Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/09 (A. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o osiguranju imovine i osoba · čl. 75
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba · čl. 75
- Ispravka Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-299/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 299/09, rješavajući apelaciju Ahmeta Hadrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Hadrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001074 od 7. oktobra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002918 od 21. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Hadrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Ifeta Hrnjić, advokatica iz Kladnja, podnio je 2. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001074 od 7. oktobra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 06-002918 od 21. jula 2007. godine.
2. Apelant je 30. decembra 1998. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv „Centrotrans-Bus“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, v. sp. 61.746,00 KM, nastale kao posljedica saobraćajne nezgode koja se desila 18. aprila 1991. godine u Rumi (Republika Srbija) i u kojoj je apelant učestvovao kao radnik tuženog na poslovima vozača.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1735/98-A od 9. aprila 2004. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu isplati 30.807,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. aprila 2004. godine kao dana dosuđenja pa sve do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo tako što je A. T., upravljajući teretnim vozilom marke „Daimler Benz 1628“ u vlasništvu L. T. i nepropisno pretekavši teretno vozilo koje se nalazilo ispred njega, propustio da zaustavi svoje teretno vozilo i ustupi prvenstvo prolaza autobusu u vlasništvu tuženog kojim je upravljao apelant, pa je u raskrsnici došlo do kontakta između ova dva vozila, za što je A. T. Presudom Općinskog suda u Rumi broj K-559/99 od 25. januara 2000. godine proglašen krivim. U predmetnoj saobraćajnoj nezgodi apelant je zadobio teške tjelesne povrede i to prijelom lijeve butne kosti, zbog čega je naknadno bio podvrgnut dvjema operacijama i nizu terapija i kontrolnih pregleda. Pri odlučivanju o prigovoru nedostataka pasivne legitimacije tuženog, Općinski sud je ocijenio činjenicu da je predmetna saobraćajna nezgoda izazvana motornim vozilima u pokretu, te da se, stoga, ima primijeniti odredba člana 174. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je predviđeno da, u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pokretu, za štetu koju pretrpe treća lica odgovaraju solidarno imaoci motornih vozila bez obzira na krivicu imalaca vozila. Slijedom toga, Općinski sud je konstatirao da utvrđivanje postojanja, odnosno stepena krivnje za štetu pričinjenu trećim licima u takvoj saobraćajnoj nezgodi nije relevantno, te da se odgovornost imalaca vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nezgodi prema trećim licima ocjenjuje po pravilima o objektivnoj kauzalnoj odgovornosti, bez obzira na krivicu imalaca vozila.
5. Dalje je u obrazloženju navedeno da, budući da odredba člana 178. ZOO-a predstavlja izuzetak od općih odredbi o odgovornosti za štetu od opasne stvari, to u ovom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 177. ZOO-a kojim se u stavu 2. predviđa mogućnost oslobođenja od odgovornosti imaoca stvari ukoliko dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica. S obzirom na naprijed navedeno, te na utvrđenu činjenicu da je šteta kod apelanta nastala kao posljedica predmetne saobraćajne nezgode, Općinski sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, dok je pri odlučivanju o visini tužbenog zahtjeva sud ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke E. K. i nalaz mišljenje vještaka finansijske struke A. H. Također, sud je istakao da je cjelokupan dosuđeni iznos valjalo umanjiti za iznos koji je apelant već primio po osnovu naknade štete, odnosno po osnovu kolektivnog osiguranja koje je tuženi zaključio sa „Sarajevo-osiguranjem“ d.d. Sarajevo. Na kraju, Općinski sud je istakao da nije odlučivao o troškovima parničnog postupka s obzirom na to da nijedna stranka nije u tom smislu postavila opredijeljen zahtjev. Imajući u vidu sve navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude. Apelant je protiv ove presude podnio žalbu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, dok je tuženi svoju žalbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002918 od 21. jula 2007. godine žalba tuženog je uvažena i osporena prvostepena presuda Općinskog suda od 9. aprila 2004. godine preinačena u dosuđujućem dijelu tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. U neosporenom – odbijajućem dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena, dok je apelantova žalba odbijena.
7. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni je sud naveo da je odredbom člana 75. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) propisano da vozač vozila nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu trećim licima, te se, u smislu naprijed citiranog zakona, trećim licem ne smatra osiguranikov vozač koji je pretrpio štetu upravljajući osiguranikovim vozilom, pa zbog toga, u slučaju saobraćajne nezgode, on ne može zahtijevati naknadu štete iz osnova obaveznog osiguranja za to vozilo. Kako je prema stanju spisa apelant radnik tuženog i vozač vozila/autobusa i nije treće lice u smislu člana 75. Zakona o osiguranju imovine i lica, Kantonalni sud je zaključio da je žalbeni prigovor tuženog osnovan i da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je apelantu dosudio naknadu štete, u smislu odredbe člana 174. stav 4. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je istakao da tuženi ne može odgovarati ni kao poslodavac, imajući u vidu da poslodavac odgovara općim pravilima odgovornosti za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom, a da je nedvojbeno iz stanja spisa utvrđeno da su apelantove povrede posljedica nedopuštene radnje trećeg lica – vozača teretnog vozila „Daimler Benz 1628“. S obzirom na to da je uzrok štete koju je apelant pretrpio „na radu“ radnja trećeg lica a ne tuženog kao poslodavca, Kantonalni sud je zaključio da se tuženi kao apelantov poslodavac oslobađa odgovornosti, u smislu odredbe člana 177. ZOO-a. Tuženi, prema mišljenju drugostepenog suda, ne može odgovarati ni kao imalac opasne stvari (čl. 173. i 174. ZOO-a), jer vlasnik opasne stvari odgovara po pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu, ali je u konkretnom slučaju njegova odgovornost isključena po ovom osnovu shodno naprijed citiranom članu 177. ZOO-a, jer je šteta nastala krivicom trećeg lica. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je osnov odgovornosti za štetu u predmetnoj saobraćajnog nezgodi odgovornost po principu krivice, na što žalba tuženog osnovano ukazuje, što dalje znači da je apelant trebao svoj zahtjev usmjeriti prema štetniku ili prema osiguravajućem društvu kod kojeg je uplaćeno obavezno osiguranje za vozilo štetnika.
8. Kako je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, to je primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u st. 1. i 2. izreke drugostepene presude. S obzirom na to da je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 386. stav 1. ZPP, prestao apelantov pravni interes za podnošenje žalbe na odluku o troškovima postupka, zbog čega je odlučeno kao u stavu 3. ove presude, na osnovu odredbe člana 213. stav 3. ZPP.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001074 od 7. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 21. jula 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da apelant u reviziji odgovornost tuženog za nastalu saobraćajnu nezgodu i štetu neosnovano temelji na odredbi člana 178. stav 4. ZOO-a kojom je propisano da za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Okolnost da je apelant povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi koju je skrivilo treće lice, odnosno A. T., vozač teretnog vozila „Daimler Benz 1628“, koji je ne poštujući pravila prvenstva prolaza udario autobus u vlasništvu tuženog kojim je upravljao apelant, isključuje odgovornost tuženog po odredbama člana 178. stav 4. ZOO-a, s obzirom na to da apelant kao vozač vozila, u smislu odredbe člana 75. Zakona o osiguranju imovine i lica, nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim licima. Za štetu koju je pretrpio apelant kao vozač autobusa tuženog na radu, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi kao poslodavac ne bi odgovarao jer i u tom slučaju poslodavac odgovara po općim propisima obligacionog prava (član 85. Zakona o radu). Dalje, Vrhovni sud je naveo da se tuženi kao imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti za štetu kod utvrđene činjenice da je šteta nastala isključivo radnjom vozača drugog vozila koje je učestvovalo u udesu (član 177. stav 2. ZOO-a). Kako je udes izazvan motornim vozilom u pokretu prouzrokovan isključivom krivicom imaoca drugog vozila, vozača teretnog vozila, Vrhovni sud je konstatirao da se primjenjuju pravila odgovornosti po osnovu krivice (član 178. stav 1. ZOO-a), pa nema odgovornosti tuženog niti po jednom osnovu, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Zbog svega navedenog, primjenom odredbi člana 248. ZPP odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su ti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari izražavajući stav da tuženi kao imalac opasne stvari nije odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant kao tužilac. Zbog toga, apelant ističe da mu je onemogućeno pravično suđenje pred navedenim sudovima i mogućnost ostvarivanja prava na naknadu štete, koja mu pripada prema odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, apelant je tražio od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, proizlazi da su, shodno odredbama relevantnih zakona u konkretnom slučaju, pasivno legitimirani štetnik A. T. ili osiguravajuće društvo kod kojeg je uplaćeno obavezno osiguranje za vozilo štetnika, a ne tuženi, zbog čega Ustavni sud apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović