Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/09 ('Prevoz Vučić'' d.o.o. Nevesinje)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3/09, rješavajući apelaciju ''Prevoza Vučić'' d.o.o. Nevesinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ''Prevoza Vučić'' d.o.o. Nevesinje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-001 145 od 20. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Pž-06-000 010 od 16. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj Ps-100/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ''Prevoza Vučić'' d.o.o. Nevesinje podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 423 od 25. decembra 2006. godine, rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-Ip-06-000 132 od 27. septembra 2006. godine i rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-
0-Ip-06-000 132 od 24. augusta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. ''Prevoz Vučić'' d.o.o. Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-001 145 od 20. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 423 od 25. decembra 2006. godine, rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-Ip-06-000 132 od 27. septembra 2006. godine, presude Okružnog suda, broj 015-0-Pž-06-000 010 od 16. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda, broj Ps-100/05 od 20. januara 2006. godine. parnični postupak
2. Tužitelj je 29. juna 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta pri čemu je naveo da je apelant u spornom periodu koristio njegove stanične usluge, odnosno koristio autobuske stanice na relacijama za Beograd, Nevesinje i Banja Luku, za koje mu prema računima tužitelja duguje iznos od 23.200,00 KM. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-100/05 od 20. januara 2006. godine, primjenom odredbe člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezan je apelant da ''Prevozu a.d.'' Nevesinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 21.065,00 KM na ime korištenih staničnih usluga u periodu 2003. i 2004. godine, prilikom polaska i dolaska autobusa sa stanice tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz obavezu apelanta da naknadi tužitelju i troškove postupka u iznosu od 1.825,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je proveo dokazni postupak te je izvršio uvid u rješenje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, broj 03-67/01 od 15. marta 2001. godine iz kojeg je nespornim utvrđeno da autobuska stanica Nevesinje ispunjava uslove za stanicu druge kategorije, Odluku o pružanju staničnih usluga prevoznicima u domaćem saobraćaju, odnosno cjenovnik usluga autobuskih stanica objavljen u «Službenom glasniku RS», broj 68/01, te konačno uvid u račune dostavljene od strane tužitelja apelantu za pružanje navedenih usluga u spornom periodu. Također je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Š.N., te saslušanje svjedoka M.K. i M.S. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Š.N. utvrđeno je da ukupan dug apelanta iznosi 21.065,00 KM. Sud je istovremeno odbio zahtjev apelanta za provođenjem novog vještačenja iz razloga što apelant nije ničim doveo u pitanje nalaz i mišljenje vještaka, ističući da je nedvosmisleno i jasno dugovanje apelanta prema tužitelju.
4. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Pž-06-000 010 od 16. maja 2006. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Apelant je u žalbi istakao da je tužitelj tek u završnoj riječi predao u spis dokaze na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud je konstatovao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da se suprotno navodima žalbe ne može prihvatiti osnovanim apelantov navod da je tužitelj tek na glavnoj raspravi priložio dokaze, iz razloga što je dokumentacija koja je bila priložena sudu na glavnoj raspravi sastavni dio izvještaja o finansijskom vještačenju, te ona uopće nije bila cijenjena kao poseban dokaz. Konačno, drugostepeni sud je našao da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Š.N. ni jednim pravno relavantnim dokazom nije doveden u pitanje, iz kojih razloga je odbijen zahtjev apelanta za drugim vještačenjem, te da su o svim odlučnim činjenicama u konkretnom predmetu dati jasni i valjani razlozi koje je prihvatio u cjelosti drugostepeni sud.
5. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, broj 015-0-Pž-06-000 010 od 16. maja 2006. godine, koju je presudom Vrhovni sud, broj 118-0-Rev-06-001 145 od 20. oktobra 2008. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno apelantovim revzijskim prigovorima, Vrhovni sud našao da su redovni sudovi pravilno odlučili kada su apelanta obavezali na isplatu novčanog iznosa na ime duga za korištenje staničnih usluga u periodu 2003. i 2004. godine, posebno ističući da je apelantu uz tužbu dostavljena sva priložena dokumentacija, odnosno u toku postupka i nalaz vještaka. Dalje je navedeno da su za svoje utvrđenje redovni sudovi dali potpune i valjane razloge koje u cjelosti prihvata i Vrhovni sud.izvršni postupak
6. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju, broj 095-0-IP-06-000 132 od 24. augusta 2006. godine.
7. Rješenjem Osnovnog suda, broj 095-0-Ip-06-000 132 od 27. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta kao izvršenika podnesen proziv rješenja o izvršenju.
8. Apelant je podnio žalbu na rješenje Osnovnog suda, broj 095-0-Ip-06-000 132 od 27. septembra 2006. godine, koju je Okružni sud rješenjem, broj 015-0-Gž-06-000 423 od 25. decembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno ukazuje da je:''tužitelj tek u završnoj riječi na glavnoj raspravi priložio u spis dokaze na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev''. Apelant također traži od Ustavnog suda da naloži Osnovnom sudu da deblokira žiro račun apelanta koji se vodi kod Nove Banke u Nevesinju, s obzirom da je izvršio uplatu navedenog iznosa izuzev zakonske zatezne kamate.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost u odnosu na parnični postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 145 od 20. oktobra 2008. godine,
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao u postupku pred redovnim sudovima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituriati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava kada su utvrdili dugovanje apelanta prema tužitelju na osnovu korištenja autobuskih stanica u periodu 2003. i 2004. godine, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ujedno, Ustavni sud naglašava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na izvršni postupak okončan rješenjem Okružnog suda broj 015-
0-Gž-06-000 423 od 25. decembra 2006. godine
14. S obzirom da je apelant ujedno osporio i rješenja Okružnog i Osnovnog suda, koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati i u odnosu na navedene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-
21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
16. U konkretnom slučaju građanska prava i obaveze apelanata utvrđena su pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj Ps-100/05 od 20. januara 2006. godine, a kojom je utvrđena apelantova obaveza da tražiocu izvršenja (tužitelju) isplati novčani iznos od 21.065,00 KM na ime korištenja staničnih usluga u spornom periodu. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata».
17. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim odlukama nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim odlukama ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović