Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-746/09 (I.G.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Otpremnina
  • Pristup sudu
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-746/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 746/09, rješavajući apelaciju I.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.G. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000412 09 Uvp od 11. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000412 08 U od 26. januara 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-4568/08/ĆN od 24. jula 2008. godine i rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5-20110/AR od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 10. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000412 08 U od 26. januara 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-4568/08/ĆN od 24. jula 2008. godine i rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-20110/AR od 14. maja 2008. godine. Apelant je 8. marta 2010. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da apelacione navode proširuje i protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000412 09 Uvp od 11. januara 2010. godine koja je u međuvremenu donesena po njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.

2. Rješenjem preduzeća «Jelšingrad» Tvornice alatnih strojeva d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: poslodavac) broj 152/93 od 23. februara 1993. godine apelantu je prestao radni odnos sa 15. februarom 1993. godine jer je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Navedeno rješenje poslodavac je donio na osnovu člana 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odluke Radničkog savjeta br. 448/90 i 480/90 i člana 84. Statuta poslodavca.

3. Apelant se obratio Komisiji radi ostvarivanja prava na otpremninu u skladu sa članom 182. (152.) Zakona o radu. Rješenjem Komisije broj 05/5-20110/AR od 14. maja 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu otpremnine kao neosnovan. U obrazloženju rješenja navedeno je da se apelant blagovremeno obratio Komisiji, da iz spornog rješenja poslodavca slijedi da je apelantu prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopno, te da se, s tim u vezi, u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbi člana 182. (152.) Zakona o radu nego o prestanku radnog odnosa u smislu odredbi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji se tada primjenjivao, zbog čega je apelantov zahtjev za otpremninu odbijen kao neosnovan.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 16-

4568/08/ĆN od 24. jula 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Komisija pravilno zaključila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, odnosno da je sporno rješenje poslodavca kojim je apelantu prestao radni odnos doneseno na osnovu člana 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odluke Radničkog savjeta br. 448/90 i 480/90 te člana 84. Statuta poslodavca. Također, odbijen je kao neosnovan i žalbeni navod apelanta da je protiv odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa izjavio prigovor, iz razloga što apelant nije dostavio bilo kakav dokaz da je poslodavac primio taj prigovor.

5. Nakon toga, apelant protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je presudom broj 11 0 U 000412 08 U od 26. januara 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu i također apelanta oslobodio obaveze plaćanja sudske takse na tužbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je rješenjem Komisije broj 05/5-20110/AR od 14. maja 2008. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu uz obrazloženje da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Okružni sud je imajući u vidu odredbu člana 29. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05, u daljnjem tekstu ZUS), prema kojoj se odluka u upravnom sporu donosi prema činjeničnom stanju i dokazima u spisu predmeta, prihvatio razloge date u obrazloženju Komisije, a koje je žalbenom postupku u potpunosti prihvatilo i Ministarstvo. Sud je dalje naveo da zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa u pogledu ispunjenja uvjeta iz odredbe člana 182. (152.) Zakona o radu nadležni organ ispituje u formalno pravnom smislu, dok u materijalno pravnom i činjenično pravnom smislu ocjenu valjanosti tog rješenja daje redovni sud u okviru svoje nadležnosti, te da je takav zahtjev apelant mogao postaviti u tužbi podnesenoj tom sudu ali da to nije učinio. Navedeno je i da apelant nije predložio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je izjavio prigovor protiv predmetnog rješenja poslodavca kojim mu je prestao radni odnos, niti je dokazao da mu je fizički onemogućeno da uđe u krug preduzeća. S obzirom da je osnov za prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog odsustva sa posla pet radnih dana uzastopno kao razlog prestanka radnog odnosa propisan odredbom člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio važeći u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos, Okružni sud je istakao da se navedeno rješenje u formalno pravnom smislu zakonito. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbilo žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Komisije kojim je odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu te je odbio apelantov tužbu kao neosnovan.

6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 U 000412 09 Uvp od 11. januara 2010. godine kojom je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije sporna činjenica da se apelant na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca, te da mu je radni odnos prestao rješenjem poslodavca broj 152/93 od 23. februara 1993. godine zbog neopravdanog odsustva sa posla pet radnih dana uzastopno, koje je doneseno na osnovu člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Navedeno je da je članom 182. (152.) Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07-prečišćeni tekst i broj 38/00-osnovni tekst) propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, ako smatra da mu je radni odnos poslije 31. decembra 1991. godine pa do stupanja na snagu Zakona o radu nezakonito prestao, ima pravo da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu u skladu sa navedenim Zakonom. Dalje je navedeno da ostvarenje prava na otpremninu predviđeno članom 182. (152.) Zakona o radu podrazumijeva postojanje radnog odnosa koji je radniku nezakonito prestao (zbog nepostojanja zakonskog osnova za prestanak radnog odnosa, nepostojanja odluke poslodavca kojim se utvrđuje postojanje jednog ili više zakonom predviđenih osnova prestanka). Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osnov za prestanak radnog odnosa apelanta njegovo neopravdano izostajanje sa posla određen broj radnih dana uzastopno, što je utvrđeno rješenjem poslodavca od 23. februara 1993. godine koje po mišljenju Vrhovnog suda predstavlja konačan akt kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa. Također je navedeno da osim fotokopije pismenog prigovora protiv rješenja poslodavca od 23. februara 1993. godine apelant nije dostavio dokaz da je prigovor i dostavljen poslodavcu, niti dokaz da je zaštitu svojih prava tražio pred nadležnim sudom zbog neodlučivanja poslodavca u zakonskom roku po izjavljenom prigovoru. Vrhovni sud je istakao, da suprotno navodima apelanta, da se zbog izostanka apelanta sa posla pet radnih dana uzastopno nije trebao voditi disciplinska postupak zbog činjenice da navedeni izostanak predstavlja uslov za prestanak radnog odnosa nezavisno od volje apelanta, kao i da nema dokaza da je apelantu bio onemogućen pristup u prostorije poslodavca i da je to bio razlog njegovog izostanka sa posla. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da u osporenoj presudi nije ostvaren nijedan razlog nezakonitosti predviđen odredbama člana 35. ZUS pa je primjenom člana 40. stav 1. ZUS odlučio kao u dispozitivu presude.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Komisija trebala provesti ispitni postupak i utvrditi da li mu je radni odnos prestao u skladu sa važećim zakonom, a ne rješenje o pravu na otpremninu temeljiti na rješenju poslodavca o prestanku radnog odnosa, zbog čega smatra da je i je stav Okružnog suda da je Komisija nadležna da zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa ispituje samo u formalno pravnom smislu u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu. Također, apelant navodi da je poslodavac morao provesti proceduru «disciplinskog postupka» u konkretnom slučaju, odnosno da je disciplinska komisija poslodavca trebala utvrditi da li je njegov izostanak opravdan ili ne i eventualno donijeti odluku kojom se izriče mjera prestanka radnog odnosa radniku zbog neopravdanog izostanka sa posla, nakon čega direktor poslodavca donosi rješenje koje ima deklaratorni karakter zbog čega smatra da je donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa u isključivoj nadležnosti disciplinske komisije poslodavca, te da je Komisija morala utvrditi da li je procedura disciplinskog postupka prethodila donošenju rješenja direktora poslodavca. Nadalje, apelant smatra nezakonitim stav Okružnog suda da nije dokazao da je izjavio prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa umjesto da je Okružni sud tražio da tu činjenicu dokaže tuženi (Ministarstvo). Navodi i da mu je kao pripadniku manjinskog naroda u Republici Srpskoj bio onemogućen ulaz u prostorije preduzeća i da je iz tog razloga i izostao sa posla. Apelant je naveo da postavlja i odštetni zahtjev prema Republici Srpskoj te da traži da Ustavni sud utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa. U dopuni apelacije apelant je istakao da je Vrhovni sud uvažio sve razloge Okružnog suda te je predložio da Usavni sud uvaži apelaciju i ukine presudu Okružnog suda i Vrhovnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj AP 2290/08 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2290/08 od 22. februara 2011. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje budući da je i apelant koji je podnio apelaciju broj AP 2290/08 dobio otkaz u toku 1992. godine zbog uzastopnog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od pet dana i da je i u tom predmetu apelantov zahtjev za isplatu otpremnine odbijen. Ustavni sud je u navedenoj odluci broj AP 2290/08 naveo: „Ustavni sud nalazi da je obrazloženje organa uprave i suda logično i argumentirano. Naime, iz ovih obrazloženja slijedi da su organi uprave utvrdili da je poslodavac donio sporno rješenje u smislu tada važećih odredaba Zakona osnovnim pravima iz radnog odnosa, koje je apelant očito primio budući da je izjavio prigovor, a kako nije priložio dokaze koji bi ukazivali na drugačije činjenično stanje, odnosno da je sporno rješenje nezakonito, to je zaključeno da nije ispunjen jedan od uvjeta iz članka 152. Zakona o radu da bi apelant ostvario pravo na otpremninu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na nevaljanost propisa koji je naveden u odluci o prigovoru, ne može biti argument za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje.“ Osim toga u citiranoj odluci je navedeno i da „Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. S obzirom da je i u konkretnom slučaju apelant dobio otkaz zbog neopravdanog izostanka sa posla u periodu od pet uzastopih dana, ali da (za razliku od činjenica u navedenom predmetu AP 2290/08) u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je izjavio prigovor protiv navedenog rješenja niti vodio postupak za njegovo poništenje niti je takav zahtjev postavio u predmetnom tužbenom zahtjevu, da je, nadalje, podnio Komisiji zahtjev za isplatu otpremnine koji je odbijen kao neosnovan a što su potvrdili i Ministarstvo u žalbenom postupku i Okružni sud u upravnom sporu, a zatim Vrhovni sud u postupku za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove oduke poziva na obrazloženje citirane odluke broj AP 2290/08 budući da se to obrazloženje odnosi i na konkretan predmet. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvncije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant je u apelaciji naveo da „postavlja odštetni zahtjev prema Republici Srpskoj (...) i zatražio da Ustavni sud dosudi odgovarajući iznos i utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno, na zahtjev apelanta, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu te da je u svojoj praksi navedenu naknadu, uglavnom, određivao u slučajevima utvrđenog kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Kako u konkretnom slučaju apelant, iako je u dopisu od 16. marta 2011. godine zatražio da Ustavni sud uzme njegov predmet u prioritetno rješavanje jer je postupak trajao osam godina, nije eksplicitno tražio utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da ne postoji kršenje apelantovih ljudskih prava, Ustavni sud neće razmatrati pitanje određivanja naknade nematerijalne štete apelantu.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-746/09 (I.G.) | Sudska praksa | Aktio