Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/09 (A. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Testament
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-560/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 560/09, rješavajući apelaciju Asife Hadžijahović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asife Hadžijahović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 O 031036 08 Gž od 4. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 O 031036 99 O od 7. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asifa Hadžijahović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Rizo Tvrtković, advokat iz Mostara, podnijela je 24. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 O 031036 08 Gž od 4. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 O 031036 99 O od 7. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 O 031036 99 O od 7. marta 2008. godine raspravljena je zaostavština iza umrle Zakire Karabeg, koja je preminula 3. maja 1999. godine (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), a njena imovina koja se sastoji od nekretnina upisanih u k.o. Mostar i k.o. Cim uručena je, na osnovu testamenata br. R 246/95 od 4. aprila 1995. godine i R 140/96 od 3. marta 1996. godine, Salihu Bijavici kao testamentarnom nasljedniku (u daljnjem tekstu: testamentarni nasljednik) i zakonskim nasljednicima drugog nasljednog reda na način kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepenog rješenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u postupku raspravljena zaostavština iza ostaviteljice, te je utvrđeno da ostavinsku masu ostaviteljice čine nekretnine pobliže označene kao u izreci rješenja, a da je ostaviteljica ostavila dva testamenta, i to Testament sastavljen 4. aprila 1995. godine na zapisnik pred sudom pod brojem R-246/95 i Testament sastavljen 30. marta 1996. godine na zapisnik pred sudom pod brojem R-140/96. Navedenim testamentima ostaviteljica je sve svoje nekretnine u k.o. Mostar i k.o. Cim ostavila testamentarnom nasljedniku. Iza ostaviteljice su ostali i nasljednici drugog nasljednog reda, između ostalih, i djeca ostaviteljicinog brata (koji je također preminuo), a među kojima je i apelantica. Navedeno je da su zakonski nasljednici osporili testament, te pokrenuli parnični postupak za utvrđenje ništavosti testamenta od 4. aprila 1995. godine i testamenta od 30. marta 1996. godine, ali da je Presudom Općinskog suda broj P-324/01-II od 4. marta 2005. godine odbijen tužbeni zahtjev zakonskih nasljednika kao tužitelja. Navedena prvostepena presuda potvrđena je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-651/05 od 20. oktobra 2005. godine i Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-000430/06 od 20. februara 2007. godine.
4. Dalje, Općinski sud je naveo da se testamentarni nasljednik prihvatio testamentarnog nasljeđa iza ostaviteljice, te je sud na temelju testamenta uručio testamentarnom nasljedniku nekretnine pobliže označene u rješenju. Općinski sud je naglasio da nekretnine koje u naravi predstavljaju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, također pobliže naznačeno u obrazloženju rješenja, nisu uručene testamentarnom nasljedniku temeljem testamenta, jer na osnovu člana 23. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) takve nekretnine mogu nasljeđivati samo zakonski nasljednici. Navedeno je da su se zakonski nasljednici drugog nasljednog reda, među kojim je i apelantica, na ročištu održanom 18. februara 2008. godine prihvatili svojih zakonskih nasljednih dijelova, te je Općinski sud na temelju nasljedničkih izjava zakonskih nasljednika drugog nasljednog reda i izjave testamentarnog nasljednika donio rješenje na temelju odredbi čl. 82. i 13. Zakona o nasljeđivanju i člana 132. Zakona o vanparničnom postupku.
5. Odlučujući o žalbi nasljednika, među kojima je i apelantica, protiv Rješenja Općinskog suda broj 58 0 O 031036 99 O od 7. marta 2008. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 O 031036 08 Gž od 4. decembra 2008. godine žalbu svih nasljednika odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio u cijelosti.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naglasio da je, raspravljajući zaostavštinu iza ostaviteljice, prvostepeni sud imovinu rasporedio, kako je to u osporenom rješenju navedeno, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je testamentarnom nasljedniku u nasljedstvo uručio nekretnine navedene u izreci rješenja, dok je nekretnine koje u naravi predstavljaju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište uručio zakonskim nasljednicima, jer njih, prema odredbi člana 23. Zakona o građevinskom zemljištu, mogu nasljeđivati samo zakonski nasljednici. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 88. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju propisano da se odredbe testamenta tumače prema pravoj namjeri testatora. U slučaju sumnje, odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lice kojem je testamentom naložena neka obaveza.
7. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno tumačio testament i pravilnom primjenom materijalnog prava donio na zakonu zasnovano rješenje. Kantonalni sud je naglasio da je prava namjera ostaviteljice bila da svoju cjelokupnu pokretnu imovinu i nekretnine ostavi Salihu Bijavici kao testamentarnom nasljedniku. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da se neosnovano u žalbi navodi da namjera ostaviteljice nije bila da ostavi i nekretninu označenu kao k.č. broj 24/27, koja u naravi predstavlja kuću izgrađenu na k.č. broj 24/27, upisana u «A» listu zk. ul. 976 k.o. Mostar, koja se nalazi u ul. Brkića broj 13. Kantonalni sud je obrazložio da iz prve rečenice testamenta sastavljenog na licu mjesta 4. aprila 1995. godine pred sudijom Osnovnog suda Jasenkom Muminagić proizlazi jasna namjera testatorke-ostaviteljice jer je tada izjavila: «cjelokupnu svoju pokretnu imovinu i nekretnine koje se sastoje od kuće i zemljišta u k.o. Mostar ostavljam…». Kantonalni sud je, dalje, istakao: «Dakle, nema sumnje za dvojbu, jer je očito da je njena prva namjera bila da svu svoju imovinu ostavi Salihu Bijavici, što je nesumnjivo potvrdila i testamentom od 30. marta 1996. godine, naglasivši da pored imovine koju je sudskim testamentom u predmetu br. R-246/95 ostavila Salihu Bijavici, istom ostavlja i nekretnine upisane u k.o. Mostar i k.o. Cim, to jest i nekretnine kojima po Zakonu o gradskom građevinskom zemljištu nije mogla raspolagati u korist trećih osoba izuzev zakonskih nasljednika».
8. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno raspravio zaostavštinu preminule ostaviteljice i pravilno primijenio odredbe materijalnog prava iz čl. 82. i 13. Zakona o nasljeđivanju i člana 132. Zakona o vanparničnom postupku.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava propisana Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te nepravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelantica je istakla da, iako je odredbom člana 88. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju propisano da se odredbe testamenta tumače prema pravoj namjeri testatora, u konkretnom slučaju to nije učinjeno, pa je sud povrijedio odredbe postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu zakonskih nasljednika. Apelantica je navela da je zakonskim nasljednicima «bilo poznato da stvarna i prava volja sada preminule ostaviteljice nije bila da kuću i nekretninu na k.č. 24/27 ostavi u nasljeđe testamentarnom nasljedniku Salihu Bijavici, jer je u znak tog iskazivanja ostaviteljica predajom ključa navedene kuće zakonskim nasljednicima 1997. godine jasno stavila do znanja da navedena nekretnina nije predmet testamenta, što je i sam testamentarni nasljednik potvrdio zakonskim nasljednicima». Apelantica je istakla da među nasljednicima nije sporno da je ostaviteljica stanovala u kući izgrađenoj na k.č. broj 24/28 k.o. Mostar sa testamentarnim nasljednikom i njegovom porodicom i da je Testamentom broj R-246/95 od 4. aprila 1995. godine tu kuću ostavila u nasljeđe testamentarnom nasljedniku u kojoj i on danas stanuje sa svojom porodicom. Nakon što je apelantica navela redoslijed podataka iz predmetnih testamenata, posebno je istakla: «Prema tvrdnji zakonskih nasljednika uređujući sudija uopće nije pročitao testamente pred nasljednicima niti im je data mogućnost da se lično izjasne o testamentu i raspravljanja pred sudom, čime su počinjene bitne povrede odredaba postupka».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ustavni sud, dalje, ističe da nije mogao razmotriti navode apelacije koji se odnose na povredu odredaba Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Naime, apelantica, osim paušalnog pozivanja na ovaj dokument, u apelaciji nije navela koja od mnogobrojnih prava garantiranih predmetnim paktom smatra da su joj povrijeđena u predmetnom postupku pa Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović