Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/09 (E. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-469/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 469/09, rješavajući apelaciju Enisa Hurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enisa Hurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžž-07-000013 od 11. decembra 2008. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-07-

000003 od 23. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enis Hurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Šadića, Općina Vlasenica, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnio je 17. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžž-07-000013 od 11. decembra 2008. godine i Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000003 od 23. oktobra 2007. godine. Apelant je 25. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-22/05 od 11. novembra 2005. godine, a na osnovu člana 299. tačka c. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

3. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva, kojom je osporena navedena prvostepena presuda, žalbeno vijeće Vrhovnog suda je, uvažavanjem te žalbe, ukinulo prvostepenu presudu i odredilo održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-07-000003 od 23. oktobra 2007. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, upotrebom sile i prijetnje da će izravno napasti na život i tijelo oštećene G. R. (u daljnjem tekstu: oštećena), prisilio oštećenu na spolni odnos, čime je počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pa je sud apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

5. Nakon svestrane i brižljive ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno, a potom i u njihovoj ukupnosti, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant počinio navedeno krivično djelo tako što je uz primjenu sile i prijetnje prisilio na spolni odnošaj maloljetnu oštećenu na način i pod okolnostima kako je to navedeno u izreci presude. Ovakvu odluku Vrhovni sud je donio na osnovu iskaza svjedoka (oštećene) sa zapisnika o glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom, iskaza oštećene sa zapisnika o pretresu održanom pred Vrhovnim sudom, te zatim iskaza svjedoka Ademira i Elmedine Gogić, dr. Anela Latifagića, dr. Amera Mandžića, dr. Amera Blitvića, sa zapisnika o glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža od 15. novembra 2004. godine, te njegovog iskaza sa zapisnika o glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom, nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. Zaima Bilalbegovića od 7. augusta 2007. godine, te njegovog iskaza sa zapisnika o pretresu održanom pred Vrhovnim sudom, postojeće medicinske dokumentacije u spisu, ali i svih drugih provedenih dokaza. Naime, oštećena je svojim iskazima potvrdila da je apelant, u navedeno vrijeme i na navedenom mjestu, u više navrata i na različite načine prema njoj primjenjivao silu i prijetnju, te nakon što ju je svladao, nad njom izvršio spolni odnošaj iako je znao da je maloljetna osoba. Dalje, kako je naveo Vrhovni sud, oštećena je u svom iskazu navela da ju je optuženi, dolaskom u blizinu osnovne škole, rukom povukao da uđe unutra, iako se ona od njega otimala jer na to nije pristala i nije željela ući s njim u salu, te je detaljno pred sudom iznijela način i apelantove postupke koji su nesumnjivo, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazivali na izvršenje krivičnog djela silovanja. Kako je naveo Vrhovni sud, oštećena je navela da se nakon toga uspjela osloboditi i pobjeći, da bi tek nakon nekoliko dana, i to zbog straha od roditelja i posljedica koje je pretrpjela, prijavila slučaj, ali je, na nagovor samog apelanta, u početku okrivila druge, a tek potom i u istrazi a i pred sudom rekla pravu istinu, odnosno da je upravo apelant osoba koja ju je silovala.

6. Ocjenjujući navedeni iskaz oštećene u kontekstu apelantove odbrane, prije svega u dijelu u kojem tvrdi da je iskaz oštećene nevjerodostojan jer ga je prilikom svakoga ponovnog ispitivanja u bitnome mijenjala, Vrhovni sud je utvrdio da je oštećena i pred policijom i pred tužilaštvom, a kasnije i pred sudom, u cijelosti i dosljedno ostajala pri osnovnoj tvrdnji ponovljenoj i prilikom suočenja s apelantom, da spolni odnošaj s apelantom nije bio dobrovoljan već je na njega primorana primjenom sile i apelantovim ozbiljnim prijetnjama. Kako je Vrhovni sud zaključio, ovakvo opravdanje i obrazloženje prihvatljivo je i za Vrhovni sud, pa su, stoga, iskazi oštećene davani u ovom krivičnom postupku prihvaćeni vjerodostojnima, objektivnima i uvjerljivima, zbog čega se apelantova odbrana isticana u navedenom smislu i nije mogla prihvatiti. Također je to potvrđeno i time što je, prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Zaima Bilalbegovića, oštećena u vrijeme činjenja predmetnog krivičnog djela bila psihički, neurološki i tjelesno zdrava osoba, emotivno još nezrela, ali sa intelektualnim sposobnostima na nivou životne dobi, sredine u kojoj živi i naobrazbe. To posebno proizlazi iz tačke I mišljenja navedenog vještaka datog u pisanoj formi od 7. augusta 2007. godine. Prema iskazu vještaka psihologa mr. Džemala Šestana od 7. decembra 2004. godine, te njegovog iskaza na pretresu pred sudom od 21. maja 2007. godine, a imajući u vidu prethodni nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, oštećena je, iako u vrijeme činjenja krivičnog djela mlada maloljetnica, mogla zapamtiti navedeni događaj i kasnije ga vjerno opisati pred tužilaštvom i sudom. Kako je Vrhovni sud utvrdio, vještak psiholog nije mogao utvrditi nijedan pokazatelj koji bi upućivao na to da je maloljetna oštećena izmislila čitav događaj, ostavljajući mogućnost da je ona, ponajprije zbog pretrpljenog stresa i bojazni od mogućih posljedica, mogla potencirati pojedine detalje toga događaja.

7. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je ostala bitna obilježja predmetnoga krivičnog djela, posebno okolnosti ranijega poznavanja apelanta i oštećene, te okolnosti koje su prethodile samom događaju, Vrhovni sud utvrdio i drugim provedenim dokazima, prije svega iskazima svjedoka Belme Čamdžić, Sene Hurić, Hašima Halilovića, Mustafe Tanjića, ali i svih drugih, pri čemu na iskazima svjedoka odbrane i nije mogao zasnovati glavna svoja utvrđenja, jer ti svjedoci nisu bili očevici samoga događaja. Dijelove njihovih iskaza kojima su potvrđivali pojedine navode odbrane optuženog Vrhovni sud nije mogao prihvatiti jer su u suprotnosti s drugim provedenim dokazima kao i materijalnim dokazima u spisu. Konačno, na osnovu navedenih dokaza, ali i svih drugih koje je također uzeo u obzir i ocijenio, Vrhovni sud je prihvatio dokazanim da je apelant, u navedeno vrijeme i u navedenom mjestu, protivno njezinoj volji, odveo oštećenu u hodnik sportske dvorane mjesne škole, te uz primjenu sile i prinude izvršio spolni odnošaj na njom iako je znao da je oštećena maloljetna, na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci ove presude, čime je počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Odlučujući o kazni, Vrhovni sud je ocijenio sve okolnosti od kojih zavise vrsta i visina krivičnopravne sankcije, odnosno kazne. Tako je od olakšavajućih okolnosti kod apelanta utvrdio da je u vrijeme činjenja djela bio mlađa punoljetna osoba, da je oženjen i otac jednog maloljetnog djeteta, te da do sada nije osuđivan, a budući da nije našao posebne otežavajuće okolnosti, to je Vrhovni sud apelantu i izrekao minimalnu kaznu zatvora, zakonom predviđenu za to krivično djelo, s uvjerenjem da će se njome postići, kako opća, tako i posebna svrha kažnjavanja, te da je ona razmjerna prirodi i težini počinjenoga krivičnog djela, stepenu krivnje optuženog, jačini povrede zaštićenog dobra, te posebno okolnostima pod kojima je počinjeno predmetno krivično djelo.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-07-000013 od 11. decembra 2008. godine, koju je apelantova punomoćnica primila 15. januara 2009. godine, odbijena je žalba apelantove braniteljice i prvostepena presuda potvrđena. Naime, apelantova braniteljica je žalbom opovrgavala osporenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH, smatrajući da sud nije savjesno ocijenio iskaze koje je tokom postupka davala maloljetna oštećena u pogledu bitnih elemenata krivičnog djela, zbog čega je taj sud pogrešno zaključio da su njeni iskazi vjerodostojni, te im je poklonio vjeru. Imajući u vidu naprijed izloženo, Apelaciono vijeće Vrhovnog sud je utvrdilo da navedeni žalbeni prigovori nisu prihvatljivi, odnosno da u osporenoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. U dijelu žalbe braniteljice optuženog iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dalje se navodi da se osporena presuda temelji praktično samo na iskazu maloljetne oštećene, a sve to i pored činjenice da je ona u više navrata u različitim fazama postupka mijenjala i dopunjavala svoje izjave, odnosno iskaze, iznosila različite verzije kritičnog događaja, pri čemu je, prema stanovištu žalbe, bila nedosljedna, da bi na glavnom pretresu tek prvi put spomenula da bi joj optuženi uz primjenu sile, uputio i prijetnje govoreći joj povišenim tonom, da će ubiti nju i njenu porodicu. Nasuprot žalbenim prigovorima braniteljice optuženog, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je utvrdilo da je Vrhovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu iskaza maloljetne oštećene, iskaza svjedoka – njenih roditelja Ademira i Elmedine Gogić, te navoda vještaka sudske medicine, vještaka psihologa i neuropsihijatra, kao i materijalnih dokaza na koje se poziva u obrazloženju osporene presude, izveo činjenične zaključke da je apelant, uz nespornu činjenicu da mu je bilo poznato da je oštećena bila maloljetna, poduzeo radnje činjenja predmetnog krivičnog djela opisane u njenoj izreci. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je ukazalo kako se osporena presuda ne zasniva samo i jedino na iskazu maloljetne oštećene, za koji je i Vrhovni sud utvrdio da je uvjerljiv, jer je ona dosta detaljno i povezano, uz navođenje čitavih uvjerljivih detalja uglavnom saglasno opisala čitav tok kritičnog događaja, uz napomenu da su apelant i njegova braniteljica na glavnom pretresu imali priliku da je ispitaju. Prema mišljenju Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, način na koji se žalbom apelantove braniteljice želi dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza maloljetne oštećene, tj. usporedbom izjava koje je maloljetna oštećena davala u raznim stadijima postupka i pred raznim organima, nikako nije utemeljen, niti na zakonu zasnovan. Isto tako, nesporno je da se osporena presuda zasniva i na drugim naprijed pobrojanim dokazima koji su izvedeni kako bi se njima provjerila vjerodostojnost kazivanja maloljetne oštećene, te utvrdile i druge važne okolnosti kritičnog događaja. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka ljekara, i prema ocjeni Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, ispravnost ocjene nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu ne može se uspješno osporavati upornim ponavljanjem odbrane optuženog. U svakom slučaju, kada su u pitanju svi ti naprijed navedeni dokazi, kako oni koje je drugostepeni sud prihvatio kao vjerodostojne, tako i oni za koje je našao da su netačni, odnosno da nisu od posebnog značenja, prema mišljenju Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, svi oni su savjesno ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, odnosno ocijenjeni su u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. U obrazloženju osporene presude naznačena je, kako pojedinačna, tako i međusobna ocjena svih izvedenih dokaza, pa je tek potom drugostepeni sud izveo zaključke o dokazanosti, odnosno nedokazanosti određenih činjenica, uključujući i činjenicu da je apelant preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim i to na način opisan u izreci osporene presude, zbog čega je Apelaciono vijeće utvrdilo da je, suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud nakon ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni prigovori u pogledu povrede krivičnog zakona, jer su u osporenoj presudi opisane radnje izvršenja pravilno ocijenjene kao krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Zaključeno je da je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon. Konačno, kako u smislu člana 323. ZKPFBiH žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona koja je podnesena u korist optuženog u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, osporenu presudu je Apelaciono vijeće ispitalo i u tom pogledu, te zaključilo da je Vrhovni sud u smislu člana 49. stav 1. KZFBiH pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja da kazna bude veća, odnosno manja.

9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da Vrhovni sud nije u toku krivičnog postupka bio nepristran i da je povrijedio princip presumpcije nevinosti. Apelant, dalje, smatra da Vrhovni sud nije ocijenio brojne provedene dokaze u prilog apelantovoj odbrani. To se naročito odnosi na iskaz svjedokinje Belme Čamdžić, iskaze još nekih svjedoka, kao i na nalaze i mišljenja ljekara vještaka ginekologa i neuropsihijatara. Apelant ovu apelaciju, kako se navodi u apelaciji, ne zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo «nego da je ovaj sud, za razliku od Kantonalnog suda, zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu». Naime, kako dalje ističe, Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda koji je oslobodio apelanta, nije ocijenio brojne dokaze koji potvrđuju odbranu optuženog, a protivno članu 296. ZKPFBiH. Suprotno navedenom, dokazi koje je Vrhovni sud prihvatio ocijenjeni su nesavjesno i na apelantovu štetu jer je iz ovih dokaza sud utvrđivao samo činjenice koje ga terete, a nije ocijenio i one činjenice koje mu idu u korist, što je protivno načelu jednakosti iz člana 15. ZKPFBiH. Također, apelant navodi da je sud propustio da sumnju u pogledu bitnih činjenica koje čine obilježje krivičnog djela silovanja riješi na način koji je povoljniji za apelanta, a protivno članu 3. ZKPFBiH. Sve navedeno, kako se zaključuje u apelaciji, ukazuje da Vrhovni sud nije bio nepristran i da je povrijedio princip presumpcije nevinosti kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa apelant predlaže da Ustavni sud preispita osporene presude, utvrdi povredu ustavnih prava i donese odluku kojom će osporene presude ukinuti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što Vrhovni sud navodno nije bio nepristran i da je povrijedio princip presumpcije nevinosti. Apelant, dalje, smatra da Vrhovni sud nije ocijenio brojne provedene dokaze u prilog apelantovoj odbrani, iskaze pojedinih svjedoka, kao ni nalaze i mišljenja ljekara vještaka ginekologa i neuropsihijatara, čime je Vrhovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je proglašen krivim i osuđen za krivično djelo, a da nije dokazana njegova krivica, što potpada pod domen član 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno princip in dubio pro reo, pa će Ustavni sud u ovoj odluci razmotriti i pitanje kršenja navedenog principa.

13. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni u prisutnosti apelanta i njegove braniteljice, te da je apelant imao priliku izjasniti se na sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć braniteljice. Iz osporenih odluka vidljivo je da su u postupku koji je okončan osporenim presudama saslušani svjedoci optužbe i odbrane, da su provedena vještačenja koja su predlagale i optužba i obrana, te da je izvršen uvid u materijalne dokaze. Nakon toga je sud provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, na temelju čega je Vrhovni sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ovakve zaključke Vrhovnog suda u cijelosti je potvrdilo i Apelaciono vijeće Vrhovnog suda u žalbenom postupku, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Prema mišljenju Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, prvostepeni sud je sve dokaze i odbrane i optužbe pažljivo analizirao i jasno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio, a neke ne. Vezano za apelantove navode da su sudovi svoju presudu donijeli samo na temelju iskaza oštećene, Ustavni sud uočava da su sudovi prihvatili taj iskaz, da su ga doveli u vezu i sa ostalim provedenim dokazima, između ostalih, iskazima većeg broja svjedoka, vještaka, ginekološkog vještačenja i neuropsihijatrijskog vještačenja, na osnovu fotodokumentacije povrede i drugim dokazima.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza redovnih sudova bila očito proizvoljna ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, u smislu prava na pravičan postupak, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S tim u vezi, Ustavni podsjeća da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Obrazloženje odluke Vrhovnog suda sadrži detaljne, jasne i uvjerljive dokaze o «upotrebi sile ili prijetnje da će izravno napasti na život ili tijelo» oštećene, kao i jasna i uvjerljiva obrazloženja zašto sudovi nisu prihvatili navode apelantove odbrane da nije počinio krivično djelo za koje je osuđen, odnosno ocjenu svih dokaza izvedenih u toku krivičnog postupka. Ustavni sud ističe da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

16. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisana ocjena dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao logične razloge, koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu toga sudovi dali sasvim precizno obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koje zadovoljava standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, ne dovode u sumnju odluku sudova o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za djelo za koje je proglašen krivim niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali sa preduvjerenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/09 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio