Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-506/09 (Mldb. M. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-506/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 506/09, rješavajući apelaciju maloljetne M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija maloljetne M. M.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1208/03 od 19. novembra 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo broj UPII/05-23-5-249/02 od 6. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maloljetna M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa majka Amira Buturović iz Sarajeva, njezina zakonska zastupnica, a koju zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1208/03 od 19. novembra 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-23-5-249/02 od 6. marta 2003. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-286/99 od 1. aprila 2002. godine apelantica je određena za nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Marka Marulića broj 19/VII u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nakon nastupanja smrti Aleksandra Miladinovića, njenog oca. Istim rješenjem određeno je da će se umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana, koji je trebao biti zaključen između JSP «Sarajevostan» i apelantice, primjenjivati predmetno rješenje kojim je određeno da sva prava i obaveze utvrđene ugovorom o korištenju stana koji je bio zaključen između JSP «Sarajevostan» i ranijeg nosioca stanarskog prava Mlađena Miladinovića (kao posljednjeg nosioca stanarskog prava) ostaju na snazi i dalje, ali da će dalje glasiti na ime apelantice kao sadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

3. U obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, istaknuto je da je Amira Buturović 21. aprila 1999. godine Upravi podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon nastupanja smrti Mlađena Miladinovića, oca njenog umrlog nevjenčanog supruga Aleksandra Miladinovića. Na raspravi održanoj 24. oktobra 2001. godine i zahtjevom od 13. februara 2002. godine Amira Buturović, majka i zakonska zastupnica maloljetne apelantice, proširila je na apelanticu zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. U toku postupka, nakon saslušanja stranaka i uvida u priloženu dokumentaciju, utvrđeno da je vlasnik predmetnog stana Društveni fond PIOBiH, sada Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO), koji se protivio donošenju predmetnog rješenja. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je Mlađen Miladinović i to na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05/2-14-1499/75 od 11. augusta 1975. godine, koji je, usljed smrti, 21. marta 1988. godine trajno prestao sa korištenjem stana.

4. Bosiljka Miladinović, supruga ranijeg nosioca stanarskog prava i sunosilac predmetnog stanarskog prava, zbog nastupanja smrti 17. juna 1993. godine, trajno je prestala sa korištenjem stana. Dalje je navedeno da je na osnovu dokaza (fotokopija pasoša, fotokopija zdravstvene legitimacije, fotokopija računa za plaćanje režijskih troškova u stanu, izjave četiri svjedoka) nesporno utvrđeno da apelantica zajedno sa svojom majkom Amirom Buturović živi u predmetnom stanu od svog rođenja 1994. godine do danas. Također, na osnovu dokaza pobliže navedenih u rješenju, tj. izvoda iz Matične knjige rođenih za apelanticu, izvoda iz Matične knjige rođenih i umrlih za Aleksandra Miladinovića i privremenog rješenja od 3. decembra 1996. godine o priznanju prava na porodičnu penziju apelantici sa umrlog Aleksandra Miladinovića, utvrđeno je da je apelantica unuka Mlađena Miladinovića, posljednjeg nosioca stanarskog prava.

5. Uprava je zaključila da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu čl. 21. i 22. u vezi sa članom 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 11/98), pripada pravo da nastavi i dalje sa nesmetanim korištenjem predmetnog stana, pa je na osnovu navedenih zakonskih odredaba i ovlaštenja iz člana 28. navedenog zakona odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

6. Odlučujući o žalbi vlasnika stana Federalnog zavoda PIO protiv prvostepenog rješenja, Federalno ministarstvo donijelo je Rješenje broj UPII/05-23-5-249/02 od 6. marta 2003. godine kojim je poništilo u cijelosti Rješenje Uprave broj 23-04/II-23-286/99 od 1. aprila 2002. godine. Istovremeno je odbijen zahtjev Amire Buturović za donošenje rješenja kojim se maloljetna apelantica određuje za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

7. Federalno ministarstvo je na osnovu stanja spisa, posebno imajući u vidu činjenicu da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Mlađen Miladinović, apelanticin djed, te činjenicu da niti Bosiljka Miladinović, supruga nosioca stanarskog prava, a niti Aleksandar Miladinović, sin nosioca stanarskog prava (otac maloljetne apelantice), nisu za vrijeme života izvršili prijenos stanarskog prava na sebe, ocijenio da prvostepeni organ nije imao zakonskog uporišta da utvrdi pravo apelantici i donese osporeno rješenje. Federalno ministarstvo je, imajući u vidu da niko ne može prenijeti više prava na drugog od onoga koliko sam ima, zaključilo da je potpuno jasno da apelanticin otac nikada nije, u zakonskom postupku, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se nisu stekli zakonski uvjeti da se navedeno pravo prizna njegovoj kćerki.

8. Vrhovni sud je u upravnom sporu, odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv Rješenja Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-249/02 od 6. marta 2003. godine, donio Presudu broj U- 1208/03 od 19. novembra 2008. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se apelantica kao tužiteljica pozvala na odredbe člana 6. stav 2. i član 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, smatrajući da iz navedenih odredaba proizlazi zakonski osnov za podnošenje predmetnog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da, prema stanju spisa predmeta, proizlazi da je prvostepenim rješenjem od 1. aprila 2002. godine apelantica određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Federalno ministarstvo kao drugostepeni organ, odlučujući o žalbi vlasnika stana, osporenim rješenjem poništilo je prvostepeno rješenje uz obrazloženje da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva prvog i jedinog nosioca stanarskog prava, svog djeda Mlađena Miladinovića, koji je preminuo 1988. godine, a sunosilac toga prava Bosiljka Miladinović, koja je preminula 1993. godine, nije tražila od nadležnog organa prijenos stanarskog prava, što nije učinio ni njihov sin Aleksandar Miladinović, apelanticin otac, koji je preminuo 23. juna 1996. godine. Dalje je istaknut zaključak drugostepenog organa koji glasi: «Prvostepeni organ nije imao zakonsko uporište za određivanje da apelantica bude nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer otac apelantice nije nikada, u zakonom predviđenom postupku, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu, pa nije ni mogao na svoju vanbračnu kćerku prenijeti više prava nego što je i sam imao».

10. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao: «Federalno ministarstvo je pravilno postupilo kada je donijelo osporeno rješenje, budući da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koji je preminuo prije njenog rođenja, kao i njena majka, jer se prijavila na adresi predmetnog stana 22. jula 1996. godine, kao i da, iz dokumentacije u spisu, proizlazi da apelantica pohađa školu u Starom Gradu u Sarajevu, a ne u Novom Sarajevu. Sve ovo ukazuje da apelantica živi sa roditeljima svoje majke. Tuženi pravilno zaključuje da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga i sam ima, pa i umrli otac Aleksandar Miladinović, koji nije ostvario prijenos stanarskog prava sa roditelja na sebe».

11. Vrhovni sud je zaključio da je apelanticina tužba neosnovana. Sud je naglasio da iznesene tužbene prigovore (da apelantica nije tražila prijenos stanarskog prava već izmjenu ugovora o korištenju stana u cijelosti iza posljednjeg nosioca stanarskog prava) nije mogao prihvatiti jer se apelanticin zahtjev, kojim je pokrenut upravni postupak, odnosno donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, tj. konkretne odredbe odnose na potpuno drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku.

12. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, ona ističe: «Odluka Vrhovnog suda i odluka upravnog organa je očigledno pravno i činjenično neutemeljena i zasniva se u arbitriranju suda i pogrešnom predstavljanju da niko ne može prenijeti više prava nego što ga ima». Apelantica je navela da je članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisan krug lica koja predstavljaju članove porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i da se u isti krug ubrajaju supruga, djeca, bračni drugovi djece i unučad. Dalje je istakla da od rođenja živi u predmetnom stanu kao unuka nosioca stanarskog prava, u početku sa roditeljima, a poslije smrti oca, koji je sin nosioca stanarskog prava, nastavlja da živi u istom stanu u kojem se nalazi i danas. Apelantica smatra da joj na osnovu člana 21. stav 2. i člana 22. Zakona o stambenim odnosima pripada pravo da joj se kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava prenese pravo nesmetanog korištenja predmetnog stana. Također, smatra da je svrha navedenog zakona u tome da se osigura pravo nesmetanog života i stanovanja u stanu u kojem je bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, koji je na osnovu zakona član porodičnog domaćinstva i sin preminulog nosioca stanarskog prava, koji nije imao drugi stan, pa je to jedini dom na kojem je zahtijevala nesmetan status nosioca stanarskog prava radi stanovanja.

13. Apelantica je navela da ako slijedom statusa nosioca stanarskog prava koji je preminuo njegov sin ima pravo da prenese stan na sebe, to isto pravo ima njegovo maloljetno dijete nakon njegove smrti, smatrajući da se ne radi o većem obimu prava koje nastaje nakon smrti njegovog oca, odnosno radi se o pravu koje je njen otac na osnovu zakona imao, pa po toj osnovi obim i vrsta prava koji ona potražuje nije veći od prava koja su pripadala njenom ocu, a koja su proizlazila iz postojećeg statusa nosioca stanarskog prava. Apelantica smatra da je sud morao uočiti i uspostaviti ravnotežu između njenog interesa i interesa društva uopće, jer nije udovoljeno njenom legitimnom i na zakonu zasnovanom zahtjevu na predmetnom stanu koji joj je jedini dom.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

17. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Federalno ministarstvo u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelanticino pravo na dom i imovinu. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-506/09 (Mldb. M. M.) | Sudska praksa | Aktio