Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-434/09 (AD “Autokomerc“ Doboj)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-434/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 434/09, rješavajući apelaciju AD “Autokomerc“ Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD “Autokomerc“ Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 038 od 27. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Pž-138/04 od 10. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps-464/2004 od 15. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD “Autokomerc“ Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 038 od 27. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-138/04 od 10. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-464/2004 od 15. oktobra 2004. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 13. septembra 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 26. septembra 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-464/2004 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-138/04 od 10. oktobra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže „Dobojinvest“ A.D. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, po osnovu naknade štete na ime raskida Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj I-1126/91 od 9. aprila 1991. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o udruživanju sredstava), isplati na ime glavnog duga iznos od 58.442,00 KM što predstavlja protivvrijednos iznosa od 600.000,00 dinara uplaćenih na ime kupoprodajne cijene stana, uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od 1. jula 1991. godine do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.507,50 KM. Istom presudom tuženi je odbijen sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 17.228,00 KM, na ime stečenog bez osnova, sa zateznom kamatom od 30. jula 1991. godine pa do uplate, kako je predviđeno Ugovorom o udruživanju sredstava, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 1.000,00 KM. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari pravosnažnom Presudom broj Ps-192/01 od 4. septembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-
30/03 od 21. jula 2003. godine, bio usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu iznosa od 58.442,00 KM na ime naknade štete zbog raskida Ugovora o udruživanju sredstava. Dalje je navedeno da je protiv donesene presude, tuženi izjavio reviziju te da je podnio i prijedlog za ponavljanje postupka. Istaknuto je da je Vrhovni sud, Rješenjem broj Rev-436/03 od 20. aprila 2004. godine, prekinuo postupak po reviziji, do okončanja postupka pred Osnovnim sudom povodom podnesenog prijedloga. Također je istaknuto da je Osnovni sud utvrdio da je prijedlog tuženog za ponavljanje postupka blagovremen i osnovan i da razloge za takvu odluku sadrži Rješenje Osnovnog suda broj Ps-
192/01 od 1. juna 2004. godine, kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka.
4. Nadalje je navedeno da je nesporno da su apelant i tuženi, 9. aprila 1991. godine, zaključili Ugovor o udruživanju sredstava, kojim ugovorom se apelant obavezao da će udružiti sredstva u iznosu od 817.700,00 dinara sa tuženim, kao nosiocem izgradnje stambene zgrade, a tuženi se obavezao da će apelantu predati na raspolaganje dvosoban stan površine 62,90 m² u zgradi C-2, stubište 1-3 prvi sprat, broj 29. (u daljnjem tekstu: sporni stan). Utvrđeno je da je apelant, 15. jula 1991. godine, tuženom uplatio iznos od 600.000 dinara što je odgovaralo 77% od ukupno ugovorene vrijednosti spornog stana, odnosno protivvrijednosti iznosa od 58.442,00 KM. Apelantu je, po navedenom ugovoru, ostalo da uplati još iznos od 356.080,00 dinara ili 23% od ugovorene vrijednosti spornog stana što odgovara protivvrijednosti iznosa od 17.228,00 KM.
5. Pored toga, utvrđeno je da je Rješenjem broj 349-91 od 31. jula 1991. godine, apelant, kao nosilac prava raspolaganja, sporni stan dodijelio na korištenje svom radniku Nusretu Skuli, koji je potom, 6. augusta 1991. godine, sa tuženim (JP „Dobojinvest“Doboj) zaključio Ugovor o korištenju stana broj 2-2429/91. Nakon okončanja rata, Nusretu Skuli je, Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS Odsjek Doboj broj 05-05013-1881/2/99 od 1. augusta 2000. godine, sporni stan vraćen u posjed.
6. Apelant je 15. oktobra 2001. godine zaključio sa tuženim Ugovor o obavljanju administrativno-tehničkih poslova otkupa državnih stanova, kojim je [apelant] ovlastio tuženog, da u njegovo ime provodi postupak otkupa stanova na kojima je apelant nosilac raspolaganja. Nakon toga, Nusret Skula je, kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, apelantu, kao nosiocu prava raspolaganja, podnio zahtjev za otkup stana, te je, obzirom na zaključeni ugovor između apelanta i tuženog od 15. oktobra 2001. godine, sa tuženim zaključio Ugovor o otkupu spornog stana broj OB-90/03 od 24. februara 2003. godine.
7. U međuvremenu, Osnovni sud je, Presudom broj Ps-33/95 od 9. decembra 1999. godine, usvojio tužbeni zahtjev tuženog, kao tužitelja u tom postupku („Dobojinvest“ A.D. Doboj) i Ugovor o udruživanju sredstava je raskinut, te je apelant obavezan da sporni stan preda u posjed i raspolaganje tužitelju, slobodan od lica i stvari. Obzirom da, u paricionom roku, apelant nije vratio tuženom sporni stan, tuženi je pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta, radi predaje u posjed spornog stana. Međutim, pokrenuti izvršni postupak je Rješenjem broj Ip 37/03 od 29. oktobra 2003. godine, obustavljen po službenoj dužnosti, jer je Osnovni sud utvrdio da je zaključivanjem ugovora o otkupu spornog stana zaključenog između tuženog („Dobojinvest“ A.D. Doboj), „kao prodavca“ i Nusreta Skule, kao kupca, provođenje izvršenja predaje u posjed spornog stana, postalo nemoguće.
8. Nadalje je navedeno da je i Presudom Osnovnog suda broj P-385/00 od 20. aprila 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-400/02, odbijen tužbeni zahtjev tuženog („Dobojinvest“ A.D. Doboj), kao tužitelja, pokrenut protiv Nusreta Skule, kao tuženog, radi poništenja Ugovora o korištenju stana od 6. augusta 1991. godine i od „2. novembra 2000. godine“ jer, prema razlozima navedenim u obrazloženju presude Osnovnog suda, Nusret Skula, kao zakoniti nosilac stanarskog prava ne može trpjeti posljedice nastale iz osnova Ugovora o udruživanju sredstava i nakon zaključivanja pomenutog ugovora.
9. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno pitanje raskida ugovora o udruživanju sredstava, odnosno posljedica koje su proistekle iz navedenog raskida, budući da je apelant potraživao povrat uplaćenog iznosa od 58.442,00KM dok je tuženi, kao protivtužilac koji je pravomoćnom presudom o raskidu ugovora o udruživanju sredstava trebao od apelanta da primi u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan (pa kako do realizacije istog nije došlo), protivtužbenim zahtjevom tražio naknadu iznosa od 17.228,00KM, na ime sticanja bez osnova od strane apelanta kao protivtuženog.
10. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su raskidom ugovora, zbog neispunjenja, nastupile pravne posljedice raskida ugovora iz člana 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da nije uspostavljena uzajamna restitucija u konkretnom slučaju zbog promjene pravne situacije koja je postojala u vrijeme zaključivanja ugovora o udruživanju sredstava kao i u vrijeme raskida. Naime, budući da je presuda kojom je ugovor o udruživanju sredstava raskinut donesena 9. decembra 1999. godine, pravna situacija vezana za sporni stan, do koje je došlo nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/00 do 70/06) po kojem je radnik apelanta Nusret Skula otkupio sporni stan nije bila predvidiva niti se mogla uzeti u obzir te da su zato nastupile okolnosti u odnosu na apelanta i tuženog, usljed kojih je došlo do nemogućnosti ispunjenja ugovora za koje ne odgovara nijedna strana. Pored toga, utvrđeno je da u konkretnom slučaju u opisanim okolnostima ni apelant ni tuženi nisu mogli uticati na zaključivanje ugovora o otkupu stana i da njihovi međusobni odnosi nisu mogli pogađati, u pravnom smislu, stečena prava nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
11. Naime, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da je zaključenjem ugovora o otkupu stana nosilac stanarskog prava Nusret Skula postao njegov vlasnik, čije stanarsko pravo je potvrđeno i u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je uz prezentaciju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 203-8718-1/1 od 12. juna 2001. godine, stekao pravo da mu se prizna status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, koji je imao po osnovu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99), koji je važio 1. aprila 1992. godine, iz kojeg crpi sva svoja prava na spornom stanu. Pored toga, navedeno je da je usljed primjene specijalnog zakona i to Zakona o privatizaciji državnih stanova, u odnosu na apelanta i tuženog došlo do nemogućnosti izvršenja obaveze za šta krivicu ne može da snosi ni jedna od ugovornih strana, a po Ugovoru o udruživanju sredstava koji je raskinut. Nadalje je u presudi navedeno da je tuženi, prilikom osporavanja tužbenog zahtjeva istakao, „budući da se sporni stan još nalazi u vlasništvu apelanta, da bi usvajanje tužbenog zahtjeva značilo da tuženi poklanja stan apelantu, jer da nije ispoštovan dogovor da se sporni stan proda i iz kupoprodajne cijene namire i apelant i tuženi, a što je bio motiv za pokretanje postupka raskida Ugovora o udruživanju sredstava, u cilju realizacije dogovorene prodaje spornog stana“. Osnovni sud je istakao da je gašenjem obaveze za jednu ugovornu stranu došlo i do gašenja obaveze druge ugovorne strane, tako da je, primjenom odredbe člana 137. ZOO-a, odbio apelanta sa tužbenim i tuženog sa protivtužbenim zahtjevom.
12. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, kako u pogledu odluke povodom prijedloga za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog između istih parničnih stranaka, tako i u pogledu odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, te je prihvatio pravne zaključke Osnovnog suda. Okružni sud je istakao da su neosnovani svi žalbeni navodi apelanta koji se tiču navoda o nedostacima u suđenju, kao i da ne postoje nedostaci na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 038 od 27. novembra 2008. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su obje nižestepene presude pravilne, ali ne iz razloga koji su navedeni u njihovom obrazloženju. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, na sporni slučaj se treba primijeniti odredba člana 354. ZOO-a kojom je propisano da obaveza prestaje kad ispunjenje radnje koja predstavlja njen predmet postane nemoguće, usljed okolnosti zbog koje ne odgovara dužnik. Prema stavu 2. ovog člana, na dužniku je teret dokazivanja okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost. Nemogućnost ispunjenja ne izaziva ovo dejstvo u svakom slučaju. Navedeno je da dužnikova obaveza u smislu ove odredbe neće prestati ukoliko je do nemogućnosti ispunjenja došlo zbog uzroka za koji sam odgovara (u kom slučaju obligacija ne prestaje, nego dolazi do izmjene njene sadržine-preobražava se u naknadu štete) a niti izazvati prestanak obligaciono-pravnog odnosa, ako je naknadna nemogućnost nastupila zbog naknadno izmijenjenih okolnosti (u kom slučaju dolazi do eventualne primjene propisa o raskidu ugovora, član 130. do 136. ZOO-a). Naknadna nemogućnost izvršenja radnje koja dovodi do prestanka obligacije mora se desiti prije roka koji je određen za ispunjenje u dvostrano obaveznoj obligaciji u kakvoj se ovdje radi. Naknadno nastupanje objektivne nemogućnosti ispunjenja obaveze jednog od subjekata dovodi do prestanka obaveze drugog subjekta.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju, parnične stranke 9. aprila 1991. godine zaključile Ugovor o udruživanju sredstava, koji po ocjeni Vrhovnog suda ima karakter ugovora o prodaji stana. Nesporno je da je apelant djelomično ispunio svoju obavezu iz tog ugovora uplatom kupoprodajne cijene 77% od ukupne prodajne cijene stana. Apelant je potom Rješenjem broj 349 od 31. jula 1991. godine, sporni stan dodijelio na korištenje svom radniku Nusretu Skuli, koji je zaključio ugovor o korištenju stana 6. augusta 1991. godine. Nadalje je navedeno da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS-odsjek Doboj broj 05-050-13-1881/2/99 od 1. augusta 2000. godine, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98 do 96/03) Nusretu Skuli sporni stan vraćen u posjed, koji je potom, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, sporni stan i otkupio. Utvrđeno je, dakle, da je apelant na zakonit način stekao pravo raspolaganja na predmetnom stanu uplatom prodajne cijene stana koga je dodijelio svom radniku Nusretu Skuli na korištenje. Navedeno je da predmetna odluka o dodjeli stana na korištenje kao ni ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg je Nusret Skula stekao svojstvo zakonitog nosioca stanarskog prava nisu stavljeni van snage. To što je došlo do raskida Ugovora o udruživanju sredstava, po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda broj PS-
33/95 od 9. decembra 1999. godine, nije od značaja za vraćanje novčanog iznosa datog za sporni stan, jer je apelant na osnovu svog pravosnažnog akta o dodjeli stana na korištenje, sporni stan dodijelio svom radniku Nusretu Skuli kome je, prema imovinskim propisima, sporni stan vraćen u posjed i koji je potom otkupljen. Stoga se po ocjeni Vrhovnog suda radi o nemogućnosti ispunjenja obaveze iz raskinutog ugovora između stranaka u sporu po navedenoj pravosnažnoj presudi (član 354. ZOO) a ne radi se o vraćanju datog po odredbi člana 133. ZOO-a jer je ovdje u pitanju nemogućnost vraćanja cijene spornog stana na kome je apelant stekao pravo raspolaganja na zakonit način.
15. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je između apelanta kao naručioca posla i tuženog kao izvršioca posla, zaključen Ugovor broj 3256-62/01 od 15. oktobra 2001. godine o obavljanju administrativno-tehničkih poslova otkupa državnih stanova, kojim je tuženi ovlašten da obavlja poslove koje bi apelant bio obavezan izvršavati prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova a da je tačkom V tog ugovora predviđena obaveza tuženog da apelantu dostavlja ugovore o otkupu stana koji su zaključeni na osnovu ovlaštenja iz tog ugovora. Navedeno je da je u zahtjevu za otkup spornog stana radnik apelanta Nusret Skula označio apelanta kao nosioca raspolaganja na tom stanu. Prema tome, apelant tuženom nije predao u posjed sporni stan na šta je obavezan presudom o raskidu Ugovora o udruživanju sredstva. Na spornom stanu je na osnovu apelantovog akta njegov radnik stekao svojstvo nosioca stanarskog prava protiv kojeg apelant nije vodio bilo kakav postupak povodom dodjele predmetnog stana na korištenje. Navedeno je da apelant nije učestvovao ni u parnici koju je tuženi pokrenuo protiv Nusreta Skule za predaju u posjed stana koji je na osnovu tako konstituisanog stanarskog prava, predmetni stan je otkupio zbog čega je došlo do trajne nemogućnosti ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je i dovela do prestanka obligacije (član 354. ZOO). Vrhovni sud je naglasio da bi svako drugačije rješenje ovoga spora bilo u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja (član 10. ZOO-a).
16. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da smatra da nisu osnovani revizioni prigovori apelanta u pogledu ispunjenja zakonom propisanih uslova da sud dozvoli ponavljanje postupka po prijedlogu tuženog što je prvostepeni sud učinio rješenjem broj Ps-192/01 od 1. juna 2004. godine, jer je tuženi za stvarnu i pravnu nemogućnost ispunjenja obaveze apelanta u pogledu povrata stana saznao tek donošenjem Rješenja u izvršnom postupku broj Ip-37/03 od 20. oktobra 2003. godine kojim je ovaj postupak obustavljen, kada je ta činjenica o nemogućnosti izvršenja (zbog toga što je Nusret Skula u međuvremenu otkupio sporni stan), kako tvrdi apelant, dobilo svoje dejstvo, a ne donošenjem rješenja o izvršenju od 26. februara 2003. godine. Ova činjenica i po ocjeni Vrhovnog suda ima karakter nove činjenice iz člana 421. stav 1. tačka 9. ZPP-a, za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Navedeno je da je Osnovni sud pravilno zaključio da je prijedlog tuženog za ponavljanje postupka blagovremeno podnesen kada je početak roka računao od dana donošenja tog rješenja (o obustavljanju izvršnog postupka). Rješenje kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka po prijedlogu tuženog doneseno je pravilnom primjenom navedenih odredbi ranije važećeg ZPP-a, tako da su revizioni navodi u tom pravcu kao i u djelu kojim se ukazuje na promjenu pravnog osnova za ponavljanje postupka, u toku postupka, neosnovani jer je, po ocjeni Vrhovnog suda, prijedlog za ponavljanje postupka sadržavao dovoljno elemenata za određivanje pravnog osnova po kojem je tuženi tražio ponavljanje postupka. Navedeno je da je rješenje kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka po prijedlogu tuženog doneseno pravilnom primjenom odredbi ranije važećeg ZPP-a, zbog čega je Vrhovni sud revizione navodi u tom pravcu kao i u djelu kojim se ukazuje na promjenu pravnog osnova za ponavljanje postupka, u toku postupka, ocijenio neosnovanim jer je prijedlog za ponavljanje postupka sadržavao dovoljno elemenata za određivanje pravnog osnova po kojem je tuženi tražio ponavljanje postupka.
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude onemogućio apelanta da iznese argumente i dokaze koji bi osporili obrazloženje Vrhovnog suda jer prema apelantovim navodima, činjenice koje je iznio Vrhovni sud za njega predstavljaju „nove činjenice“. Apelant je iznio hronologiju predmetnih postupaka sa posebnim osvrtom na presudu Ps-192/01 koja je potvrđena presudom PŽ-30/03 od 21. jula 2003. godine te je u apelacionim navodima citirao dijelove navedenih presuda. S tim u vezi, apelant je istakao da smatra da citati dijelova obrazloženja navedenih presuda predstavljaju dovoljan osnov za njihovo održavanje na pravnoj stvari te da predstavljaju dovoljan osnov da sud ne dozvoli ponavljanje postupka. Međutim, Osnovni sud je na prijedlog tuženog dozvolio ponavljanje ovog postupka Rješenjem broj Ps- 192/01 od 1. juna 2004. godine iako po apelantuza to nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi. Također, apelant citira navode iz Rješenja broj Ip-37/03 od 29. oktobra 2003. godine te s tim u vezi, navodi da je svakom jasno da je tražilac izvršenja, odnosno tuženi u konkretnom predmetu, podnio prijedlog za ponavljanje postupka neblagovremeno. Apelant je također istakao “da je posebno pitanje stav Osnovnog suda da prilikom donošenja rješenja kojim je dozvolio ponavljanje postupka odlučio a da nije dozvolio mogućnost ulaganja žalbe na pomenuto rješenja, pozivajući se na odredbu člana 427. ZPP-a i pri tome navodeći da je razlog tome što je predsjednik vijeća odlučio da odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari. Apelant navodi da je Osnovni sud, iste činjenice koje su u postupku okončanom Presudom broj Ps-192/01, prihvaćene kao dokazane i od Okružnog suda Presudom broj Pž-30/03, u ponovnom postupku, protumačio na potpuno različit način, te je takvim tumačenjem odbijen tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete.
18. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti njegovu apelaciju, utvrditi povredu navedenih ustavnih prava i usvojiti apelantov tužbeni zahtjev ili ukinuti osporene odluke redovnih sudova i vratiti predmet na ponovno suđenje.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
22. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ističe da je nesporno da je apelant aktivno učestvovao u postupcima koji su prethodili donošenju odluke Vrhovnog suda i da je provodio dokaze u pogledu činjenica na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev te da je u vezi s tim raspravljao pred sudom. Pored toga, apelant je sam inicirao postupak pred Vrhovnim sudom izjavljivanjem revizije pa stoga razlozi navedeni u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne mogu, kako to apelant tvrdi, predstavljati „nove činjenice“ niti povredu apelantovih ustavnih prava već upravo suprotno tome ukazuju da je Vrhovni sud postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima i ispitao revizione navode apelanta te dao razloge zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova te dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava (konkretno ZOO-a) koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, Vrhovni sud je detaljno i jasno obrazložio zašto nije uvažio reviziju apelanta odnosno zašto je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne iako nije prihvatio razloge i pravne stavove tih sudova koji su se temeljili na odredbama čl. 132. i 137. ZOO-a. Naime Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan primjenom član 354. ZOO-a, budući da je ispunjenje obaveze postalo nemoguće usljed okolnosti za koju ne odgovara dužnik, u konkretnom slučaju tuženi.. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz primjenu odredbe člana 241. ZPP-a kojom je propisano, između ostalog, i da revizijski sud ispituje pobijanu presudu, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, kao i odredbe člana 248. kojom je propisano da će revizijski sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
23. Ustavni sud nadalje zapaža, nasuprot apelacionim navodima, da se Vrhovni sud odlučujući o izjavljenoj reviziji, nije bavio utvrđivanjem novog činjeničnog stanja nego da je utvrđivao da li je na konkretnu činjeničnu situaciju, utvrđenu tokom postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom, pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je ispitivao nižestepene presude, sa aspekta primjene materijalnog prava te je upravo sa tog aspekta utvrdio da su ispitivane odluke zakonite i pravilne, ali uz primjenu odredbe člana 354. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan jer je došlo do pravne situacije da apelant ne može ispuniti radnju koja bi trebala da nastupi kao posljedica raskida Ugovora o udruživanju sredstava jer je njeno izvršenje postalo nemoguće (predaja stana u posjed tuženom budući da je stan otkupio apelatov radnik Skula Nusret) usljed kojih okolnosti je, kako to navodi Vrhovni sud, došlo i do trajne nemogućnosti ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je i dovela do prestanka obligacije u smislu člana 354. ZOO.
24. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima kojima se ukazuje na navodni propust prvostepenog suda, učinjen prilikom usvajanja prijedloga za ponavljanje postupka tuženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali zašto je pravilno odlučenje Osnovnog suda povodom zahtjeva tuženog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka u kojem je prvobitno bio usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ističe da iz navedenog proizilazi, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u osporenoj presudi, da Vrhovni sud nije, nasuprot navodima apelacije, osporenu odluku donio na način da je „onemogućio apelantu da iznese dokaze argumente i dokaze koji bi osporili obrazloženje Vrhovnog suda“, već upravo suprotno da je Vrhovni sud razmotrio sve revizione navode apelanta i dao razloge zašto ih smatra neosnovanim, a koja obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
25. S obzirom na to, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović