Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/09 („Bobar Osiguranje“ a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-771/09, rješavajući apelaciju „Bobar Osiguranje“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bobar Osiguranje“ a.d. Bijeljina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 458 od 16. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06-000 053 od 22. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-127/04 od 22. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bobar Osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Tepavčević, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 458 od 16. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 053 od 22. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-127/04 od 22. juna 2006. godine.

2. Uslužno transportno i trgovinsko preduzeće „Ubla-trans“ export - import Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu protiv apelanta radi isplate.

3. Osnovni sud je donio presudu broj Ps-127/04 od 22. juna 2006. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 11.519,00KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 2.920,00KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac pokrenuo postupak radi isplate, u kojem je naveo da se desila saobraćajna nezgoda krivicom trećeg lica i nastala je šteta na autobusu tužioca, koje je osigurano kod apelanta. Za opravku štete na vozilu tužilac je nabavio dijelove iz inostranstva i platio popravku, u iznosu koji potražuje. Nadalje, prije pokretanja sudskog postupka tužilac se obratio apelantu kod kojeg je vozilo osigurano, ali apelant je tražio dodatne podatke iako mu je tužilac dostavio dokumentaciju iz koje proizilazi osnov i visina obaveze apelanta kao osiguravača. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u odgovoru na tužbu apelant osporio pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

5. Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u zapisnik o uviđaju CJB Trebinje PS za bezbijednost saobraćaja od 4. septembra 2002. godine, uvid u rješenje Suda za prekršaje Bileća od 22. marta 2003. godine, polisu kasko osiguranja broj 000194 od 11. oktobra 2001. godine, zapisnik o oštećenju vozila AD za osiguranje Krajina Kopaonik Banja Luka, uvid u račun nabavke dijelova i opravke servisa Mehanika Sopot od 15. novembra 2002. godine, uvid u račun od 25. oktobra 2002. godine, uvid u predračun „Auto-rad“ Trebinje od 11. oktobra 2002. godine, uvid u odgovor apelanta od 9. juna 2003. godine i uvid u spis Osnovnog suda u Trebinju PS-14/03.

6. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je tužilac uplatio premiju osiguranja u vrijeme nastanka štetnog događaja. Osnovni sud je naveo da je iz polise osiguranja broj 0001794 utvrdio da je vozilo tužioca bilo osigurano kod apelanta i da je uplaćena premija. Nadalje, iz zapisnika o uviđaju CJB Trebinje PS za bezbjednost saobraćaja utvrđeno je da je 4. septembra 2002. godine desila nesreća sa materijalnom štetom, u kojoj su učestvovali autobus tužioca i kamion trećeg lica (koje je oglašeno krivim za nesreću pred sudom za prekršaje). Osnovni sud je uvidom u račune utvrdio koliko je tužilac platio za dijelove i troškove montaže dijelova.

7. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 897. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o osiguranju ugovarač osiguranja obavezuje da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje (osiguravač), a organizacija za osiguranje se obavezuje da će ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj isplati osiguraniku ili trećem licu naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 919. ZOO propisano da kada se dogodi osigurani slučaj osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana, računajući od dana kada je dobio obavještenje da se osigurani slučaj desio. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 922. ZOO propisano da ugovor o osiguranju proizvodi svoje dejstvo počev od dvadesetčetvrtog časa dana koji je u polisi naznačen kao dan početka trajanja osiguranja pa sve do svršetka posljednjeg dana roka za koje je osiguranje ugovoreno.

8. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da se desila saobraćajna nesreća sa materijalnom štetom u kojoj je učestvovao tužilac sa autobusom koji je bio kasko osiguran kod apelanta. U vezi sa osnovom tužbenog zahtjeva, koji je apelant osporio, Osnovni sud je naveo da vozilo tužioca bilo kasko osigurano za period od 11. oktobra 2001. godine do 11. oktobra 2002. godine, a saobraćajna nezgoda se desila 4. septembra 2002. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je tužilac uplatio osiguranje (što je apelant takođe osporio u toku postupka). Nadalje Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta na visinu štete, jer je uvidom u račune sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Zbog svega utvrđenog Osnovni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta da isplati određeni iznos kao naknadu za štetu na vozilu koja je nastala za vrijeme dok je vozilo bilo osigurano, u skladu sa članom 897. ZOO.

9. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu broj 015-0-

Pž-06-000 053 od 22. januara 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, a u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da žalba nije osnovana. Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je između stranaka zaključen ugovor o kasko osiguranju. Nadalje uvidom u spis Osnovnog suda u Trebinju Ps-14/03 (koji je proveden kao dokaz pred prvostepenim sudom) prozilazi da na samoj polisi osiguranja nije konstatovan način plaćanja premije, ali je ugovoren posebnim sporazumom, te je ugovoreno da će se plaćanje premije vršiti u ratama na način da se prva rata plati odmah a ostale u naredna četiri mjeseca (zaključno sa 11. februarom 2002. godine).

11. Okružni sud je zaključio da je netačan navod apelanta da je ugovoreno da se premija plati odjednom, prilikom zaključenja ugovora. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 913. stav 2. ZOO propisano da „ako je ugovoreno da se premija plaća poslije zaključenja ugovora obaveza osiguravača da isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom počinje od dana određenog u ugovoru kao dana početka osiguranja“. Dakle, kako je u konkretnom slučaju dogovoreno da se premija plati nakon zaključenja ugovora, a obaveza osiguravača da isplati naknadu počinje od dana određenog u ugovoru, osiguravač snosi osiguravajuće pokriće i ako premija nije plaćena ukoliko nije osiguraniku uputio opomenu za plaćanje dospjele premije. Okružni sud je naveo da je apelant, da bi raskinuo ugovor o osiguranju zbog tužiočevog neispunjenja obaveze u ostavljenom roku, morao prvo ispostaviti tužiocu fakturu a zatim pismeno zatražiti da plati premiju u ostavljenom roku. Okružni sud je naveo da ovo proizilazi iz člana 913. stav 3. ZOO koja je ustanovljena u korist osiguravača i on mora jasno iskazati svoje opredjeljenje da li želi ili ne da održi ugovor na snazi ukoliko osiguranik ne plati premiju po fakturi. Kako apelant nije u toku postupka pružio dokaz da je postupio u skladu sa navedenom odredbom, proizilazi zaključak o njegovom opredjeljenju da ugovor ostane na snazi bez obzira što tužilac (osiguranik) nije platio premiju. Prema mišljenju Okružnog suda takvo opredjeljenje apelanta proizilazi i iz njegovo tužbe protiv tužioca (u tom postupku tuženog) kojom je zahtijevao plaćanje neisplaćene premije pred Osnovnim sudom u predmetu Ps-14/03.

12. Okružni sud je naveo da docnja ugovarača osiguranja u plaćanju premije dovodi do prestanka ugovora o osiguranju po samom zakonu ako osiguranik ne plati premiju godinu dana od dana dospjelosti. U konkretnom slučaju ugovor o osiguranju zaključen je sa rokom trajanja od jedne godine, zbog čega prema mišljenju Okružnog suda nije došlo do prestanka važenja ugovora. Kako apelant nije raskinuo ugovor i nije tražio naplatu premije a dogodio se osigurani slučaj, jedina njegova mogućnost prema mišljenju Okružnog suda je bila da kompenzuje dugovanu premiju sa naknadom iz osiguranja, odnosno dugovanom svotom, što apelant nije uradio.

13. Apelant je protiv drugostepen presude izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-

0-Rev-07-000 458 od 16. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio činjenice i zaključio da je apelant kao osiguravač po osnovu ugovora o kasko osiguranju autobusa dužan platiti tužiocu naknadu, obzirom da je tužilac dokazao da je na autobusu nastala šteta, a pozivom na odredbe čl. 897., 919. i 922. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud usvojio činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud i pravni zaključak prvostepenog suda uz dopune - da su stranke zaključile ugovor da se premija plati nakon zaključenja ugovora, pa kako apelant nije tražio pismenim putem raskid ugovora obaveza mu je ostala, primjenom člana 913. ZOO. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna.

15. Vrhovni sud je naveo da su odredbom člana 913. ZOO (na koju se u reviziji pozvao apelant), uređene posljedice neplaćanja premije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredba člana 913. stav 3. u skladu sa opštom odredbom iz člana 124. ZOO i daje za pravo osiguravaču da raskine ugovor. Vrhovni sud je naveo da osiguravač u slučaju neplaćanja premije može izjaviti da raskida ugovor, zahtijevati od ugovarača osiguranja izvršenje obaveze i vršiti prebijanje dužine premije i naknade iz osiguranja odnosno osigurane svote. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da kada je u pitanju kasko osiguranje naknadni primjeren rok koji se mora ostaviti suprotnoj strani je 30 dana, a propisan je i oblik izjave-preporučeno pismo.

16. Vrhovni sud je istako da tužilac, kao ugovarač osiguranja, nije prije nastanka osiguranog slučaja uplatio premiju, a apelant nije pozvao tužioca (osiguranika) preporučenim pismom da uplati premiju u roku od 30 dana, pa zbog toga u skladu sa članom 913. stav 3. ZOO ugovor nije raskinut. Kako apelant nije postupio po navedenoj odredbi a kako je nastupio osigurani slučaj, prema mišljenju Vrhovnog suda apelant je u obavezi da naknadi štetu.

17. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da ne osporava da je zaključen ugovor ali obzirom da tužilac nije plati premiju do nastanka štetnog događaja, zbog čega obaveza apelanta u skladu sa članom 912. stav 2. i članom 913. stav 1. nije ni nastala. Apelant navodi da je ovo u skladu sa opštim razlozima neispunjenja ugovora iz člana 122. ZOO. Nadalje, apelant se žali da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer je ustanovio da je način plaćanja premije ustanovljen sporazumom, a što je navodno konstatovano računom broj 29/01 od 11. oktobra 2001. godine. Apelant navodi da na glavnoj raspravi nije izvršen uvid u račun broj 29/01, niti ga je tužilac predložio kao dokaz, niti se na njega pozvao prvostepni sud u svom obrazloženju. Međutim, čak i da jeste drugostepeni sud po mišljenju apelanta pogrešno je primijenio materijalno pravo i „račun okarakterisao kao ugovor (sporazumom)“.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđene činjenice i povredu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju apelant je obavezan da plati tužiocu iznos utvrđen osporenim odlukama jer je u toku postupka utvrđeno da je zaključen ugovor o kasko osiguranju, a zbog propusta apelanta da pismeno (preporučenom pošiljkom) u roku od 30 dana od dospjelosti uplate pozove tužioca na plaćenje ugovorene premije, ne može tvrditi da obaveza nije nastala. Redovni sudovi su se pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ovo se odnosni i na dio kojim apelant navodi da se Okružni sud pozvao na račun koji nije izveden kao dokaz na glavnoj raspravi. Međutim, iz prvostepene i drugostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud izvršio uvidu u spis Osnovnog suda Ps-14/03, a na isti spis se poziva i Okružni sud. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/09 („Bobar Osiguranje“ a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio