Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/09 (Z. N.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Stanarsko pravo
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 31/09, rješavajući apelaciju Zorana Nedimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Nedimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 679 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001584 od 12. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1838/03 od 3. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Nedimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 679 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001584 od 12. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

1838/03 od 3. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1838/03 od 3. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu bliže označenom u navedenim presudama (u daljnjem tekstu: predmetni stan); da presuda zamijeni rješenje o dodjeli na trajno korištenje predmetnog stana apelantu od Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), te da apelant i tuženi na osnovu te presude imaju pravo zaključiti ugovor o korištenju predmetnog stana na neodređeno vrijeme sa Zavodom za izgradnju Banja Luka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da apelant traži da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst («Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine» br. od 14/84 do 36/89, i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 2/93 i 12/99; u daljnjem tekstu: ZSO), budući da predmetni stan bespravno koristi sa članovima svog porodičnog domaćinstva duže od osam godina, a raniji nosilac stanarskog prava nije tražio povrat stana. Također je utvrđeno da apelant sa članovima svoje porodice koristi predmetni stan, koji je u vlasništvu tuženog, bez valjanog pravnog osnova od 1. oktobra 1993. godine pa nadalje.

4. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 30. stav 1. ZSO-a u kojoj je navedeno da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako lice može dati inicijativu, a zainteresirano lice može podnijeti zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje, te na odredbu stava 2. tog člana kojom je propisano da rješenje o ispražnjenju donosi stambeni organ, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Dalje je navedeno da je članom 30. stav 7. ZSO-a propisano da nakon proteka roka od tri godine iz stava 2. tog člana davalac stana na korištenje ima pravo da zahtijeva ispražnjenje takvog stana u nadležnom sudu u roku od daljnjih pet godina.

5. Dalje, Osnovni sud je ukazao da su, s obzirom na to da je apelant predmetni stan počeo koristiti 1. oktobra 1993. godine, rokovi propisani odredbom člana 30. ZSO-a trebali isteći 1. oktobra 2001. godine. U međuvremenu je, 28. jula 2001. godine, na snagu stupio Zakon o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/01 do broja 2/05; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Navedeno je da je u odredbi člana 58. Zakona o privatizaciji propisano da će se postupak pokrenut u sudu, odnosno organu uprave do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, okončati po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, što znači da će se postupak pokrenut u sudu nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji okončati po odredbama tog zakona. S obzirom na to da je apelant tužbu sudu podnio 6. oktobra 2003. godine, sud je zaključio da se u predmetnom postupku trebaju primijeniti odredbe Zakona o privatizaciji, ukazujući da je odredbom člana 69. tog Zakona propisano da se na stanovima u državnom vlasništvu ne može steći stanarsko pravo.

6. Na osnovu svega navedenog, odnosno činjenice da apelant do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega mu nije bilo moguće udovoljiti.

7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001584 od 12. januara 2007. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj P-1838/03 od 3. jula 2006. godine. U obrazloženju presude je ukazano na odredbu člana 30. ZSO-a kojom je propisano da se protekom zakonskih rokova (tri godine plus pet godina) nezakoniti korisnik stana izjednačava sa nosiocem stanarskih prava. Dalje, ukazano je na odredbu člana 69. Zakona o privatizaciji kojom je propisano da se na stanovima u državnom vlasništvu ne može steći stanarsko pravo. S obzirom na to da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nisu protekli rokovi iz člana 30. ZSO-a, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantovim žalbenim navodima nije moguće udovoljiti.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 679 od 9. oktobra 2008. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001584 od 12. januara 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nezakonito koristio predmetni stan od 1. oktobra 1993. godine, navedeno je da je nesporno da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nisu protekli rokovi iz člana

30. ZSO-a u ukupnom trajanju od osam godina. Dalje je navedeno da od stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nesmetano nezakonito korištenje stana u državnom vlasništvu ne proizvodi pravno djelovanje u smislu člana 30. ZSO-a, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom člana 71. stav 2. Zakona o privatizaciji, kojom je propisano da se odredbe ZSO-a koje su u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji neće primjenjivati.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su redovni sudovi primjenom odredaba iz Zakona o privatizaciji pogrešno primijenili materijalno pravo i tvrdi da su se u konkretnom predmetu trebale primjenjivati odredbe ZSO-a, jer je apelant u predmetni stan uselio u vrijeme kad je na snazi bio ZSO, odnosno u posjed predmetnog stana ušao je prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji. Na osnovu navedenog, predložio je da Ustavni sud apelaciju usvoji i utvrdi povredu navedenih prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

14. Apelant se žali i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije jeste utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj je domen člana 8. Evropske konvencije proširen i na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99), kao i na stav da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelant u predmetni stan uselio 1. oktobra 1993. godine s namjerom da u njemu živi. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na «mirno uživanje doma».

16. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje u apelantov dom bilo «u skladu sa zakonom» i «neophodno u demokratskom društvu» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant bespravno koristio predmetni stan od 1. oktobra 1993. godine, da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nisu protekli rokovi iz člana 30. ZSO-a u ukupnom trajanju od osam godina, te da od stupanja na snagu Zakona o privatizaciji nesmetano nezakonito korištenje stana u državnom vlasništvu ne proizvodi pravno djelovanje u smislu člana 30. ZSO-a, jer bi to bio u suprotnosti sa odredbom člana 71. Zakona o privatizaciji. Prema tome, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, s obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama.

17. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo predstavljalo mjeru koja je bila «neophodna u demokratskom društvu», tj. da li je za to miješanje postojao «javni interes» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije i da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantovog i javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju javni interes koji se osporenim odlukama želio postići prvenstveno dosljedna primjena materijalnih propisa u smislu pravne sigurnosti, kako apelanta kao lica koje koristi predmetni stan, tako i radi zaštita imovinskih prava tuženog kao davaoca stana na korištenje u postupku pred redovnim stanovima, a to je nesumnjivo «javni interes» iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije koji dopušta miješanje u pravo na mirno uživanje doma. Dalje, Ustavni sud smatra da je preduzetim mjerama uspostavljena i pravična ravnoteža između suprotstavljenih apelantovih interesa i «javnog interesa» kojem se težilo, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelant nema pravni osnov na temelju kojeg bi mogao tražiti da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, kako je to tražio svojim tužbenim zahtjevom, te da apelant u suštini nije ograničen u korištenju predmetnog stana u smislu da mu je eventualno naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, odnosno da je bilo «neophodno u demokratskom društvu», kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie )neosnovani.

Pravo na imovinu

19. Apelant se žali i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

20. Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», nego se apelant pojavljuje samo kao bespravni korisnik predmetnog stana, pa Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će sa svojim tužbenim zahtjevom uspjeti s obzirom na to da je znao da nema pravni osnov na temelju kojega bi mogao steći stanarsko pravo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantovu «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa pozivanjem na povredu ovog prava.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/09 (Z. N.) | Sudska praksa | Aktio