Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-492/09 (A. P.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-492/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 492/09, rješavajući apelaciju Ajše Pandžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajše Pandžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-966/04 od 17. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
1556/01 od 12. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ajša Pandžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ramiza Sirbubalo, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000513 od 4. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-966/04 od 7. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1556/01 od 12. januara 2004. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 492/09 od 8. septembra 2009. godine predmetnu apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Međutim, Ustavni sud je Rješenjem broj AP 492/09 od 9. marta 2011. godine usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke broj AP 492/09 od 8. septembra 2009. godine.
3. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantica Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja konačne liste prioriteta za ustupanje i dodjelu stanova. U tužbi je navela da je 1997. godine uselila u stan u ul. Marsela Šnajdera broj 17, čiji je vlasnik tuženi, a ona njegov zaposlenik, te da mu se obraćala u više navrata radi rješavanja stambenog pitanja. Međutim, njenom zahtjevu nije udovoljeno, pa je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom zatražila da se poništi konačna lista prioriteta za ustupanje – dodjelu stanova tuženog od 23. augusta 2001. godine i da se tuženom naloži da izvrši bodovanje i rangiranje kandidata za dodjelu stanova u skladu sa kriterijima iz Pravilnika o dodjeli i korištenju stanova (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji se primjenjuje od 1996. godine. Zatražila je da tuženi usvoji novu listu prioriteta i da je uvrsti na tu listu u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Općinski sud je Presudom broj P-1556/01 od 12. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je uvidom u materijalne dokaze utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za rješavanje stambenog pitanja 9. januara 2001. godine, da živi sama, da ne posjeduje stanarsko pravo niti na jednom od stanova, te da je od 17. januara 1997. godine prijavljena na adresi predmetnog stana u ul. Marsela Šnajdera. Upoređujući ostale kandidate, njih 30 (zaposlenike tuženog) koji su se našli na rang-listi čije je poništenje apelantica tužbom zatražila, Općinski sud je utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju presude, da je tuženi postupio u skladu sa Pravilnikom jer je prethodno izvršio bodovanje kandidata, te da apelantica nije uvrštena u listu prioriteta prema stanju bodova. Naime, apelantica je na listi za ustupanje i dodjelu stanova zauzela 130. mjesto.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-966/04 od 17. oktobra 2007. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U toku prvostepenog postupka, kako je obrazloženo, nesporno je utvrđeno da je stambena komisija tuženog 23. augusta 2001. godine donijela konačnu listu prioriteta za ustupanje i dodjelu 30 stanova, kojima je u to vrijeme raspolagala, koje je raspodijelila svojim uposlenicima nakon prethodnog bodovanja, dok su ostali kandidati, među kojima i apelantica, izostavljeni s te liste zbog nedovoljnog broja bodova. Tokom prvostepenog postupka, kako je dalje istaknuto, apelantica je tvrdila da utvrđena lista prioriteta nije u skladu sa Pravilnikom, jer pojedina lica s liste imaju stanarsko pravo na drugim stanovima. Kako je istakao Kantonalni sud, apelantica ni u podnesenoj žalbi nije istakla ništa novo jer je ponovila navode iz prvostepenog postupka koji se tiču navodno nepravilnog bodovanja, na koje tvrdnje nije dostavila niti jedan relevantan dokaz. U prvostepenom postupku, a ni izjavljenom žalbom, apelantica nije dovela u sumnju pravilnost rada stambene komisije u sačinjavanju liste prioriteta na kojoj se ona našla na 130. mjestu. Konačno utvrđenu listu prioriteta apelantica je uspješno mogla osporavati u prvostepenom postupku, kako je dalje obrazloženo, samo u slučaju da je za svako od 30 navedenih lica u listi prioriteta dostavila dokaze u prilog svojim tvrdnjama, da bi ponovnim, pravilnim bodovanjem ona sa 130. mjesta ušla u krug od 30 lica i na taj način ostvarila pravo da učestvuje u raspodjeli neke od raspoloživih jedinica tuženog. Kantonalni sud je zaključio da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te, stoga, pravilno primijenjeno materijalno pravo.
6. Apelantica je istakla da su joj osporenim presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz čl. II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da se sudovi koji su odlučili o njenom tužbenom zahtjevu nisu upuštali u suštinu problema niti su dali odgovarajuća obrazloženja, budući da je ona imala saznanja o određenim činjenicama na koje je ukazala prvostepenom sudu, ali istovremeno nije imala mogućnost da u odnosu na te činjenice pribavi dokaze. Istakla je da i dalje smatra da je na njenu štetu bodovanje bilo nepravilno, te da joj je time onemogućeno da dobije stan. U suštini, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 3649/08 od 17. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala Presudu Kantonalnog suda broj Gž-966/04 od 17. oktobra 2007. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000513 od 4. decembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-966/04 od 17. oktobra 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelanticinom punomoćniku 30. novembra 2007. godine, a apelacija podnesena 31. decembra 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
9. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim prigovorima koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u osporenoj presudi za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Općinski sud je zaključio da apelantica za svoje tvrdnje u pogledu nepravilnosti utvrđene liste prioriteta nije dostavila niti jedan dokaz niti su u tom postupku utvrđene nepravilnosti na koje je ukazala tokom postupka, budući da je tuženi za svakog od lica koja su se našla na listi dostavio potpunu dokumentaciju. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, naveo jasne i argumentirane razloge zbog kojih je odbijen apelanticin konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje liste prioriteta za dodjelu stana, istakavši posebno da je apelantica imala mogućnost osporavati listu prioriteta samo uz relevantne dokaze na okolnost svojih tvrdnji. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spisu predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su prvostepeni i drugostepeni sud propustili obrazložiti osporene presude ili da su obrazloženja proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
12. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi konačna lista prioriteta za ustupanje – dodjelu stanova i da se uvrsti u novu listu prioriteta, u skladu sa Pravilnikom tuženog. U odnosu na apelanticine žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi, u odnosu na tvrdnje iz tužbe i navode koje je isticala tokom prvostepenog postupka, nije navela ništa novo niti je za te žalbene navode dostavila bilo kakav relevantan dokaz. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničeg što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovog prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović