Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/09 (Mousavi Aghaet Seyed Jabbar)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-28/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 28/09, rješavajući apelaciju Mousavi Aghaet Seyed Jabbara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mousavi Aghaet Seyed Jabbara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016448 08 Gž od 19. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 016448 99 P od 18. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mousavi Aghaet Seyed Jabbar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura «Ćupina & Co» d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti Mostar, podnio je 5. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016448 08 Gž od 19. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016448 99 P od 18. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016448 99 P od 18. aprila 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Šemsudina Lizde (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Suada Rahića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Seada Čevru (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da mu isplate novčane iznose bliže označene u izreci presude Općinskog suda, te da se tuženi obavežu da mu isplate zakonske zatezne kamate i da mu naknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je tuženima u više navrata posuđivao novčane iznose bliže označene u navedenoj presudi na rok od tri mjeseca. Rok za vraćanje novca je na zahtjev tuženih produžavan u više navrata, te je njihova obaveza konačno dospjela 1. oktobra 1998. godine. S obzirom na to da tuženi nisu dobrovoljno ispunili obavezu, apelant je podnio tužbu.

4. Tokom dokaznog postupka pred Općinskim sudom izvedeni su brojni materijalni dokazi bliže označeni u prvostepenoj presudi, te su neposredno saslušani svjedoci, među kojima i svi tuženi. Tuženi su prilikom davanja iskaza naveli da se apelant tuženima predstavio kao djelatnik Iranske humanitarne organizacije BIRDS i da im je rekao kako im može pomoći davanjem humanitarne pomoći. Tuženi tokom postupka nisu negirali da su bili u kontaktu s apelantom, potvrdili su da su preuzeli novac od njega, ali su naveli da su smatrali da se radi o humanitarnoj pomoći iz fonda iranske vlade, bez obaveze njegovog vraćanja. Tuženi su istakli da nisu znali da se radi o zajmu, te da, da su to znali, ne bi ni primili novac.

5. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se apelantov tužbeni zahtjev zasniva na osnovu zaključenog ugovora o zajmu. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 557. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obavezuje da preda zajmoprimcu određeni iznos novca ili određene količine drugih zamjenjivih stvari, zajmoprimac se obavezuje da poslije stanovitog vremena vrati isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete. Općinski sud je ukazao da je ugovor o zajmu konsenzualan ugovor jer nastaje saglasnošću saugovarača u trenutku kad su se sporazumjeli o bitnim sastojcima ugovora. Općinski sud je, dalje, ukazao da je ugovor o zajmu neformalan ugovor jer u ZOO-u nije propisan određen oblik u kojem se ugovor treba sastaviti, nego je to ostavljeno strankama na volju, pa u tom smislu priznanica kao pisana isprava koju dužnik izdaje vjerovniku nije pisani oblik ugovora o zajmu, nego dokazno sredstvo kojim se potvrđuje primitak novca.

6. Općinski sud, ocjenjujući u kontekstu navedenog potvrde od 23. decembra 1997. godine i 6. januara 1998. godine koje su prezentirane kao dokazi na glavnoj raspravi i u kojima je naznačeno da prvotuženi preuzima iznos od 2.000 DM «za momke u Čelebiću», te da drugotuženi preuzima iznos od 1.500 američkih dolara, nije našao da je tim preuzimanjem navedenih novčanih iznosa zasnovan ugovor o zajmu između apelanta i prvotuženog, odnosno apelanta i drugotuženog i trećetuženog. Ukazano je da se na osnovu samog smisla formulacije «za momke u Čelebiću» ne može utemeljiti saglasna volja tuženih da sa apelantom stupe u bilo kakav ugovorni odnos, pa tako ni da s njim zaključe ugovor o zajmu.

7. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, a na osnovu navedenog, ukazao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06), kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva zahtjev. Navedeno je da na osnovu dokaza koje je apelant prezentirao tokom postupka sud nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da li je između apelanta i tuženih usmeno zaključen ugovor o zajmu, osnov isplate iznosa sadržanih u priznanicama prezentiranim tokom postupka, obaveza i rokovi njegovog vraćanja, porijeklo novca, odnosno da li se radilo o humanitarnoj pomoći bez obaveze vraćanja ili zajmu, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 016448 08 Gž od 19. novembra 2008. godine obijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Općinskog suda broj 07 58 P 016448 99 P od 18. aprila 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud nakon analize svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dao jasne i valjane razloge za svoju odluku, koju je prihvatio i Kantonalni sud.

9. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da su priznanice koje su prezentirane tokom dokaznog postupka ustvari ugovori o zajmu zaključeni između apelanta i tuženih, te da te priznanice sadržavaju sve elemente navedenog ugovora. Naime, kako je to utvrđeno pred prvostepenim sudom na osnovu odredbe člana 557. ZOO-a, priznanica kao pisana isprava koju dužnik izdaje vjerovniku ne može se posmatrati kao pisani oblik ugovora, nego isključivo kao dokazno sredstvo kojim se potvrđuje primitak novca.

10. Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da ga je tokom postupka pred prvostepenim sudom zastupalo lice koje nije imalo urednu punomoć. Kantonalni sud je utvrdio da je apelanta tokom cijelog postupka, dakle od podnošenja tužbe, zastupao Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, da u spisu postoji uredna punomoć, te da su na pojedinim ročištima apelanta zastupali advokatski pripravnici iz ureda advokata Faruka Ćupine.

11. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se u cijelosti slaže sa pravnim zaključkom prvostepenog suda u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da apelant u žalbi Kantonalnom sudu nije pružio dokaze za drugačije činjenično utvrđenje i pravni zaključak.

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Ukazao je da u ZOO-u nije propisan određen oblik ugovora o zajmu, pa saugovarači nisu bili obavezni predvidjeti pisanu formu ugovora, iz čega proizlazi da je pogrešan stav sudova da priznanica kao pisana isprava koju izdaje dužnik nije pisani oblik ugovora o zajmu. Dalje, apelant ukazuje da je u priznanicama koje su prezentirane kao dokaz tokom postupka decidirano navedeno da su tuženi «dobili novac», odnosno da su «uzeli pozajmicu» i to sa tačno naznačenim iznosom, i da kao takve imaju elemente ugovora o zajmu. Apelant je, također, naveo da su pogrešni navodi suda da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je zaključio ugovor o zajmu sa trećetuženim, te da nije bilo moguće na jasan i nedvosmislen način utvrditi porijeklo novca, vlasništvo i svrhu davanja novca. Apelant je istakao da se u konkretnom slučaju radilo o ličnom i prijateljskom odnosu, da apelant tuženima nije davao novac u ime humanitarnih organizacija, nego im je pozajmio svoj privatni novac. Konačno, apelant je ukazao na odredbu člana 12. ZOO-a u kojoj je propisano jedno od osnovnih načela obligacionopravnih odnosa – načelo savjesnosti i poštenja, te naveo kako su sudovi propustili utvrditi da su tuženi postupili suprotno navedenom načelu. Apelant je predložio da Ustavni sud, na osnovu navedenog, osporene presude ukine i vrati predmet na ponovni postupak.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primijeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, konkretno odredbu člana 557. ZOO-a, kojom je reguliran ugovor o zajmu, te odredbe ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/09 (Mousavi Aghaet Seyed Jabbar) | Sudska praksa | Aktio