Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/09 (S.M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-692/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 692/09, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 991 od 13. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-P-07-000 157 od 4. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 991 od 13. januara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-P-07-000 157 od 4. novembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 042-1-P-07-000 157 od 4. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 991 od 13. januara 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i F. M. i H. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da sud utvrdi da su JU «Prva osnovna škola» Maglaj (u daljnjem tekstu: prvotužena), MZ «Ravna» (u daljnjem tekstu: drugotužena) i «Hajdić» d.o.o. Maglaj (u daljnjem tekstu: trećetuženi) smetali apelanta i tužitelje u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne služnosti – korištenja puta opisanog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporni put), prolazom motornim i zaprežnim vozilima, prolazom pješice i progonom stoke, i to na taj način što je prvotužena dopustila drugotuženoj da se na parceli na kojoj se nalazi sporni put gradi sportsko igralište, a drugotužena tako što je kao investitor angažirala trećetuženog za izvođenje građevinskih radova, a trećetuženi što je kao izvođač na sporni put nabacio veće količine zemlje i prekopao kanal preko spornog puta. Također su tražili da se naloži tuženim da solidarno, najkasnije u roku od tri dana po prijemu prvostepenog rješenja, sporni put dovedu u prvobitno stanje i da se ubuduće klone ovakvog i sličnog smetanja posjeda apelanta i tužitelja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da obaveže tužene da apelantu i tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.862,60 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno sljedeće: da su tuženi 11. novembra 2007. godine započeli sa radovima na izgradnji sportskog igrališta na predmetnoj nekretnini na kojoj je prvotužena vlasnik i posjednik; da su apelant i tužitelji bili u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti puta prolazom pješice, progonom stoke, te prolazom motornih i zaprežnih vozila do svojih nekretnina na kojima su apelanti i tužitelji suvlasnici i suposjednici; da je prvotužena dobila saglasnost od nadležnog ministarstva za izgradnju sportskog poligona za izvođenje nastave tjelesnog odgoja, te da su tuženi u cijelosti izgradili asfaltni poligon u dvorištu škole, odnosno na predmetnoj nekretnini. Sud je, dalje, obrazložio da je među parničnim strankama sporno da li navedene radnje tuženih mogu predstavljati čin smetanja posjeda apelanta i tužitelja, odnosno da li navedene radnje imaju element protupravnosti, tj. da li se radi o protupravnom uznemiravanju apelanta i tužitelja ili su te radnje tuženi smjeli poduzimati u okviru svojih ovlaštenja.

4. Općinski sud je obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka, nespornih činjenica, ocjenjujući savjesno i brižljivo provedene dokaze na temelju slobodne ocjene dokaza, utvrdio da tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja nije osnovan. Naime, Općinski sud je zaključio da je prvotužena kao vlasnik predmetne nekretnine dobio saglasnost nadležnog ministarstva za izgradnju školskog poligona na predmetnoj nekretnini. Sud je, također, naveo da, u smislu člana 125. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), općepoznate činjenice ne treba dokazivati, te da je općepoznata činjenica da je u okviru programa suzbijanja maloljetničke delinkvencije došlo do određenih aktivnosti u okviru institucija (škola), a u koje aktivnosti spadaju i «ograđivanje školskih dvorišta». S obzirom na navedeno, sud je povjerovao iskazu zakonskog zastupnika prvotužene da je prvotužena dobila saglasnost od nadležnog ministarstva za izgradnju školskog poligona za izvođenje nastave tjelesnog odgoja, a koji prostor je predviđen da se «ogradi». Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvotužena bila ovlaštena graditi, odnosno asfaltirati školski poligon uz angažiranje drugotužene i trećetuženog, pa se zbog tih razloga ove radnje tuženih ne mogu smatrati protupravnim i zbog toga ne mogu predstavljati čin smetanja posjeda apelanta i tužitelja. Sud je zatim zaključio da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari blagovremena, tj. podnesena u roku od 30 dana, što je propisano članom 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03), te je naveo da član 80. tog zakona pruža pravo na posjedovnu zaštitu samo u slučajevima protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (a u konkretnom slučaju protupravnosti nema), a da je članom 83. propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem smetanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Dalje je navedeno da je, prema odredbi člana 62. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, propisano da ako treća osoba vlasnika povlasne nekretnine protupravno ometa ili sprječava u vršenju stvarne služnosti, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprječavanje prestane. Budući da je, prema mišljenju suda, prvotužena bila ovlaštena graditi – asfaltirati školski poligon uz angažiranje drugotužene i trećetuženog, to je sud tužbeni zahtjeva apelanta i tužitelja odbio kao neosnovan. Osim toga, sud je naveo da su apelant i tužitelji, shodno odredbi člana 123. stav 1. ZPP, bili obavezni sudu dokazati da je postojala protupravnost kod tuženih, pa, s obzirom na to da to nisu učinili, radnje tuženih se ne mogu smatrati protupravnim, pa one i ne mogu predstavljati čin smetanja posjeda apelanta i tužitelja.

5. Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje, mada je dao drugačiju pravnu ocjenu. Naime, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je prvotužena posjednik i nosilac prava upravljanja i korištenja na predmetnoj parceli, da su tuženi 11. novembra 2007. godine započeli sa radovima na izgradnji sportskog igrališta, te da su u cijelosti izgradili asfaltni poligon u dvorištu škole. Također, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su apelant i tužitelji preko navedenih nekretnina prvotužene prolazili pješice, progonili stoku, te prolazili motornim i zaprežnim vozilima do svojih nekretnina pobliže označenih u predmetnom rješenju. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 7. stav 3. Zakon o vlasničkopravnim odnosima propisano da stvari u općoj upotrebi nisu u prometu. Kantonalni sud je zatim naveo da je članom 55. stav 1. istog zakona propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasne nekretnine) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 62. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da ako treća osoba vlasnika povlasne nekretnine protupravno ometa ili sprječava u vršenju stvarne služnosti, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprječavanje prestane. Konačno, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 80. i 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, a iz kojeg proizlazi da su predmetne nekretnine upisane kao općenarodna imovina sa 1/1 dijela, te da je na njima izgrađen sportski poligon koji dijelom zahvata prilaz do apelantove parcele. Kantonalni sud je ukazao da su apelant i tužitelji postavili tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ih tuženi smetali u posjedu prava stvarne služnosti – korištenja puta, prolazom motornim i zaprežnim vozilom, prolazom pješice i progonom stoke, a koji put se proteže na zemljištu pobliže označenom u obrazloženju rješenja. Međutim, kako predmetno zemljište, koje je faktički školsko igralište, predstavlja kao takvo dobro u općoj upotrebi, koje dobro ne može biti u prometu, shodno odredbi člana 7. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu i tužiteljima odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da se ne može zahtijevati zaštita smetanja posjeda prava stvarne služnosti na dobrima u općoj upotrebi, jer na takvim dobrima niko ne može steći vlasnička i druga stvarna prava. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, u smislu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP, žalbu odbio kao neosnovnu i prvostepeno rješenje potvrdio kao zakonito.

6. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je naveo hronološki tok postupka pred redovnim sudovima, te je istakao da se u konkretnom slučaju školsko igralište ne može smatrati dobrom u općoj upotrebi, s obzirom na to da je ono upisano u zemljišnoj knjizi i ima titulara, te da može biti u prometu, a posjednik predmetnog zemljišta je prvotužena. Apelant je naveo da se za dobra u općoj upotrebi vode posebne knjige, tzv. Iskazi. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se predmetno školsko igralište ne može smatrati dobrom u općoj upotrebi, s obzirom na to da je upisano u zemljišnoj knjizi, a ne u Iskazu kao javno dobro. Osim toga, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što se sud u svojoj odluci poziva na stavove izražene u pravnoj literaturi, što je, prema njegovom mišljenju, nedopustivo. Apelant smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja bio dužan određeno navesti materijalnopravne propise na osnovu kojih smatra da tužbeni zahtjev treba odbiti, a materijalnopravni propis na koji se sud u svojoj odluci poziva ne daje osnova za odluku kao u dispozitivu osporenog rješenja. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o arbitrarnoj odluci suda, te predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su zaključili da se školsko igralište smatra dobrom u općoj upotrebi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je apelant zahtijevao sudsku zaštitu posjeda stvarne služnosti – korištenja puta, na zemljištu koje predstavlja javno dobro u općoj upotrebi i koje, u smislu odredbe člana 7. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nije u prometu i na kojem se ne može stjecati vlasništvo, niti druga prava prema bilo kojoj osnovi, zbog čega Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Stoga, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na odredbama materijalnog prava, a ne na stajalištima sudske prakse, na koju je samo ukazao u obrazloženju osporene odluke, a koja okolnost, sama po sebi, ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava.

11. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/09 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio