, a ovu činjenicu apelant ne osporava ni u apelaciji, neosnovane su apelantove tvrdnje da mu je uskraćena sudska zaštita posjeda jer o pitanju posjedovne zaštite nije ni raspravljano u postupku pred redovnim sudovima, niti je apelantov tužebeni zahtjev tako glasio. Najzad, apelant ne navodi niti jedna dokaz, izuzev kopije katastarskog plana koji je priložio uz apelaciju i na kom je konstatovano da nije u službenoj upotrebi, a koji je bio razmatran kao dokaz i u postupku pred redovnim sudovima, kojim bi osporio zaključak redovnih sudova da je tužena bila u posjedu spornog dijela parcele 35 godine. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije primjenjen član 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizilazi da je apelantovo pozivanje na navedenu odredbu ocijenjeno kao neosnovano, a razlozi i obrazloženja koji su u vezi s tim dati ne ostavljaju utisak proizvoljnsoti i diskriminacijske primjene prava, niti ih apelant svojim navodima na bilo koji način dovodi u pitanje, s obzirom da je apelant parcelu čiji dio čini i sporni dio stekao besteretnim pravnim poslom (ugovorom o poklonu), te da je kao nesporno utvrđeno da tužena drži u posjedu sporni dio parcele. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Najzad, apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Međutim, u samoj apelaciji tvrdnje o povredi navedenih prava apelant ničim nije potkrijepio i obrazložio, a iz osporenih presuda se ne može zaključiti da su u postupku pred redovnim sudovima raspravljane odnosno na bilo koji način dovedene u pitanje garancije ustanovljene pravom na život iz člana II/a. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravom na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije pa Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da apelantove navode u ovom dijelu posebno ispituje.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2721/09 (H.H.) | Sudska praksa | Aktio