Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/09 (Z. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pristup sudu
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2799/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-2799/09, rješavajući apelaciju Zore Butorac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zore Butorac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 125 od 7. jula 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-951/05 od 25. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zora Butorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, a koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 2. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 125 od 7. jula 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-951/05 od 25. oktobra 2006. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj P-1004/04 od 22. marta 2005. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao Grad Banjaluku (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime naknade štete od 30. avgusta 2001. godine do 31. avgusta 2004. godine isplati ukupan iznos od 10.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2004. godine pa do isplate. Nadalje, tuženom je naloženo da apelantici na ime zakupnine plaća mjesečni iznos od po 300,00 KM počev od 1. septembra 2004. godine pa sve do dodijele odgovarajućeg dvosobnog stana u skladu sa članom 53. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da joj nadoknadi troškove postupka. Najzad, apelantica je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijena kao neosnovanim. U obrazloženju presude je, pored ostalog, konstatovano da je među strankama bilo nesporno da je apelantica prije 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Vase Pelagića broj 15-17, prizemlje, (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kom postoji vlasništvo, da je stan napustila u ratnom periodu, te da je 12. juna 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Nadalje, na temelju uvida u rješenje Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove broj 11-364-
1202/9 od 29. novembra 1996. godine utvrđeno je da je D.V. data urbanistička saglasnost da promijeni namjenu prizemlja iz stambenog u poslovni prostor, tačnije u kancelarije. U postupku pred Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica utvrđena je ova činjenica pa je izvršena i rekonstrukcija predmetnog stana. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na član 69. Zakona o uređenju prostora kojim je regulisano da urbanističku suglasnost za, pored ostalog, promjenu namijene građevinskog zemljišta ili građevine, svojom odlukom odobrava Skupština opštine i to organ uprave za poslove urbanizma. S tim u vezi je ukazano da je u konkretnom slučaju organ uprave tužene izdao urbanističke uslove za promjenu namjene stana koji je apelantica ranije koristila, a čime je apelanticu, u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), lišio doma. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantica trpi štetu i to materijalnu za koju je, u smislu člana 170. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovorna tužena. Apelantica je zahtjev za naknadu ovog vida štete postavila kao zahtjev za isplatu zakupnine, što je sud i prihvatio te apelantici odredio naknadu kao u izreci presude. Najzad, s obzirom da je zaključeno da apelantica i dalje trpi štetu, tuženi je obavezan da joj i ubuduće isplaćuje mjesečni iznos zakupnine u označenom iznosu, a sve do dodijele odgovarajućeg stana u smislu člana 53. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a iz razloga što je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je u vlasništvu i koji ne može biti predmet otkupa.
3. Okružni sud je presudom broj Gž-951/05 od 25. oktobra 2006. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbio. Apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, konstatovano da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je apelantica 1954. godine zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana sa Stambenom zajednicom – Uprava II Banja Luka, te da je presudom Opštinskog suda u Banjaluci broj P-471/78 od 16. januara 1979. godine utvrđeno da apelanitici kao sustanaru pripada pravo i na dijelu predmetnog stana iz kog je iselio drugi sustanar. Nadalje, utvrđeno je da je zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi bila nacionalizovana 1946. godine, da je predmetni stan dodijeljen u zakup apelantici, te da je 1966. godine predmetni stan vraćen vlasniku. Apelantica je predmetni stan koristila sve do 1995. godine kada ga je, zbog ratnih dešavanja, morala napustiti, a nasljednici vlasnika predmetnog stana su ga prodali D.V. koji je 1996. godine promijenio namjenu predmetnog stana u poslovni prostor, po osnovu rješenja organa uprave tužene. Nadalje, ukazano je da Okružni sud prihvata kao pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud ali je zaključio da na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Po ocijeni Okružnog suda prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je tužena odgovorna za štetu iz razloga što je njen organ dao odobrenje D.V. da izmijeni namjenu spornog stana, a na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove tužene broj 11-364-1202/96 od 29. novembra 1996. godine, tj. urbanističke saglasnosti. Uvidom u navedeno rješenje kao materijalni dokaz u spisu utvrđeno je da je u stavu IV konstatovano da je investitor dužan prije podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o odobrenju za građenje riješiti imovinsko-pravne odnose na predmetnom objektu i zemljištu. Nadalje, ukazano je da u skladu sa članom 81. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ broj 19/96), a koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja urbanističke saglasnosti, bilo propisano da urbanistička saglasnost prestaje da važi ako se u određenom roku, ne dužem od godinu dana, ne zatraži odobrenje za gradnju, dok je stavom 2. istog člana bilo propisano da se izuzetno može produžiti ali najviše za godinu dana. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da je nejasan zaključak prvostepenog suda da je po osnovu izdate urbanističke saglasnosti tuženi odgovoran apelantici da nadoknadi štetu, s obzirom da iz člana 91. Zakona o uređenju prostora proizilazi da je urbanistička suglasnost samo jedan od uslova koje investitor mora ispuniti da bi dobio odobrenje za građenje. Okružni sud je zaključio da apelantica, u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazala da je tužena odgovorna za štetu koju trpi iz razloga što sudu nije predočila dokaz (građevinsku dozvolu) da je građenje i pretvaranje stambenog prostora u poslovni bilo po odobrenju nadležnog organa tužene, a u cilju uspostavljanja uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastale štete koju apelantica trpi. Najzad, ukazano je da, ukoliko je apelanticino stanarsko pravo na predmetnom stanu nesporno, tužena bi bila u obavezi da joj, u smislu člana 53. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova omogući otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne većeg od onog koji je koristila.
4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 125 od 7. jula 2009. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica svoj tužbeni zahtjeva temeljila na tvrdnji da je nezakonito rješenje organa uprave tužene kojim je vlasniku stana D.V. data urbanistička saglasnost za pretvaranje predmetnog stana u poslovni prostor. S tim u vezi je ukazano da u parničnom postupku nije moguće ocjenjivati zakonitost odluka organa uprave, te da su, shodno članu 12. stav 1. ZPP redovni sudovi u parničnom postupku vezani pravosnažnom odlukom organa uprave. Nadalje, ukazano je da je apelantica navedeno rješenje mogla pobijati samo u upravnom postupku, a mogla je pokrenuti i upravni spor, te da, prema podacima u spisu, proizilazi da je apelantica bila učesnik u upravnom postupku. Nadalje, ukazano je da apelantica u toku postupka nije dokazala da je predmetni stan pretvoren u poslovni prostor. Apelantica je na ovu okolnost predočila samo urbanističku suglasnost a na temelju samo ovog akta predmetni stan se nije mogao pretvoriti u poslovni prostor, s obzirom da je D.V. kao investitor morao pribaviti građevinsku dozvolu, uz uslov da prije podnošenja zahtjeva za njeno izdavanje prethodno riješi imovinsko-pravne odnose na predmetnom stanu i zemljištu. Nadalje, na temelju uvida u spis utvrđeno je da je rješenjem tuženog od 6. jula 1998. godine D.V. ponovo izdata urbanistička suglasnost po kojoj je bio dužan prilikom promijene namjene prizemlja zgrade rekonstruisati jednosoban stan na kom je apelantica imala stanarsko pravo, a preostali dio je mogao pretvoriti u poslovni prostor, kao i da D.V. kao vlasnik predmetnog stana, apelantici nije obezbijedio odgovarajući stan u skladu sa odlukom tuženog. S obzirom na navedeno, pravilnim je ocijenjen zaključak drugostepenog suda da apelantica nije dokazala da je šteta koju trpi posljedica radnji ili propusta tuženog odnosno njegovog organa. Nadalje, ukazano je da je nesporno da utvrđeno da je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana, kao i da ovaj upravni postupak nije okončan već je prekinut dok se ne okonča ova parnica. Nakon donošenja drugostepene presude tj. 25. oktobra 2006. godine nisu postojale prepreke da se ovaj postupak nastavi, a u okviru kog apelantica može ostvariti svoja prava u vezi sa predmetnim stanom. Najzad, zaključeno je da obaveza tuženog da apelantici plaća mjesečnu zakupninu ne proizilazi ni iz odredbi člana 56. Zakona o stambenim odnosima, kao ni iz člana 53. Zakona o privatizaciji državnih stanova. S tim u vezi je ukazano da citirane odredbe regulišu obaveze vlasnika stana a u konkretnom slučaju tužena to nije. Nadalje, obaveza tužene je da, pod određenim uslovima, u roku od pet godina od stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, apelantici kao nosiocu stanarskog prava, omogući otkup drugog odgovarajućeg stana.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da joj ej pravo na dom povrijeđeno zbog činjenice da je nadležni organ tuženog rješenjem od 29. novembra 1996. godine dao urbanističku suglasnost novom vlasniku predmetnog stana za promjenu namjene u poslovni prostor. Nadalje, apelantica smatra da joj je u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na pristup sudu jer joj je tužena uskratila pravo da bude saslušana kao stranka u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti a kako bi zaštitila svoje stanarsko pravo. Nadalje, apelantica ističe da je tuženi u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti povrijedio član 56. Zakona o stambenim odnosima i što je nije saslušao kao stranku, a na čemu i temelji svoju apelaciju. Apelantica navodi da je Ustavni sud sličnu situaciju sankcionisao u Odluci o prihvatljivosti i meritumu broj CH/02/10742 od 27. juna 2007. godine jer podnosiocu zahtjeva nije bilo omogućeno da bude saslušan u svojstvu stranke. Najzad, apelantica je zatražila da se tuženoj naloži da joj, zbog povrede prava da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, isplati adekvatnu novčanu naknadu koja ne može biti manja od 15.000,00 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima da su joj pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer joj e bilo onemogućeno da u postupku izdavanja urbanističke saglasnoti bude saslušana i da tako zaštiti svoje stanarsko pravo, Ustavni sud primjećuje da su predmet osporavanja apelacijom presude redovnih sudova proistekle iz parničnog postupka koji je apelantica vodila protiv tuženog radi naknade štete. Nadalje, u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda je istaknuto da redovni sudovi u skladu sa ZPP ne mogu raspravljati o zakonitosti konačnih upravnih akata, odnosno da su u skladu sa članom 12. stav 1. ZPP vezani pravosnažnom odlukom upravnog organa. Činjenica da je urbanistička suglasnost izdata u postupku pred nadležnim organom, a kako apelantica tvrdi, bez da je njoj data mogućnost da bude saslušana, irelevantna je u odnosu na presude koje apelantica osporava apelacijom. Nadalje, apelantica je u postupku pred redovnim sudovima istakla zahtjev za naknadu štete, odnosno o njenom zahtjevu je meritorno odlučeno od strane nadležnog suda. Najzad, u vezi sa apelanticinim pozivanjem na Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/02/10742 od 27. juna 2007. godine, Ustavni sud primjećuje da su u citiranoj odluci predmet preispitivanja bile odluke nadležnog organa uprave kojim je izdata urbanistička saglasnost u postupku u kojem je podnosioci prijave bilo onemogućeno da učestvuje. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude redovnih sudova u kojim je odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila naknadu štete, pa je apelanticin navod da se u oba predmeta radi o sličnoj pravoj situaciji neosnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Nadalje, apelantica smatra da joj je tuženi izdavanjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti za promjenu namjene predmetnog stana u poslovni prostor povrijedio pravo na dom. Ustavni sud primjećuje da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio apelanticin tužbeni zahtjev za nakandu štete u vidu isplate zakupnine koju je potraživala od tuženog. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđivano postojanje ili ne postojanje apelanticinog prava na dom, odnosno da je osporenim odlukama apelantica lišena ovog prava. Naime, u konkretnom slučaju sudovi su utvrđivala postojanje uslova iz člana 154. i 170. ZOO na kojim je aplentica temeljila svoj tužbeni zahtjev kojim je od tuženog potraživala naknadu štete u vidu isplate zakupnine, te utvrdili da se ovi uslovi u konkretnom slučaju nisu stekli. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na dio obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda u kojoj je konstatovano da apelantica svoja prava u vezi sa predmetnim stanom može ostvarivati u postupku pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica koji je bio prekinut do okončanja parničnog postupka, odnosno da nakon donošenja osporene drugostepene presude više nisu postojale prepreke da se ovaj postupak i nastavi. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović