Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-745/09 (S.A.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-745/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 745/09, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. A. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-49/07 od 3. februara 2009. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-214/05 od 10. aprila 2007. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01-34-2448-254 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. A. podnesena protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine 01 broj 34-6850-1/04 od 8. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-49/07 od 3. februara 2009. godine, Presude Suda BiH broj P-214/05 od 10. aprila 2007. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIOBiH) broj 01-34-

2448-254 od 24. februara 2005. godine i Rješenja UIOBiH 01 broj 34-6850-1/04 od 8. februara 2005. godine. Apelant je 17. juna 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Odlučujući o apelantovom prigovoru izjavljenom na izvršeni izbor kandidata po internom oglasu za popunjavanje radnih mjesta u UIOBiH, direktor UIOBiH je donio Rješenje 01 broj 34-6850-

1/04 od 8. februara 2005. godine kojim je odbio prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je popunjavanje oglašenih radnih mjesta po internom oglasu u potpunosti provedeno u skladu sa odredbama člana 36. a u vezi sa članovima 12-26. Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika UIOBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik UIOBiH) broj 01-

1484 od 27. septembra 2004. godine. Rješenje je sadržavalo pouku o pravnom lijeku kojom je apelant poučen da protiv rješenja može tužbom pokrenuti upravni spor u Sudu BiH u skladu sa odredbama Zakona o radu u institucijama BiH, međutim, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv osporenog rješenja.

3. Rješenjem UIOBiH broj 01-34-2448-254 od 24. februara 2005. godine utvrđeno je da apelant ima status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca, u periodu od 1. januara do 28. februara 2005. godine, te ukoliko za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca uz otkazni rok od 15 dana, prestaje mu radni odnos 15. marta 2005. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da apelant za vrijeme trajanja raspolaganja ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini osnovne plaće, uvećane po osnovu minulog rada, prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je bio raspoređen u bivšoj Carinskoj upravi do dana početka trajanja raspolaganja. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant u procesu organizacionog restrukturiranja u UIOBiH, u smislu člana

31. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, nakon provedenog postupka po raspisanim internim oglasima za izbor kandidata za popunjavanje radnih mjesta, nije raspoređen na radno mjesto sistematizirano u UIOBiH. Apelantu je, u skladu sa odredbom člana 45. Pravilnika UIOBiH, određen status zaposlenika na raspolaganju kao u dispozitivu rješenja.

4. Presudom Suda BiH broj P-214/05 od 10. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi Rješenje tužene UIOBiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-34-2448-254 od 24. februara 2005. godine i obaveže tuženu da ga vrati u radni odnos i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj isplati iznos od 2.853,00 KM na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je po provedenom dokaznom postupku, ocjenom dokaza na način propisan odredbom člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04; u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je apelant blagovremeno podnio tužbu kojom osporava rješenje tužene kojim mu je prestao radni odnos navodeći da je rješenje u suprotnosti sa Ustavom BiH, Evropskom konvencijom i članom 22. Pravilnika UIOBiH. Dalje se navodi da je osporeno rješenje doneseno na osnovu člana 7. stav 1. i člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH («Službeni glasnik BiH» br. 44/03 i 52/04), te člana 45. Pravilnika UIOBiH. Sud navodi da je, u skladu sa navedenim članom 7. stav 1. citiranog zakona, propisano da Uprava ima direktora koji odgovara za upravljanje Upravom i koji je u konkretnom slučaju donio osporeno rješenje. Odredbom člana 30. stav 2. citiranog zakona je propisano da će od 1. januara 2004. godine zaposlenici ranijih carinskih uprava postati zaposlenici države i da će se na njih primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama BiH. Članom 45. Pravilnika UIOBiH je propisano da ako zaposlenik ne bude raspoređen na upražnjeno radno mjesto u Upravi, nakon učestvovanja na internim oglasima, sa danom okončanja postupka raspoređivanja stavlja se na raspolaganje na određeno vrijeme (2, 4 ili 6 mjeseci), ovisno o navršenim godinama staža, uz pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja raspolaganja, te ukoliko ne bude preuzet od drugog poslodavca, prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 15 dana. Sud, dalje, navodi da je tužena izvršila izbor kandidata na osnovu dva interna oglasa u kojima nije izabrala apelanta koji je protiv takve odluke tužene izjavio prigovor koji je odbijen Rješenjem tužene 01 broj 34-6850-1/04 od 8. februara 2005. godine. Sud je istakao da u konkretnom postupku, čiji je predmet poništenje rješenja tužene kojim je apelant stavljen na raspolaganje, nisu bitne činjenice da li je apelant ispunjavao sve uvjete propisane internim oglasima za radna mjesta na koja nije izabran, način odabira kandidata i činjenica da neki kandidati nisu ispunjavali uvjete propisane internim oglasom. Naime, apelant je navedene činjenice mogao isticati samo u postupku u kojem bi predmet tužbenog zahtjeva bio poništenje rješenja kojim je odbijen njegov prigovor izjavljen na izvršeni izbor kandidata, što je apelant propustio da učini. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant kao zaposlenik ranije Carinske uprave postao zaposlenik organa na državnom nivou, te da je u tom statusu ostao do donošenja konačne odluke u vezi sa njegovim radnim odnosom kod tužene. S obzirom na to da apelant nije izabran na neko od radnih mjesta na osnovu raspisanih internih oglasa, tužena je apelanta stavila na raspolaganje. Budući da apelant u periodu trajanja raspolaganja nije preuzet od drugog poslodavca, prestao mu je radni odnos 15. marta 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da apelant ničim nije dokazao da je rješenje o stavljanju na raspolaganje nezakonito, odnosno da je u konkretnom slučaju rješenje tužene zasnovano na pravilnoj primjeni čl. 7. stav 1. i 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH i člana 45. Pravilnika UIOBiH.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude od 10. aprila 2007. godine, Sud BiH je donio Presudu broj Gž-49/07 od 3. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev, te na njih pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da je prvostepeni sud utvrdio relevantne činjenice koje su nesporne među parničnim strankama, odnosno da je apelant bio zaposlenik entitetske carinske uprave, da je od 1. januara 2004. godine preuzet na rad kod tužene, da nije izabran kao kandidat po prijavama na dva interna oglasa tužene, da je odbijen njegov prigovor na odluku o izboru kandidata i da je tužena donijela rješenje 24. februara 2005. godine koje se tužbom osporava. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da nisu od značaja za odlučivanje o zakonitosti osporenog rješenja apelantovi dokazi koji se odnose na izbor kandidata po dva interna oglasa zbog razloga navedenih u prvostepenoj presudi, a koje u potpunosti prihvata i ovaj sud. Drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepenom presudom pravilno i zakonito utvrđeno da je tužena osporeno rješenje donijela na osnovu zakona i podzakonskih akata, tačnije čl. 7. stav 1. i 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH i člana 45. Pravilnika UIOBiH. Također, neosnovan je i apelantov zahtjev da ga tužena vrati u radni odnos zato što je apelant preuzet na rad kod tužene do okončanja postupka restrukturiranja, koji je završen izborom po internim oglasima na kojima apelant nije izabran. Na osnovu navedenog, Sud BiH je primjenom člana 193. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant analizira osporene odluke i naglašava da je u konkretnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Dalje se ističe da je rješenje kojim mu je prestao radni odnos doneseno suprotno Pravilniku UIOBiH i da mu je nezakonito prestao radni odnos, što su redovni sudovi propustili da utvrde u konkretnom slučaju. Apelant ističe da je irelevantan zaključak suda da apelant nije vodio upravni spor protiv Rješenja 01 broj 34-6850-1/04 od 8. februara 2005. godine kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja tužene o izboru kandidata na osnovu dva interna oglasa zato što je vodio spor protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos. Apelant smatra da se tužena u konkretnom postupku stavila iznad Ustava i zakona i da je zbog toga sud morao «tretirati zakonitost radnji koje je tužena provodila u postupku koji je prethodio prestanku radnog odnosa».

7. U Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH («Službeni glasnik BiH» br. 44/03 i 52/04) relevantne odredbe glase:

Član 7. Direktor Uprava ima direktora koji je odgovoran za upravljanje Upravom. [...] Član 30. Reguliranje statusa zaposlenika [...] (2) Od 1. januara 2004. godine, zaposlenici ranijih carinskih uprava postat će zaposlenici države, i na njih će se primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02) s izuzecima navedenim u članu 12. stav 1. tačke (i), (ii) i (iii) ovog zakona. Zaposlenici podliježu i sljedećim izuzecima: [...]

8. U Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 26/04, 7/05 i 48/05) relevantne odredbe glase:

Član 83. (1) Zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. [...] (4) Zaposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog povrede prava iz radnog odnosa, kao i u slučaju da poslodavac nije riješio zahtjev u roku iz stava 2. ovog člana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je kao nesporno utvrđeno da je UIOBiH provela proceduru izbora kandidata po internim oglasima za radna mjesta u postupku organizacionog restrukturiranja, koju apelant nije osporavao u upravnom sporu pred Sudom BiH. Nakon provedene procedure UIOBiH je donijela rješenje kojim je apelant stavljen na raspolaganje u skladu sa odredbama čl. 7. stav 1. i 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH i podzakonskim aktima UIOBiH. S obzirom na to da u periodu raspolaganja apelant nije preuzet od drugog poslodavca, njemu je nakon isteka otkaznog roka prestao radni odnos u skladu sa navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama, što je potvrđeno i osporenim presudama Suda BiH donesenim u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv navedenog rješenja o raspoređivanju. Stoga, Ustavni sud zapaža da je apelantu radni odnos prestao na osnovu odredbi člana 7. stav 1. i člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, koje su primijenili UIOBiH i Sud BiH, te u vezi s tim dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud je mišljenja da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant, osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da, prema pouci o pravnom lijeku koju je sadržavalo osporeno Rješenje UIOBiH 01 broj 34-6850-1/04 od 8. februara 2005. godine, pokrene upravni spor u Sudu BiH, u skladu sa odredbom člana 83. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-745/09 (S.A.) | Sudska praksa | Aktio