Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/09 (A. R.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-433/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 433/09, rješavajući apelaciju Ajeta Ribića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajeta Ribića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001913 08 U od 4. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1098392330 od 2. juna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar, broj 1098392330 od 3. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajet Ribić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001913 08 U od 4. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1098392330 od 2. juna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), broj 1098392330 od 3. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1098392330 od 3. marta 2008. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine FBiH» br. 75/06 i 58/07; u daljnjem tekstu: Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima). U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je nakon analize provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju rješenja, utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 31. oktobra 2007. godine, dakle nakon što je navedena Uredba prestala da važi, te je zaključila da apelant ne ispunjava propisane uvjete iz člana 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, a s tim u vezi i člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za priznavanje prava na starosnu penziju.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Kantonalne službe broj 1098392330 od 3. marta 2008. godine, Federalni zavod PIO je donio Rješenje broj 01/1-1098392330 od 2. juna 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je naveo da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je apelant po osnovu Rješenja komandanta Vojne jedinice 5022 Tuzla broj 03/1-1/1229 od 24. novembra 1997. godine otpušten iz Armije RBiH 30. novembra 1997. godine zbog organizacijsko-formacijskih promjena i smanjenja brojnog stanja u Vojnoj jedinici 6203. Dalje je navedeno da je apelant 6. marta 2007. godine podnio zahtjev za ostvarenje prava na starosnu penziju kojim je tražio da mu se na osnovu podataka matične evidencije i priložene dokumentacije počevši od 31. oktobra 2007. godine prizna pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Federalni zavod PIO je naveo da iz Sporazuma o prestanku Ugovora o radu broj 1593/07 od 24. oktobra 2007. godine, zaključenog između poslodavca «Enker», Tvornica svjećica i industrijske keramike d.d. Tešanj, i apelanta, proizlazi da su se učesnici sporazuma saglasili da 31. oktobra 2007. godine apelantu prestaje ugovor o radu kod navedenog poslodavca. Također je navedeno da iz apelantove radne knjižice broj 1181175 proizlazi da je ona zaključena 31. oktobra 2007. godine.

4. Federalni zavod PIO je ukazao da je odredbom člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano: «Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču [se] i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja». Dalje je navedeno da, prema odredbi člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima stiču pripadnici bivše Vojske Federacije BiH ako su otpušteni, odnosno nije im produžen profesionalni ugovor o radu zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja u periodu od 27. augusta 1996. godine (stupanje na snagu Zakona o odbrani Federacije BiH, «Službene novine Federacije BiH» broj 15/96) do dana stupanja na snagu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Također je navedeno da je, prema odredbi člana 7. stav 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, odnosno odredbi člana 4. Uredbe o izmjenama i dopunama navedene Uredbe, koja je stupila na snagu 30. augusta 2007. godine, propisano: «Prava utvrđena Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima mogu se ostvariti kod Federalnog zavoda PIO u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, najkasnije do 30. 09. 2007. godine».

5. Imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je apelantu radni odnos prestao 31. oktobra 1997. godine, Federalni zavod PIO je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe za priznavanje prava na starosnu penziju, te da je, s tim u vezi, odluka prvostepenog organa pravilna i zakonita, a apelantova žalba neosnovana.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, donio Presudu broj 07 0 U 001913 08 U od 4. decembra 2008. godine kojom je tužba odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa i dokaza proizlazi da je apelantu prestao radni odnos 31. oktobra 2007. godine (sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen između apelanta i njegovog poslodavca «Enker» d.d. i original radna knjižica broj 1181175). Kantonalni sud je, također, naveo da iz uvjerenja o podacima registriranim u matičnoj evidenciji Federalnog zavoda PIO od 10. januara 2008. godine proizlazi da je «Enker» d.d. Tešanj za apelanta uplatio doprinose za period od 1. juna 2004. do 31. oktobra 1997. godine. Imajući u vidu da su radna knjižica i uvjerenje o podacima registriranim u matičnoj evidenciji javne isprave koje je izdao organ u granicama svoje nadležnosti i koje imaju dokaznu snagu onoga što se u njima potvrđuje, a budući da su podaci navedeni u ovim ispravama identični, Kantonalni sud je zaključio da oni nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje u odnosu na odlučnu činjenicu apelantovog prestanka radnog odnosa i osiguranja potpuno i nesporno utvrđeno.

7. S obzirom na to da se, prema članu 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno i zakonito postupili kada apelantu nisu priznali pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, jer je on svoj zahtjev podnio 31. marta 2007. godine, dakle prije nego što mu je prestalo osiguranje, dok je u vrijeme kada mu je prestalo osiguranje prošao rok (31. septembar 2007. godine) propisan Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju a do kojeg se moglo ostvariti pravo na starosnu penziju.

8. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je, primjenom odredbi člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Suština apelacionih navoda se odnosi na apelantovu tvrdnju da se osporene odluke zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da u predmetnom postupku nije pravilno utvrđen način i vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa. S tim u vezi, apelant je istakao da je 6. marta 2007. godine podnio zahtjev za penziju, shodno Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, te da je uz isti zahtjev priložio radnu knjižicu koja nije bila zaključena, s obzirom na to da je bio u radnom odnosu u Tvornici svjećica i industrijske keramike «Enker» Tešanj. S tim u vezi, apelant je istakao da su na njegovu štetu «prekršene odredbe člana 135. i

138. ZUP-a» jer je, prema njegovom mišljenju, prvostepeni organ bio obavezan da pozove apelanta «da u određenom roku zaključi radnu knjižicu i dostavi je prvostepenom organu». Osim toga, apelant je naveo da drugostepeni organ uprave a nakon toga i Kantonalni sud, osim citiranja relevantnih odredaba Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, nisu dali odgovor niti na jedan njegov žalbeni navod. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Kantonalni sud i organi uprave u odnosu na apelantove navode o povredi odredaba čl. 135. i 138. ZUP-a dali detaljno obrazloženje iz kojeg proizlazi da je apelant u smislu odredbe člana 138. ZUP-a upozoren na svoja prava u postupku i da mu je ukazano na pravne posljedice preduzetih radnji ili propuštanja tih radnji. Također, Kantonalni sud i organi uprave su, pozivajući se na odredbu člana 133. istog zakona, obrazložili da je apelantu prije donošenja prvostepenog rješenja omogućeno učešće u postupku, radi zaštite prava i pravnih interesa, a što je potvrđeno činjenicom da je apelant na zapisnik sastavljen 6. decembra 2007. godine, između ostalog, izjavio da je lično upoznat sa propisima vezano za ostvarenje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred organima uprave i Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantira pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zagarantirano pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života. Stoga, imajući u vidu da se postupak ostvarivanja prava na penziju ne može podvesti pod prava koja garantira navedeni član, proizlazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovog prava, zbog čega su i apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/09 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio