Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4308/10 (K. A.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Strani državljanin
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4308/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4308/10, rješavajući apelaciju Karrache Abdelilah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karrache Abdelilah podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-87/09 od 13. augusta 2010. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karrache Abdelilah podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-87/09 od 13. augusta 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Karrache Abdellilah (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Turkijana Hodžić, podnio je 6. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-

87/09 od 13. augusta 2010. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 4. marta 2011. godine.

2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19-4-4-07.2-379/08 od 21. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-07-2-231/08 od 19. januara 2009. godine, odbijen je zahtjev za izdavanje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini apelantu-državljaninu Maroka, rođenom u Maroku 27. januara 1966. godine, nosiocu putne isprave broj N696559 sa rokom važenja do 14. oktobra 2010. godine sa boravištem u Zavidovićima, Ul. Abdulvehab Ilhamije broj 31/A. Apelantu je ostavljen rok od 15 dana od dana dostavljanja rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju rješenja Služba je pobrojala dokumentaciju koju je apelant podnio uz zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini na osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine, te je istakla da je nakon rezultata provedenog postupka a primjenom člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08) odlučeno kao u dispozitivu.

4. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja citiralo član 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu kojim je propisano da će: strancu koji inače ispunjava uslove za odobrenje boravka propisane zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbiti ako prisustvo stranca na osnovu podataka i informacija koje ima Služba ili obavještenja nadležnih organa, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti Bosne i Hercegovine ili predstavlja prijetnju javnom zdravlju, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog boravka u Bosni i Hercegovini.

5. Ministarstvo je utvrdilo da je apelant 22. septembra 2008. godine podnio zahtjev za odobrenje

- produženje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini po osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine, te je uz zahtjev dostavio dokaze kojim opravdava podneseni zahtjev. Ministarstvo je, također, utvrdilo da je apelantu rješenjem Službe od 25. decembra 2007. godine bio odobren privremeni boravak po osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine u periodu od 16. oktobra 2007. godine do 15. oktobra 2008. godine. Ministarstvo je dalje utvrdilo da apelant nije evidentiran u ASF bazi podataka Interpola, da je uvidom u akt Službe od 29. septembra 2008. godine apelant registrovan u bazi podataka-Registar određenih stranaca, kao lice kojem je Državna komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana oduzela državljanstvo Bosne i Hercegovine i da je u službenoj zabilješci koja je sastavljena u Službi 21. novembra 2008. godine navedeno da je putem Službe za apelanta zatražena sigurnosna provjera i da je odgovor na traženo zaveden u registar sa naznakom « povjerljiva pošta».

6. Ministarstvo smatra ispravnim zaključak Službe kojim je, na osnovu člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odbila apelantov zahtjev za produženje privremenog boravka. Naime, 14. januara 2009. godine to ministarstvo, u skladu sa odredbom Zakona o zaštiti tajnih podataka ( «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 54/05), izvršilo je uvid u akte Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSA) u vezi sa aktom Službe od 14. januara 2009. godine. Članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu OSA je nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine. Na osnovu uvida u akt Ministarstvo se uvjerilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. U toku postupka, kako je dalje navelo Ministarstvo, pribavljeni su dokazi koji su označeni određenim stepenom povjerljivosti pa takvi podaci nisu mogli biti prezentovani apelantu u toku postupka, niti je njihov sadržaj mogao biti naveden u rješenju. Ova ograničenja, pojasnilo je Ministarstvo, proizlaze iz odredbi Zakona o zaštiti tajnih podataka kojim je u članu 8. definisano značenje izraza «tajni podatak» a u članu 10. propisani su uslovi pristupa ovim podacima. Ministarstvo je na kraju istaklo da je, pored navedenog, i članom 72. stav 6. Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik BiH» br. 29/02, 12/04 i 88/07) propisano da se ne mogu razgledati, niti prepisivati spisi koji se vode kao povjerljivi ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu.

7. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-2-07-07-2-231/08 od 19. januara 2009. godine koju je Sud BiH Presudom broj U-87/09 od 13. augusta 2010. godine odbio.

8. Sud BiH je konstatovao da je osporenim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je registrovan kod organa Bosne i Hercegovine nadležnih za provođenje zakona a što je Ministarstvo pravilno utvrdilo i pravilno primijenilo član 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Sud BiH smatra neosnovanim apelantov prigovor da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama s obzirom na to da je Zakonom o zaštiti tajnih podataka regulisano pitanje postupanja sa dokazima koji su označeni određenim stepenom tajnosti, kao i pitanje pristupa takvim podacima, pa stoga Ministarstvo nije ni bilo u obavezi da apelantu prezentira sadržaj takvih podataka. Takvo ograničenje, kako je dalje naveo Sud BiH, proizlazi iz odredbi čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka kojim je definirano značenje izraza «tajni podatak» i propisani uslovi pristupa podacima kako se ne bi osujetila svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu.

9. Sud BiH je dalje napomenuo da su državni organi prilikom odlučivanja o zahtjevu stranca za privremeni boravak ovlašteni da procjenjuju da li će strancu izdati odobrenje za boravak u državi jer se radi o stvari koja spada u domen javnog prava svake zemlje i ako država uskrati pravo boravka određenom strancu, to se smatra aktom države koji isključivo pripada njenom javnopravnom domenu. Pravo stranca da ostane u određenoj zemlji i prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava ubraja se u domen javnog prava svake zemlje pa ako je to pravo uskraćeno zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu. U konkretnom predmetu se odlučivalo samo o apelantovom zahtjevu za produženje odobrenja za privremeni boravak i apelantu je ostavljen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, te se ne radi o postupku protjerivanja koji je poseban postupak i pokreće se tek ukoliko stranac dobrovoljno, u ostavljenom roku, ne postupi po konačnom rješenju nadležnog organa. Sud BiH se na kraju osvrnuo i na apelantov prigovor koji se odnosi na pravo na porodični život, te je istakao da uvažavanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti. U konkretnom slučaju nužno je u «demokratskom društvu» da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države, jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca.

10. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nedovoljnom obrazloženju presude. Apelant je istakao da osporena presuda nema nikakvo obrazloženje zašto on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U osporenoj presudi, kako navodi apelant, Sud BiH uopće nije vršio ocjenu relevantnih dokaza koji predstavljaju navodnu prijetnju za nacionalnu sigurnost, niti mu je dana mogućnost da se suoči s tim dokazima i da ih obori. Apelant je dalje istakao da mu je prvo bio odobren boravak na osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine da bi mu nakon toga bio odbijen zahtjev za izdavanje stikera za stalni boravak u Bosni i Hercegovini a nakon toga je odbijen njegov zahtjev za odobrenje privremenog boravka s ciljem izgona iz Bosne i Hercegovine. Sve navedeno, kako tvrdi apelant, ukazuje da se «radi o oduzimanju državljanstva koje ima cilj progon iz Bosne i Hercegovine» i «sve je urađeno sistematski, planski i koordinirano s ciljem progona iz Bosne i Hercegovine», te je očito da se proizvoljno odbija zahtjev za privremeni boravak. Apelant je dalje istakao da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na porodični život s obzirom na to da u braku sa državljankom Bosne i Hercegovine ima četvero djece koja imaju pravo na potpunu porodicu, što podrazumijeva da s njima žive i otac i majka. Ako ima pravo na potpunu porodicu, kako je dalje istakao apelant, onda osporena odluka ima kao posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i njegove supruge i djece, što svakako nije intencija zakonodavca «da se iz vlastite zemlje protjeruju državljani Bosne i Hercegovine». Predložio je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenih prava. U zahtjevu (urgenciji) da se predmetna apelacija uzme u rad, koji je apelantov punomoćnik dostavio Ustavnom sudu 26. aprila 2011. godine, navedeno je da je apelant 4. marta 2009. godine napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, jer mu je naloženo da napusti Bosnu i Hercegovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije, navodeći da njegova djeca imaju pravo na potpunu porodicu, što podrazumijeva da s njima žive i otac i majka. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uslova za izdavanje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na uslove za izdavanje odobrenja privremenog boravka apelantu u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije izricanje mjere protjerivanja, tj. apelantova deportacija. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da u konkretnoj situaciji nije ni vođen upravno-sudski postupak za izricanje mjere protjerivanja s obzirom na to da je apelant 4. marta 2009. godine napustio teritoriju Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da nalog apelantu za dobrovoljno napuštanje Bosne i Hercegovine nije morao imati kao posljedicu razdvajanje od porodice, te, prema tome, ne može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5148/10 od 9. februara 2011. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 48/11), te donio odluku da nije izvršeno miješanje u apelantov porodični život.

14. U okviru navedenog Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostave ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae

15. Apelant se žali da je osporenom odlukom koja se odnosi na odbijanje njegovog zahtjeva za odobrenje privremenog boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito smatra da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2, i presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28). U navedenim odlukama Evropski sud je zaključio «da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije», odnosno da se uskraćivanje prava boravka stranoj osobi, iz razloga propisanih zakonom, smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza».

17. Prema tome, pravo stranca da traži dozvolu privremenog boravka na teritoriji određene države, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, koje je podržao i Ustavni sud (vidi odluke o dopustivosti br. AP 244/05 od 9. februara 2006. godine, AP 1189/05 od 12.aprila 2006. godine i AP 2923/07 od 17. marta 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ), spada u domen javnog prava svake zemlje i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije, te je takav postupak, budući da Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4308/10 (K. A.) | Sudska praksa | Aktio