Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/09 (K. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-644/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 644/09, rješavajući apelaciju Kemala Supura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Supura podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001279 od 23. decembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 046 od 15. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Supur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hidajet Supur, advokat iz Bugojna, podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001279 od 23. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 046 od 15. marta 2007. godine, te Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-205/04 od 26. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-197/01 od 24. aprila 2003. godine utvrđeno je pravo vlasništva apelanta sa ½ dijela poslovnog prostora u Bugojnu, u ul. Sultan Ahmedova (bivši Lovac), koji je sagrađen na k.č. 3/14 i upisan u z.k. ul. broj 2885 k.o. Bugojno, što po novom premjeru odgovara k.č. 1079/1 k.o. Bugojno, kao i trajno pravo korištenja zemljišta sa istim dijelom, što je Ismet Čurić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan da prizna i dozvoli apelantu upis u zemljišne knjige, a ako to ne učini, apelant je ovlašten da na temelju ove presude izvši odgovarajući upis u zemljišne knjige kod Općinskog suda, kao i da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 650,00 KM. Apelant je u tužbi naveo da je zajedno sa tuženim kupio poslovni prostor od UTP d.o.o. «Akvarijum» Bugojno u ul. Sultan Ahmedovoj, površine 84m2, da je prostor kupljen putem tendera preko Agencije za privatizaciju SBK Travnik, da su apelant i tuženi sačinili dvije ponude za učešće na tenderu, jednu na ime apelanta, a drugu na ime tuženog, da su zajednički odlučili da prihvate povoljniju ponudu koja je glasila na ime tuženog, da je tuženi zaključio ugovor o kupovini poslovnog prostora sa prodavcem 14. januara 2000. godine pod brojem 62/99 od 14. januara 2000. godine. Apelant je tužbi još naveo da je za kupovinu poslovnog prostora tuženi u novcu obezbjedio 60.000,00 KM, apelant 20.000,00 KM, a u certifikatima su obojica učestvovala sa po 78.000,00 KM, tako da je poslovni prostor isplaćen u cijelosti. Budući da je tuženi nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora odbio prijedlog apelanta da regulišu pitanje zajedničkog ulaganja u poslovni prostor apelant je izgubio povjerenje u tuženog, te je od suda zatražio kao u izreci presude.

3. Tokom postupka Općinski sud je proveo dokazni postupak čitanjem materijalnih dokaza vezano za postupak koji je proveden od strane Agencije za privatizaciju prilikom kupovine poslovnog prostora od strane tuženog, te druge materijalne dokaza, kao i dokaze provedene salušanjem svjedoka i parničnih stranaka. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je poklonio vjeru saslušanim svjedocima S.Č., F.C., N.Š. i H.S. čiji su iskazi bili jasni, izričiti i uvjerljivi, a njihove su izjave bile u saglasnosti sa izjavom apelanta koji je također saslušan kao parnična stranka čiji je iskaz bio uvjerljiv i jasan i u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima. Općinski sud je istakao da je u vrijeme prodaje poslovnog prostora preko Agencije za privatizaciju SBK Travnik bilo uobičajeno da se na tender prijavljuju prijatelji koji bi, nakon toga, uređivali svoj međusobni odnos. Iz provedenih materijalnih dokaza Općinski sud je utvrdio da je šifra tuženog izabrana kao najpovoljnija, te da sva ostala dokumentacija vezano za predmetni poslovni prostor glasi na ime tuženog, međutim taj sud je poklonio vjeru iskazu apelanta i saslušanim svjedocima budući da je sam tuženi u odgovoru na tužbu naveo da su postojali finansijski aranžmani parničnih stranaka. Osim toga, kako je u obrazloženju navedeno, tuženi nije osporio ni navode apelanta da je u predmetni poslovni prostor uložio polovinu novca u certifikatima, niti je osporio ulaganje apelanta u novcu u iznosu od 20.000,00 KM, a «nije naročito osporio» ni ulaganje apelanta od 4.500,00 KM, koliko je uložio i tuženi za isplatu radnika koje su preuzeli putem tendera. Na kraju obrazloženja Općinski sud je naveo da je odluku kao u izreci presude donio na temelju odredaba člana 23. i člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon).

4. Rješenjem Općinskog suda broj P-197/01 od 30. januara 2004. godine odbačena je kao neblagovremena žalba tuženog podnesena protiv prvostepene presude. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepenog rješenja iz tačke 4. ove odluke Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-

205/04 od 26. maja 2005. godine žalbu uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo.

5. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 046 od 15. marta 2007. godine kojom je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, da su zajedno učestvovale na tenderu za kupovinu poslovnog prostora, da je na tenderu prošla prijava tuženog, da je tuženi zaključio ugovor sa prodavcem o kupovini poslovnog prostora, da je nakon toga apelant isplatio polovinu novca u certifikatima i u gotovom novcu 20.000,00 KM, da je urađen predračun utrošenih sredstava, a da je prema zaključku prvostepenog suda to bilo uobičajeno u vrijeme prodaje poslovnih prostora preko Agencije za privatizaciju da se na tender prijavljuju prijatelji koji bi, nakon toga, uređivali svoje odnose. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, a samim tim je donio pogrešnu odluku kada je apelantu priznao pravo vlasništva sa ½ dijela spornog poslovnog prostora. Obrazlažući navedeno Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 23. Zakona prema kojoj se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Osim toga Kantonalni sud je istakao da se za kupovinu poslovnog prostora traži pismena forma ugovora i njegova ovjera. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda da bi apelant stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru morao je postojati valjan ugovor zaključen sa tuženim u pismenoj formi, kao pravni osnov za sticanje prava vlasništva, a takav ugovor među parničnim strankama nije zaključen. Isto tako nije zaključen ni ugovor između apelanta i prodavca spornog poslovnog prostora. Imajući u vidu navedeno za Kantonalni sud je sporno kako je prvostepeni sud apelantu utvrdio pravo svojine sa ½ dijela na spornom poslovnom prostoru, a da nije naveo po kom pravnom osnovu je apelant stekao pravo vlasništva. Za Kantonalni sud ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva postojanje nekakvih finansijskih aranžmana između parničnih stranaka. Prema mišljenju Kantonalnog suda u takvoj situaciji apelant je prema tuženom mogao istaći samo obligaciono pravni zahtjev ukoliko mu tuženi duguje nešto po osnovu ulaganja u poslovni prostor. Činjenica da je tuženi kupio poslovni prostor, da je zaključio pismeni ugovor sa prodavcem, da se u samom ugovoru ne spominje apelant kao jedan od kupaca, da je tuženi stupio u posjed poslovnog prostora, da se na temelju ugovora upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi drugostepenom sudu je to jasno uzkazalo na činjenicu da je tuženi vlasnik i posjednik spornog poslovnog prostora. Budući da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo to je drugostepeni sud temeljem odredbe člana 229. stav 1 tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001279 od 23. decembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredbe člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, 2/98 i 3/99; u daljnjem tekstu: raniji ZPP) koja se primjenjuje na temelju odredbe člana 456. stav 1. ZPP-a, uz obrazloženje da se taj sud umjesto posebnog obrazloženja, primjenom odredbe člana 376.stav 1. ranijeg ZPP-a poziva na razloge drugostepene presude.

7. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Kantonalni sud donoseći drugostepenu presudu povrijedio odredbe ZPP-a, te odredbe Zakona jer je preinačio prvostepenu presudu iako je prvostepeni sud donio odluku u njegovu korist, a u situaciji kada je advokat tuženog propustio da blagovremeno podnese žalbu. Prema mišljenju apelanta drugostepeni sud je pod nepoznatim okolnostima uvažio žalbu tužene strane podnesenu protiv rješenja prvostepenog suda i od tog momenta postupak kreće na štetu apelanta, tako da je apelant izgubio već dobijeni spor i to samo i isključivo zbog kriminalnih radnji sudova i njegovih zaposlenika.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanja Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju presudu, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u postupku po reviziji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud navode apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije također smatra (prima facie) neosnovanim budući da u predmetnom parničnom postupku pokrenutom radi utvrđivanja prava vlasništva ni na koji način nije bilo ugroženo apelantovo pravo na slobodu i sigurnost, u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/09 (K. S.) | Sudska praksa | Aktio