Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-35/09 (H. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
Predmeti (1)
AP-35/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 35/09, rješavajući apelaciju Hidajeta Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hidajeta Hamzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001988 08 U od 5. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-3214582426 od 12. juna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Mostar, broj 3214582426 od 19. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hidajet Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001988 08 U od 5. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01/1-3214582426 od 12. juna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: Služba), broj 3214582426 od 19. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Službe broj 3214582426 od 19. marta 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda broj 01/1-3214582426 od 12. juna 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju na temelju odredaba Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 75/06, 58/07 i 89/07; u daljnjem tekstu: Uredba). Tokom postupka utvrđeno je da je apelant rođen 24. marta 1957. godine; da je otpušten iz Armije Republike Bosne i Hercegovine 14. aprila 1996. godine, te da je apelantu u staž priznato vrijeme provedeno u Oružanim snagama od 6. aprila 1992. godine do 22. decembra 1996. godine.
4. Služba je ukazala na odredbu člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe u kojoj je propisano da osiguranici stiču pravo na starosnu penziju ako su pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, ako su otpušteni, odnosno ako im nije produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjenja broja stanja u periodu od 27. augusta 1996. godine (datuma stupanja na snagu Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine) do stupanja na snagu Uredbe.
5. S obzirom na to da je Služba tokom postupka utvrdila da je apelant iz Armije Bosne i Hercegovine otpušten 14. aprila 1996. godine, utvrđeno je da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe, pa njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 001988 08 U od 5. decembra 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Zavoda broj 01/1-3214582426 od 12. juna 2008. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Zavod i Služba pravilno utvrdili da je apelant iz vojske otpušten 14. aprila 1996. godine, a da pravo na priznavanje starosne penzije, u skladu sa odredbom člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe, može steći samo osiguranik koji ispuni uvjet da je otpušten iz vojske u periodu od 27. augusta 1996. godine. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje pravilno, odnosno da apelantovi tužbeni navodi nisu utemeljeni, zbog čega im nije moglo biti udovoljeno.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je Kantonalni sud primjenom člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe pogrešno primijenio materijalno pravo, te da su potpuno zanemarene odredbe o Izmjenama i dopunama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane iz 2008. godine, kojom je propisano da osiguranici iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe stiču pravo na starosnu penziju ako su u 2006. godini napunili 40 godina života, a u momentu otpusta imali punih 20 godina penzijskog staža, od čega tri godine efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju. Apelant smatra da mu, s obzirom na to da ispunjava navedene uvjete, pripada pravo na starosnu penziju, pa predlaže da se njegova apelacija usvoji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo odlučujući o njegovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju na temelju odredaba Uredbe, budući da su nesporno utvrdili, što ne spori ni sam apelant, da je apelant otpušten iz Armije Bosne i Hercegovine 14. aprila 1996. godine, zbog čega je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović